Poštovani gospodine župniče,
Monsinjore postulatore,
Draga braćo i sestre!

Isusova potresenost.

„Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa?”

Isus je na putu prema Jeruzalemu, na vrhuncu svoje popularnosti, ali osjeća unutarnju uznemirenost: „Duša mi je sada potresena.” Slijedi ga veliko mnoštvo. Vidjeli su njegova čuda i slušali mudrost njegova nauka.

Čak i Grci, stranci koji su za blagdan Pashe došli u Jeruzalem, žele ga vidjeti pa prilaze Filipu da ga upitaju tko je i gdje je Isus. Filip o tome prvo razgovara  s Andrijom te zajedno odlaze reći to Isusu. Isus im odgovara evanđeoskim odlomkom kojeg smo upravo čuli. Priznaje im da je potresen i govori im o svojoj smrti koju naziva „svojim časom“.

„Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“. On osjeća da je taj čas, u kojem će svi vidjeti njegovu slavu i prepoznati ga onakvim kakav on uistinu jest već blizu: to je čas njegove muke.

Zbog toga govori: „Duša mi je sada potresena.“ I što može učiniti? Može li uroniti u molitvu tražeći Oca da ga poštedi takvog svršetka? „Što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa?” Bila bi to njegova spontana želja, no On je svjestan da to ne smije učiniti, stoga dodaje: „No, zato dođoh u ovaj čas!.“

Više se puta u Evanđelju po Ivanu ističe da „još nije došao čas“.

Na svadbi u Kani, kada ga je Marija zamolila da nešto učini jer je ponestalo vina, Isus kaže svojoj majci: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ (Iv 2,4).

Ili, kada su ga pokušavali uhvatiti, evanđelist piše: „I nitko ga ne uhvati jer još ne bijaše došao njegov čas“ (Iv 7,30 i Iv 8,20).

Sada Isus zna da se njegovo poslanje dovršava, da se počelo ostvarivati ono zbog čega je došao: trenutak da, kao čovjek, svoj život prikaže Onome koji mu ga je darovao, svome Ocu.

To će biti trenutak u kojem će biti moguće razumjeti smisao njegovog poslanja i tako ga istinski upoznati. To će biti trenutak kada će zrno pšenice, koje je palo na zemlju, donijeti roda jer: „kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“.

Svjestan zadatka koji ga čeka, časa koji se bliži, u nutarnjoj potresenosti koju osjeća, moli: „Oče, proslavi ime svoje!“

Isusova smrt bit će na slavu Očevu.

Kad eto, začuje se glas s neba: „Proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti!“ To je Očev glas. Isus polaže svoj život za slavu Očevu, a Otac odgovara govoreći da je već proslavio Sina i da ga želi ponovno proslaviti.

Sin traži slavu Očevu, a Otac želi slavu Sina! To je uzajamnost Trojstvene ljubavi.

Ali kada je Sin bio proslavljen? Sveti Irenej Lionski je rekao: „Slava je Božja živi čovjek.“ Sin je bio proslavljen u stvaranju, posebno u stvaranju čovjeka, slike Boga-Sina, remek-djelu stvaranja. Kada je stvarao čovjeka, Bog je gledao Sina i proslavio ga: „Sve je po njemu i za njega stvoreno“ (Kol 1,16).

Međutim, čovjek, stvoren slobodan, baš kao i Sin, sagriješio je zasjenjujući u sebi Božju sliku i samim time slava se Sina nije više vidjela u njemu jer više nije bio ogledalo u kojem se mogao vidjeti Sinovljev sjaj.

Njegovom smrću na križu, u poslušnosti Ocu, čovjek Isus pomiruje čovječanstvo s Bogom. Adamov neposluh zamjenjuje posluhom Ocu te se ponovno rađa novi Adam: čovjek poslušan Očevu glasu. „Proslavio sam ga“, u stvaranju, i „opet ću ga proslaviti“, u otkupljenju, to jest na križu jer će se tamo vidjeti tko je čovjek i ponovno će zasjati slika Boga-Sina u otkupljenom čovjeku.

Reći tako nešto čini se pomalo okrutno, čini se neljudskim: kako Bog može biti proslavljen smrću nevine osobe?

