Draga braćo i sestre, članovi odgojne zajednice Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa!
Postoje pitanja na koja ne odgovaramo riječima, nego načinom na koji živimo, odlukama koje donosimo i podatnošću kojom ljubavi dopuštamo da nas mijenja. Jedno je od takvih pitanja: želim li doista slijediti Isusa Krista ili samo želim da on prati moje planove?

Na spomendan svetoga Karla Boromejskog to pitanje osobito snažno odzvanja u zajednici koja odgaja buduće svećenike. Ovdje učite govoriti o Bogu, razumijevati njegovu riječ, slaviti njegova otajstva. Iza svega toga stoji temeljno pitanje: dopuštam li Bogu da raspolaže mojim životom?

Evanđeoski odlomak koji smo čuli započinje prizorom silnoga mnoštva koje putuje s Isusom. Upravo u tome trenutku uspjeha koji prati njegovo naviještanje Isus se okreće i izgovara zahtjevne riječi o odricanju. Ne želi prikriti cijenu nasljedovanja. Ne traži oduševljenje koje će trajati do prve poteškoće, nego srce spremno pripadati mu i onda kada put postane težak. Zato želim da danas zajedno ozbiljno razmotrimo cijenu nasljedovanja i da Krista neopozivo stavimo na prvo mjesto u svojemu životu.

Milost se ne može kupiti. Poziv se ne može zaslužiti. No dar koji besplatno primamo poziva nas da u slobodi darujemo sami sebe. Krist nam ne otima život: on nas uči kako ga darovati da bi postao plodan.

1. Nasljedovati Krista cjelovito

Dragi bogoslovi, netko može biti blizu svetim stvarima, a srcem ostati daleko od Svetoga. Poznavati molitve i moliti ih, a mislima biti drugdje. Govoriti o predanju, a ipak uporno čuvati za sebe dijelove života u koje Bogu ne dopušta ući. To ne govorim kako bih u vaša srca ulio nesigurnost i pobudio sumnju prema vlastitome pozivu. Ističem to kao poziv na budnost nad samima sobom i na neprestani trud oko čistoće vaših nakana. U bogosloviji ne trebate ostavljati dojam dovršenih ljudi. Bogoslovija treba biti mjesto na kojemu se usuđujete dopustiti da vas Krist odgaja.

Površnost se rijetko pojavljuje kao otvoreno odbacivanje Boga. Češće dolazi tiho. U nekome trenutku dolazak na molitvu postane samo točka dnevnoga reda. Studij postane utrka za ocjenama, a zajednički se život svede na pristojno podnošenje drugih. Poslušnost prihvaćamo dok se podudara s našim željama. U srcu raste uvjerenje da s pravim darivanjem možemo pričekati do iza ređenja.

Znajte da ljubav koja uvijek čeka neko pogodnije vrijeme lako ostane samo lijepa namjera. Ako ovdje ne učite slušati jedni druge, samim ređenjem nećete postati strpljivi slušatelji tuđe patnje. Bijeg od tišine na ovim počecima otežat će vam kasnije susret s čovjekom koji u svojoj tjeskobi traži Božji glas. Ne prihvatite li danas istinu o sebi, sutra ćete biti u napasti službu pretvoriti u bijeg od vlastite nutrine.

Zato ne skrivajte svoje slabosti i kušnje, nego ih donosite Kristu, u ispovijedi, duhovnome razgovoru i iskrenoj suradnji s odgojiteljima. Nije najveća opasnost to što ste slabi. Opasno je kada se slabost počne opravdavati, njegovati i skrivati iza pobožnih riječi. Sveti Karlo Boromejski osnivao je sjemeništa i sustavno se posvećivao odgoju svećenika. Obnova Crkve za njega je uključivala ozbiljnu brigu o onima koji će služiti Božjemu narodu.

Danas iz toga primimo jednostavan poticaj: nemojte se zadovoljiti dobrim izvanjskim poznavanjem zahtjeva svećeničkoga života. Dopustite da vas iznutra oblikuje Krist. Nije dovoljno pitati što još morate izvršiti. Važnije je prepoznati što vas danas priječi da budete bliži Gospodinu. On ne traži savršenu sliku o vama. Traži vas.

2. Biti spreman platiti cijenu nasljedovanja

Mnoštvu koje je putovalo s njime Isus progovara o čovjeku koji namjerava graditi kulu i o kralju koji se sprema u boj. Obojica trebaju zastati, sjesti, proračunati i promisliti jesu li spremni za takav pothvat. Nasljedovanje Isusa ne može biti plod nepromišljenoga zanosa. Ono traži slobodnu, razboritu i odgovornu odluku. I vi ste pozvani zastati pred vlastitim pozivom: proračunati imate li s čime dovršiti jednom započeti put i promisliti što uistinu znači zaboraviti sebe i darovati život za druge.

Razlučivanje nije znak slabe vjere. Ono je izraz poštovanja prema Bogu, prema Crkvi, prema ljudima koji vas prate i podržavaju, kao i prema onima kojima ćete biti poslani. Bogoslovija nije čekaonica do ređenja. Vrijeme koje provodite ovdje jest vrijeme provjere, sazrijevanja i odgoja za odgovorno služenje slobodom. Evanđelje nas poučava da se cijena nasljedovanja razotkriva na trima područjima: u našim odnosima, u prihvaćanju križa i u odnosu prema onome što posjedujemo.

