Homilija nuncija Lingue na proslavi župne svetkovine sv. Ivana XXIII. u zagrebačkoj Dubravi

Čitanja: Ez 34,11-16; Ps 23 (22); 2 Kor 5,14-21; Iv 21,15-17

Draga braćo i sestre,

neugodno je pitanje koje Isus postavlja Petru: ljubiš li me više od ovih? Petar nije mogao znati koliko ga drugi ljube kako bi odgovorio ljubi li ga on više. Petar, međutim, odgovara oštroumno, rekao bih diplomatski: Naravno, ti znaš da te volim. Točka.

Kao da želi reći: Ti odluči. Ti znaš koliko te ljubim i koliko te drugi ljube.

Ali Isus nije zadovoljan. Nije mu dovoljno i ponavlja pitanje: ljubiš li me?

I onda opet treći put.

Petar je iznenađen takvim inzistiranjem, štoviše, čak je i žalostan. Misli da Isus ne vjeruje u njegovu iskrenost. I treći put dodaje: ti sve znaš, prije nego će ponoviti: ti znaš da te volim.

Petrova izjava ljubavi (Ti znaš da te volim) postaje tako ujedno i ispovijest vjere (Ti sve znaš).

Pitanje upućeno Petru, upućeno je i nama.

Isus svakoga od nas pita ljubimo li ga. Ne umara se postavljajući nam to pitanje i želi čuti naše izjave ljubavi koje u isto vrijeme moraju biti ispovijesti vjere.

I mi sada recimo Isusu da ga ljubimo dok ispovijedamo svoju vjeru: „Isuse, ti sve znaš, ti znaš da te volim!“ Ponovimo to zajedno: „Isuse, ti sve znaš, ti znaš da te volim!“ I treći put: “Isuse, ti sve znaš, ti znaš da te volim!”

Ako kažemo: „Ti sve znaš”, tada ne možemo lagati. On zna je li to istina ili nije.

Zašto Isus Petru ponavlja isto pitanje, a sada ga ponavlja i nama? Jer ne želi da to samo tako kažemo. Želi da svaki dan, svaki trenutak, preispitujemo svoje srce kako bismo vidjeli ljubimo li ga doista, više od ikoga i, bez sumnje, više od svega.

Možda se i vama to događa. Meni se puno puta događa da Isusu riječima govorim „Volim te“, a onda to djelima opovrgnem!

Kada nam Isus postavlja to pitanje?

U mnogim prilikama. Obično, kada susretnemo siromaha koji traži milostinju, na primjer, ili bilo koju osobu u potrebi kojoj je potrebna naša pomoć, moramo znati da je Isus prisutan u toj osobi i da nas pita: „Ljubiš li me više od ovih?“

„Pogledaj: gladan sam, žedan, gol, stranac, progonjen, bolestan, zarobljen… ljubiš li me više od ovih?”

„Pogledaj koliko ih je prošlo i nisu učinili ništa, nisu ni primijetili da sam to ja (ili su se pravili da ne primjećuju!). Jesi li i ti takav ili me ljubiš više?”

Možda bacimo novčić ili na brzinu učinimo ono što se od nas traži. A Isus ponavlja pitanje: „Ljubiš li me?“ „Jesi li to učinio zbog mene ili kako bi umirio svoju savjest? Ako me stvarno ljubiš, zašto me nisi ni pogledao u oči?”

I inzistira: „Ako me ljubiš, zašto me nisi ni pitao kako sam ili kako se zovem?”

Ukratko, Isus nas nastavlja dovoditi u neugodnu situaciju. On zna koliko ga ljubimo, ljubimo li ga doista, ali želi da se preispitamo, da vidimo ljubimo li ga uistinu. I voli čuti da to izgovaramo poput zaljubljenog mladića koji se nikad ne umara slušati svoju djevojku koja mu ponavlja: Volim te.

Koliko li je važno stalno preispitivati svoje postupke i namjere kako bismo vidjeli je li naša ljubav iskrena!

U tome je sveti papa Ivan XXIII. bio veliki majstor.

U „Dnevniku duše“, u kojem je gotovo svakodnevno zapisivao svoj duhovni hod, često govori o svojim ispitima savjesti, neprestano si postavlja pitanja i zapisuje odluke kako bi se neprestano usavršavao.