Smrt Sina samo je prijelaz. Sve mora umrijeti da bi uskrsnulo.

To je zakon prirode: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“.

To je zakon ljubavi: trebam umrijeti sebi da bi ti živio. Ti trebaš umrijeti samome sebi da bih ja živio.

To je zakon Trojstva u kojem svaka osoba traži slavu drugoga, a ne svoju. I mi smo pozvani živjeti poput Trojstva, dajući život jedni za druge, jer nema veće ljubavi od ove (usp. Iv 15,13).

Potresenost kardinala Stepinca.

Tko zna koliko je puta blaženi Alojzije Stepinac meditirao i molio nad ovom stranicom Evanđelja!

Tko zna koliko je puta i on, poput Isusa, bio potresen vidjevši kako se približava njegov čas. Možda je i on molio Oca da ga poštedi one gorke čaše koju je trebao ispiti.

Ali i on je rekao: „No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“

Dok su svi lijepo govorili o njemu i klicali mu pri ulasku u Jeruzalem uz poklike „Hosana!“, Isus je već razmišljao o trenutku kada će ga svi napustiti, izdati, nepravedno optužiti i osuditi na smrt. Zbog toga je bio potresen.

Blaženi je Stepinac na svojoj koži iskusio što znači nepravedna osuda, osamljenost, progonstvo i nerazumijevanje. Samo ga je svijest o njegovom spasiteljskom poslanju mogla održati postojanim u nadi, unatoč potresenosti.

Nije pokleknuo jer: „Na sve optužbe koje su ovdje protiv mene izrečene – rekao je u svojoj obrani na sudu – odgovaram da mi je savjest mirna … i jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

Svojim mučeništvom i naš je Blaženik također pridonio Božjoj proslavi. Mučeništvo je vrhunac kršćanskog života: ono je slobodan dar vlastitog života. To je najviše nasljedovanje Krista.

Sveti papa Ivan Pavao II. u homiliji prigodom beatifikacije Stepinca u Mariji Bistrici rekao je sljedeće: „Blaženi Alojzije Stepinac nije prolio krv u doslovnom smislu riječi. Njegova je smrt uzrokovana dugotrajnim patnjama, koje je podnio: zadnjih  je petnaest godina njegova života bilo  obilježeno neprekinutim nizom zlostavljanjâ posred kojih je odvažno izložio vlastiti život radi svjedočenja za Evanđelje i za jedinstvo Crkve.“ (Homilija, 3. listopada 1998.).

Ne nasilna smrt, već polagano mučenje tijekom kojega je „odvažno izložio vlastiti život“, odnosno prikazao ga. Za što?  Papa kaže  „za svjedočenje Evanđelja i za jedinstvo Crkve“.

Čini mi se da je upravo ovdje bit poruke blaženoga Stepinca, njegove duhovne baštine: „Svjedočiti Evanđelje i jedinstvo Crkve.“

Svjedočiti Evanđelje.

Činio je to na različite načine. Dovoljno je  prisjetiti se kako je živio siromaštvo, opraštanje, ljubav prema bližnjem, strpljenje, molitvu … i u zatvoru, prvo u Lepoglavi, a zatim ovdje, u svojoj dragoj rodnoj župi, u Krašiću. Pročitat ću vam ulomak iz pastirskog pisma zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića, napisan dan uoči njegovog proglašenja blaženim: „Od početka svog zatočenja u Lepoglavi do kraja života, Stepinac je svoju biskupsku službu i dalje obavljao s molitvom  i trpljenjem, prema riječima svetog Pavla: ‘Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu’ (Kol 1,24)“. I nastavlja kardinal: „Tako se izrazio i tih prvih dana provedenih u Krašiću kad ga je jedan stariji novinar upitao: ‘Kako se osjećate?’ Odgovorio je: ‘Ovdje, kao i u Lepoglavi … vršim svoju dužnost.’ I na pitanje: ‘A koja bi bila vaša dužnost?’ odgovorio je: ‘Trpjeti i raditi za Crkvu.’“

Njegov je život, posebno njegova polagana žrtva, bio svjedočanstvo Evanđelja.  Tko zna koliko se puta nadahnjivao onim odlomkom iz Evanđelja koji kaže: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti‘ (Iv 15,18-20).“

Svjedočio je jedinstvo Crkve.