Prvenstvo ljubavi prema Kristu kuša se u najprisnijim, obiteljskim odnosima, onima koji nas vežu najdubljim nutarnjim vezama. Potrebno je da vaš poziv sazrije u osoban odgovor Bogu. Zato je u nasljedovanju Krista potrebno u svojoj nutrini sačuvati odmak upravo od odnosa koji na nas mogu najviše utjecati. Vaš odgovor mora ostati vaš. Odgovor morate dati vi: slobodno, odgovorno, pred Bogom i u zajedništvu s Crkvom.

Zatim dolazi pitanje križa. Isus kaže: „I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,27). Križ ne treba odmah zamišljati kao neki veliki, izvanredni događaj. Njegov se oblik najčešće prepoznaje u običnome danu: ustati kada bismo radije ostali ležati; ustrajati u učenju kada je to mučan posao; priznati pogrešku bez opravdavanja; oprostiti bratu; prihvatiti opravdanu opomenu; ostati vjeran molitvi kada ne osjećamo utjehu. To nisu beznačajne sitnice. U njima srce uči da nije središte svijeta. Ipak, jasno razlikujmo križ od nepravde koju treba razotkriti. Nositi križ ne znači prešućivati zlostavljanje, zanemarivati zdravlje ili odbacivati potrebnu pomoć. Kristovo predanje nije prezir prema ljudskome dostojanstvu. Ono je ljubav koja ostaje vjerna do kraja.

Treće područje jesu naša dobra. Isus kaže: „Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“ (Lk 14,33). Nije riječ samo o materijalnim dobrima. Možemo posjedovati malo, a grčevito se držati vlastite udobnosti, ugleda, zamišljene službe ili potrebe da uvijek budemo u pravu. Možda je najteže odreći se unaprijed zamišljene slike vlastite budućnosti. One koja govori: želio bih služiti, ali na određenome mjestu. Želio bih darovati život, ali pod svojim uvjetima. Želio bih biti poslan, ali da ipak sam odredim kamo.

Tu počinje ozbiljna škola predanja. Razmotriti cijenu ne znači računati jesmo li sami dovoljno snažni. Znači biti svjestan što se od nas traži i zatim se osloniti na milost. Gospodin nas ne poziva da mu unaprijed dokažemo vlastitu sposobnost. Poziva nas da prestanemo bježati od istine i učimo mu vjerovati.

3. Kristu dati prvo mjesto

Dragi bogoslovi, sve na što nas današnje evanđelje poziva zvuči grubo i teško kada zaboravimo tko nas poziva. To nije neka ideja. Nije ni potreba da budemo važni. Poziva nas Isus Krist, koji je prvi darovao sebe za nas. Zato kršćansko odricanje ne donosi prazninu. Ono otvara prostor ljubavi. Ne odričemo se da bismo imali manje života, nego da naš život ne bi ostao zatvoren i besplodan. Dati Kristu prvo mjesto znači dopustiti da on uredi sve ostale odnose. Tada obitelj ne prestajemo ljubiti, nego je ljubimo slobodnije. Znanje ne preziremo, nego ga stavljamo u službu istine. Sposobnosti ne zakapamo, nego ih darujemo bez potrebe da nam se svi dive. Tako i svećeništvo prestajemo promatrati kao osobno ostvarenje koje treba postići. Primamo ga kao služenje za koje se treba pripraviti.

Sveti Karlo Boromejski svoju pastirsku službu nije sveo na upravljanje i odredbe. Posjećivao je povjereni mu narod, zauzimao se za siromašne i pomagao bolesnima. Njegova briga za odgoj klera i njegova blizina ugroženima pripadale su istoj pastirskoj ljubavi. Tu je važna pouka za vas da sve što radite povežete s licem čovjeka koji trpi i koji je potreban vaše pomoći i blizine.

Zato čuvajte vrijeme za molitvu, zajedničku i osobnu. Ostanite pred Gospodinom i kada nemate mnogo riječi. Donesite mu pitanja koja vas zbunjuju, čežnje kojih se stidite i strahove koje teško priznajete. Čuvajte zajedništvo. Onaj s kojim danas dijeliš stol možda će sutra trebati tvoju pomoć kako bi sačuvao vjernost. Ili ćeš ti trebati njegovu. Nemojte graditi odnose na uspoređivanju, ogovaranju i nadmetanju. Učite se radovati tuđemu daru bez osjećaja da je zbog njega vaš život manje vrijedan. Crkvi nisu potrebni ljudi koji će uvijek biti u središtu. Molimo da joj Gospodin daruje pastire uz koje će drugi moći susresti njega.

Dragi bogoslovi, vratimo se pitanju s početka: želim li slijediti Isusa ili želim da on samo prati moje planove? Odgovor neće biti dovršen ovom svetom misom. Nastavit ćete ga davati večeras u molitvi, sutra nad knjigom, u razgovoru s odgojiteljem, u susretu s bratom koji vas zamara, u odluci da budete iskreni kada bi bilo lakše ostaviti dobar dojam. Ne bojte se zahtjevnosti poziva. Bojte se jedino života u kojemu biste bili blizu oltara, a živjeli površno i prestali se darovati.

Molimo današnjega sveca, svetoga Karla Boromejskog, da svaki od vas kuša radost slobodnoga i cjelovitoga pripadanja Gospodinu. Da vas njegove riječi ne obeshrabre, nego probude. Da u vama kuca srce koje ne pita za računicu, nego koje računa s ljubavlju preko svake mjere. Neka nam izmoli ljubav koja ne ostaje na riječima, mudrost koja prihvaća istinu i ustrajnu vjernost. Gospodine Isuse, ti si nam darovao sebe. Nauči i nas da tebi ne dajemo samo nešto svoje, nego same sebe. Amen.