On je neprestano nastojao prikazivati Isusu svaki trenutak, kao da je morao odgovoriti na pitanje: Ljubiš li me u ovom trenutku?

Njegovo skrupulozno zalaganje, bilo kao tajnika biskupa u Bergamu ili kao zaposlenika u Kuriji u Rimu ili kao apostolskog nuncija (bio je nuncij u Bugarskoj, Turskoj, u Parizu) ili kao patrijarha Venecije i konačno, kao pape, bilo je činiti sve za Isusa, neprestano se preispitujući.

Već kao sjemeništarac zapisao je u svoj dnevnik od 23. prosinca 1901., u dobi od 20 godina: „Sve moram činiti, moliti svaku molitvu, slijediti određeno pravilo, kao da nemam ništa drugo za činiti, kao da me je Gospodin poslao u svijet samo da dobro izvršim tu radnju, a moje je posvećenje povezano s njezinim uspjehom, bez razmišljanja o onome prije ili poslije.“

Upravo to propitivanje samih sebe potiče nas da težimo svetosti. To nam omogućuje da odgovorimo na pitanje koje nam Isus ponavlja: Ljubiš li me uistinu?

Kada je bio izabran za papu, imao je već 78 (sedamdeset i osam) godina. Moglo se na to gledati kao da je „prijelazni“ papa, kako se obično kaže, ali umjesto toga, on,  vjeran svojoj nakani da „sve činim kao da me je Gospodin poslao na svijet da dobro izvršim samo tu radnju“, ne uzima u obzir godine i ponaša se kao da će živjeti vječno.

I upravo stoga u 81. godini života ima hrabrosti započeti ni manje ni više nego Drugi vatikanski koncil.

Oni koji dobro žive uronjeni u sadašnji trenutak, trudeći se ljubiti Isusa svom snagom, umom i srcem, potpuno se pouzdajući u Krista, sigurni su da On sve zna, zna koliko ga ljubimo, zna koje su naše mogućnosti, zna zašto nas je pozvao i zašto baš nas, a ne druge. I ako mu snažno potvrđujemo svoju ljubav, onda i nama, kao i Petru, kaže: Pasi janjce moje, pasi ovce moje. Odnosno: Ako me ljubiš, vjerujem ti i povjeravam ti svoje blago.

Svaki trenutak moramo živjeti kao da nas je Gospodin poslao u svijet samo zbog tog trenutka. Nitko ne smije misliti da je prekasno učiniti nešto dobro, lijepo, veliko, jer nitko nije „prijelazan“. Svi smo mi, oduvijek, uronjeni u vječnost. Radimo za Vječnost i naša ljubav prema Kristu je uvijek vječna, što god mi činili.

Nije li nas Isus naučio moliti: Kruh naš svagdašnji daj nam danas? „Samo za danas” tražimo kruh, sigurni da će sutra uskoro postati danas.

„Samo za danas“, kako je govorio papa Ivan u svom poznatom dekalogu koji završava obvezom: Želim biti dobar, danas, uvijek, sa svima.

Ovakav način življenja, kada nastojimo biti dobri „samo danas“, misleći samo na sadašnjost, jednostavan je. To je tipičan način djece koja se ne brinu za budućnost i ne sjećaju se prošlosti.

Upravo je zbog te jednostavnosti papa Roncalli zaslužio naziv „Dobrog Pape“.

Obično se misli da je “dobra” osoba pomalo naivna, bez karaktera, bez snage, možda i bez vizije. Ništa se od toga ne odnosi na papu Ivana.

Dovoljno je razmotriti samo dva aspekta koji upućuju na duhovnu i teološku dubinu, kao i na povijesni pečat koji je ostavio takozvani „Dobri Papa“, ne samo zbog svoje dobrote nego i zbog svoje dalekovidnosti.

Već sam gore spomenuo prvi aspekt: otvaranje Koncila.

Ivan XXIII. saziva Drugi vatikanski ekumenski koncil u Rimu, dobro znajući da s obzirom na svoje godine vjerojatno neće vidjeti zaključke Koncila. Svjestan je da Crkvu ne vodi papa, već Krist. Krist je taj koji ostaje isti, jučer, danas i zauvijek.

