Ekselencije,
dragi svećenici, redovnici i redovnice, braćo i sestre,

u prvom čitanju čuli smo proroka Jeremiju kako predstavlja dvije kategorije ljudi. S jedne strane, čovjek „koji se uzda u čovjeka“, računa na savez moćnih, na dobra koja posjeduje i „srce svoje od Gospodina odvraća“. Takav je čovjek „proklet“, odnosno odvojen je od izvora života, a to je Bog, lišen prijateljstva s Njim i osuđen na potpuni neuspjeh. S druge strane, predstavljen nam je „čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje“, on je „blagoslovljen“ od Boga, smatra ga svojim prijateljem i ispunjava ga svakim dobrom. Ovaj čovjek podsjeća na stablo zasađeno uz vodu koje donosi plod. Na nama je odlučiti kojoj od dviju kategorija, ćemo pripadati.

Međutim, u prispodobi koju nam današnje Evanđelje nudi, Isus otkriva užasnu opasnost kojoj su izloženi oni koji mirno uživaju u svom imetku, misleći samo na sebe. I ovdje nas priča suočava s dvije scene: prva opisuje situaciju bogatog i siromašnog čovjeka na zemlji.

Bogataš je tipični tražitelj užitka, koji ne mari ni za što osim za uživanje u životnim radostima, ne razmišljajući ni o Bogu ni o drugima, ni o budućem životu. Svakoga dana bezbrižno uživa u svome bogatstvu, blagujući sa svojim prijateljima, ne primjećujući da na vratima njegove kuće leži siromah, prekriven ranama i izmučen glađu. Bogataš isključuje drugoga, doživljava ga kao smetnju i prijetnju kvaliteti vlastitog života. Bogatstvo, kada postane idol, zatvara srce Bogu i bližnjemu.

Potpuno suprotno stanju i ponašanju bogataša, Isus predstavlja siromaha: on je čovjek pravedan koji, unatoč krajnjoj bijedi, ne gubi povjerenje, nego je uvjeren da mu „Bog pomaže“, kako nas podsjeća značenje imena „Lazar“; doista Bog ima slabost prema siromašnima i brani ih. Također je zanimljivo primijetiti da je udaljenost između njih dvojice golema kao ponor, unatoč prostornoj blizini.

Neočekivano se otvara druga faza koja se odvija u zagrobnom životu, a započinje smrću, u kojoj su bogataš i siromah jednaki. Razdvojenost i suprotnost između njih dvoje ostaje, ali se njihove sudbine zamjenjuju, obrnute su. Siromah je odnesen „u krilo Abrahamovo“, židovski je to izraz koji označava vječnu sreću, prikazanu kao gozbu, na kojoj siromah konačno može utažiti svoju glad. Dok se bogataš strmoglavljuje „u teške muke u paklu“. Koristeći se tradicionalnim slikama, Isus nam želi reći da će Božja pravda ponovno dovesti u ravnotežu siromaštvo i nepravde života: onaj koji se uzda u Njega, nikada ne gubi, čak i ako mnogi tako misle, s obzirom da On ne intervenira uvijek tijekom razvoja ljudskih događaja.

Međutim, Evanđelje ne može biti „sedativ“ ili tableta za spavanje pred nepravdama, već budi savjesti, pozivajući na obraćenje, na odvajanje od materijalnoga, da bi se okrenuli bratskoj ljubavi i dijeljenju dobara. Zato je sadašnji život odlučujući: o načinu na koji njime upravljamo, ovisi naša vječna sudbina.

Večeras molimo za mir. Osobito ga želimo zazivati za Ukrajinu, izmučenu Zemlju, u kojoj, kako je nedavno rekao papa Franjo, „teku rijeke krvi i suza“ i gdje „se ne radi samo o vojnoj operaciji već o ratu koji sije smrt, razaranje i bijedu“ [1]. Mir je, podsjetio nas je Papa, „Božji san, Božji plan za čovječanstvo, povijest i sve stvoreno. To je plan koji uvijek nailazi na protivljenja od strane čovjeka i od strane zloga.“[2]

Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se susreću, a ponekad i sukobljavaju različite kulture i tradicije, posebno je potreban dar mira i graditelji mira, odnosno ljudi, za koje je prorok Jeremija rekao da su blagoslovljeni i uzdaju se u Gospodina. Primjenjujući ponovno sliku proroka, može se međutim reći da je onaj tko sije sukobe, potiče na rat i na podjele, proklet i odvraća svoje srce od Gospodina.

Ali kako možemo izgraditi mir? Papa Franjo je rekao da se „Mir može izgraditi ako počnemo biti u miru sa sobom i s onima koji su nam blizu, uklanjajući prepreke koje nas sprečavaju da se brinemo o potrebitima i siromašnima. Radi se o razvijanju mentaliteta i kulture „brige“, da bismo pobijedili ravnodušnost, odbacivanje i suparništvo koji, nažalost, prevladavaju. Uklonite ove stavove. Mir nije samo odsutnost rata (…) nego život pun smisla, postavljen i življen u osobnom ostvarenju i u bratskom dijeljenju s drugima.“[3]

Koristeći se rječnikom današnjeg Evanđelja, možemo reći da oni koji se smatraju sitima, odnosno oni koji se ne žele brinuti o drugome i ravnodušni su prema potrebama drugih, prema današnjim Lazarima, ne doprinose izgradnji mira i društvenog sklada. Naprotiv, uništavaju ga, produbljujući podjele.

Na početku moga posjeta ovoj Zemlji, u ovoj sarajevskoj katedrali, „Jeruzalemu Europe“, želim ponoviti riječi svetoga oca Ivana Pavla II. izrečene na početku Njegovog apostolskog putovanja 1997. godine, jer mi se još i danas čine vrlo aktualnima, ne samo ovdje u Bosni, koja je upoznala tragediju rata i gdje postoji opasnost od ponavljanja grešaka iz prošlosti, nego u cijelome svijetu, a posebno u Ukrajini, gdje su „žrtve sve brojnije, kao i ljudi u bijegu, posebno majke i djeca“[4]. „Neka više nikada ne bude rata, neka više nikada ne bude mržnje i nesnošljivosti! To je pouka ovoga stoljeća i ovoga tisućljeća koji su se već približili svojemu svršetku. Upravo s tom porukom započinjem ovaj svoj pastirski pohod. Logiku neljudskoga nasilja valja zamijeniti konstruktivnom logikom mira. Nagon osvete mora ustupiti mjesto osloboditeljskoj snazi oproštenja, koje će okončati zagrižene nacionalizme i zahtjeve što iz njih proizlaze. Potrebno je, kao u mozaiku, da se svakoj osobi i narodu ovih krajeva jamči očuvanje njihova političkoga, nacionalnoga, kulturnoga i vjerskoga identiteta. Raznolikost je bogatstvo kada se pretvori u međusobno nadopunjavanje u nastojanju oko služenja miru i izgradnji uistinu demokratske Bosne i Hercegovine.“[5] Neka tako bude. Amen.

[1] Papa Franjo, Angelus, 6. ožujka 2022.
[2] Papa Franjo, Propovijed na misnom slavlju, stadion Koševo, 6. lipnja 2015.
[3] Papa Franjo, Angelus, 1. siječnja 2021.
[4] Papa Franjo, Angelus, 6. ožujka 2022.
[5] Papa Ivan Pavao II., Pozdravni govor Svetoga Oca, Zračna luka Sarajevo, 12. travnja 1997., br. 2