Zatim je sveti Ivan Pavao II. još rekao, „svjedočio je jedinstvo Crkve“, to jest  bio je spreman radije dati svoj život, prihvatiti poniženja, nego li se odvojiti od Majke Crkve čije je središte jedinstva prepoznao u Petrovom Nasljedniku.

Bio sam vrlo dirnut dok sam čitao razgovor između kipara Ivana Meštrovića i Milovana Đilasa, tadašnjeg potpredsjednika države. Ovaj posljednji je, ustvari, ustvrdio: „Da budem iskren, mislim da nisam jedini koji ima takvo uvjerenje da je Stepinac (…) osuđen iako je nevin, ali često se u povijesti događa da nevin bude osuđen za postizanje određenog političkog cilja.“

To je izrekao, ni manje ni više, nego potpredsjednik države! A potom je nastavio: „Nemamo ništa protiv njegovog hrvatskog domoljublja, ali ne možemo podnijeti njegovu privrženost rimskom papi.“ A zatim je predložio: „Izlaz za Stepinca mogao bi biti sljedeći: ako bi se Stepinac odvojio od Vatikana i proglasio autonomnu Hrvatsku katoličku Crkvu, mi ćemo ga uzdići do neba.“ (usp. Gavranović, In search of Cardinal Stepinac, str. 408-409).

Bili su spremni proslaviti ga, „uzdići ga do neba“, no on nije tražio svoju osobnu slavu, već slavu Božju, jedinstvo Crkve, dobro naroda.

A narod, svojim urođenim osjećajem, osjećajem vjere – sensus fidei – koji ga karakterizira, uvijek je prepoznavao čistoću njegove žrtve, zbog toga ga je volio i osjećao se preporođenim u snazi njegove vjere, kao obilan rod zrna pšenice koje je palo u zemlju i umrlo.

Blaženik i njegov narod.

Mnogo sam putovao po svijetu u 30 godina svog djelovanja u diplomatskoj službi Svete Stolice i moram reći da sam rijetko naišao na narod koji toliko voli i koji je toliko privržen nekom svecu kao što je hrvatski narod privržen kardinalu Stepincu.

Ne usuđujem se uspoređivati privrženost hrvatskog naroda prema njemu s onom koju meksički narod ima prema Gospi Guadalupskoj, ali da, možemo je usporediti s ljubavlju koju salezijanci imaju prema svom ljubljenom don Boscu, franjevci prema svetom Franji, isusovci prema svetom Ignaciju ili dominikanci prema svetom Dominiku.

Puno sam puta, putujući Hrvatskom, imao dojam da ovaj narod osjeća očinstvo blaženog Stepinca te da ga voli i štuje kao pravog Oca.

Današnji spomendan na poseban način povezuje u molitvi i štovanju hrvatski vjernički narod, kako onaj u domovini tako i onaj u dijaspori.

Možda je i hrvatski narod u cjelini pozvan živjeti u tišini onaj redak „duša mi je sada potresena“ … Ne razumije zašto dragi Blaženik kojeg smatra „Ocem“ još nije proslavljen, kao što zaslužuje, no možda svi zajedno možemo reći „još nije došao čas“ i nadalje se nadati da taj čas nije daleko.

Tko zna, možda nam prirodne katastrofe koje su nas tako snažno pogodile pomognu da opet otkrijemo, također po zagovoru Blaženog Stepinca, ono izmirenje s prošlošću koje je toliko potrebno te se na taj način, pročišćavajući sjećanje, otvori put prema času proslave te kanonizacija bude svima povod za slavlje, a ne razlog novih podjela.

Povjerimo sve zagovoru Blažene Djevice Marije, koju hrvatski narod toliko ljubi i štuje, da, kao što je učinila u Kani Galilejskoj, i u Krašić pozove svoga Sina da požuri čas koji svi toliko iščekujemo, na slavu Božju i na dobro duša.

Amen.