Ali zašto je odlučio sazvati Koncil u 81. godini života? On to kaže u samom uvodnom govoru: „…Očito je, kao nikada, da istina Gospodnja ostaje dovijeka. Doista, dok jedno doba slijedi za drugim, vidimo kako se nestalna mišljenja ljudi međusobno sukobljavaju, a novonastale zablude često iščezavaju čim se pojave, poput magle na suncu.

Nema vremena u kojem se Crkva nije suprotstavila tim zabludama; često ih je osuđivala, i to ponekad s najvećom oštrinom.“

Ukratko, zabrinut je zbog doktrinarnih pogrešaka koje su uvijek potkopavale vječnu istinu koju je naviještala Crkva. Stoga hitno saziva sve biskupe svijeta, ali odmah najavljuje i novu metodu u suočavanju s opasnostima koje su oduvijek prijetile istini: „Što se tiče sadašnjeg vremena, Kristova Zaručnica radije koristi lijek milosrđa negoli da prihvati oružje strogosti; drži da današnjim potrebama valja izići ususret više snagom svojega nauka nego osuđivanjem.“

Izvanredna dalekovidnost. Papa Ivan dobro je znao da ne treba mijenjati sadržaj vjere, vječnu istinu koju treba naviještati, nego metodu. Namjerava prijeći s oružja strogosti, koje udaljava, na lijek milosrđa, koji približava. Ne radi se o mijenjanju načela, već o pronalaženju novih načina da se ona objasne. Koliko li je ovo aktualno za Crkvu okupljenu na Sinodi, najvažnijem crkvenom događaju nakon Drugoga vatikanskog koncila, kako je rečeno.

Drugi aspekt njegove hrabre i mudre dobrote jest: njegovo nastojanje oko uspostave mira.

I ovdje je ostavio trag u povijesti. „Dobri Papa“ nije bio samo naivni pacifist: on je bio i konkretni mirotvorac kroz aktivno zalaganje za pomirenjem. Suočeni s opasnošću izbijanja nuklearnog rata, koji se činio neizbježnim, diplomacija i Papina intervencija spriječile su katastrofu.

Kubanska raketna kriza bila je najdramatičniji trenutak takozvanoga hladnog rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza: trajala je dva tjedna, od 16. do 28. listopada 1962. tijekom kojih je svijet dugih 12 dana bio u neizvjesnosti i zajednički priželjkivao mir.

Na vrhuncu krize, 25. listopada 1962., u radio-poruci emitiranoj preko mikrofona Vatikanskog radija, papa Ivan XXIII. je rekao: „Crkva u svom srcu nema ništa osim mira i bratstva među ljudima, i radi na tome da osigura da ovi ciljevi budu ostvareni. U tom smislu podsjećamo na ozbiljne dužnosti onih koji imaju odgovornost vlasti. I dodajemo: s rukom na savjesti neka čuju bolni vapaj koji se sa svih strana zemlje, od nevine djece do staraca, od pojedinaca do zajednica, diže prema nebu: mir! mir!“

Kako li su samo ove riječi aktualne.

Možda mislite: Lijepe riječi, ali kakav su učinak imale?

Ruski ateistički predsjednik Hruščov saslušao je Papu i potom mu je zahvalio. Režimske novine Pravda objavile su već 27. prosinca 1962. opširne izvatke božićne poruke pape Ivana XXIII., uz pozitivan komentar.

No, tek nakon pada komunizma, kada se moglo pristupiti arhivima Sovjetskog Saveza, moglo se ustvrditi koliko je ruski predsjednik Hruščov ozbiljno shvatio Papin apel da se nagodi s američkim predsjednikom Kennedyjem i odluči, nakon ozbiljnih diplomatskih pregovora, povući projektile s Kube.

Od tada je prošlo šezdeset godina i ponovno se pojavila opasnost od nuklearnog sukoba.

Možda ne možemo usporediti ove dvije situacije jer se onda radilo o prijetnjama, a sada je rat u tijeku, no nedvojbeno se možemo složiti da je papa Franjo, poput Ivana XXIII., danas uvjeren da se samo dijalogom i diplomacijom može stati na kraj neprijateljstvima i izbjeći još veće katastrofe.

Molimo zagovor „Dobrog Pape“ da otvori srca onih koji i danas u svojim rukama drže sudbinu čovječanstva te da smognu hrabrosti zastati i imati snage učiniti korak nazad.