Homilija pape Franje na misi u Ulan Batoru

APOSTOLSKO PUTOVANJE U MONGOLIJU

Br. 4 HOMILIJA SVETOG OCA

Sveta misa

Steppe arena, Ulaanbaatar, 3. rujna 2023

Molili smo riječima psalma: „O Bože, […] gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna“ (Ps 63, 2). Ovaj divni zaziv prati nas na našem životnom putu, usred pustinjâ kroz koje smo pozvani prolaziti. I upravo u toj suhoj zemlji do nas dolazi dobra vijest: na našem putu nismo sami; naše suše nemaju moć učiniti naš život trajno jalovim; krik naše žeđi ne ostaje nečujan. Bog Otac poslao je svoga Sina da nam daruje živu vodu Duha Svetoga da bi utažio žeđ naših duša (usp. Iv 4, 10). A Isus – kao što smo upravo čuli u Evanđelju – pokazuje nam put kojim možemo utažiti svoju žeđ: to je put ljubavi, kojim je on prošao sve do križa, i na kojem nas poziva da ga slijedimo „gubeći svoj život da bismo ga pronašli” novoga (usp. Mt 16, 24-25).

Zadržimo se zajedno na ta dva vida: žeđ koja prebiva u nama i ljubav koja gasi našu žeđ.

Prije svega, pozvani smo prepoznati žeđ koja prebiva u nama. Psalmist upućuje Bogu vapaj svoje žeđi jer mu je život nalik pustinji. Njegove riječi imaju poseban odjek u zemlji kao što je Mongolija: golemi teritorij, bogat poviješću i kulturom, ali također obilježen sušom stepe i pustinje. Mnogi od vas navikli su na ljepotu i umor hoda, koji doziva u pamet bitan vid biblijske duhovnosti, koji predstavlja lik Abrahama i koji je, općenitije, svojstven izraelskom narodu i svakom Gospodinovom učeniku: svi smo mi, naime, „Božji nomadi“, hodočasnici u potrazi za srećom, putnici žedni ljubavi. Pustinja koju spominje psalmist odnosi se dakle na naš život: mi smo ta suha zemlja koja žeđa za vodom tekućicom, vodom koja gasi žeđ u dubini srca; naše srce želi otkriti tajnu istinske radosti, one koja nas može pratiti i održavati i usred egzistencijalnih suhoća. Dà, u svojoj nutrini nosimo neutaživu žeđ za srećom; tražimo smisao i smjerokaz u svom životu, motivaciju za poslove koje svakodnevno obavljamo; a prije svega smo žedni ljubavi, jer jedino nas ljubav istinski zadovoljava, daje nam da se osjećamo dobro, otvara nas povjerenju i daje da kušamo ljepotu života. Draga braćo i sestre, kršćanska vjera odgovara na tu žeđ; uzima je zaozbiljno; ne otklanja je, ne pokušava je utažiti palijativima ili surogatima. Jer u toj se žeđi krije naša velika tajna: ona nas otvara živome Bogu, Bogu ljubavi koji nam dolazi u susret da nas učini svojom djecom i braćom među sobom.

I tako dolazimo do drugog vida: ljubav koja gasi našu žeđ. To je sadržaj kršćanske vjere: Bog, koji je ljubav, u svom sinu Isusu postao ti je blizak, želi dijeliti s tobom tvoj život, tvoje napore, tvoje snove, tvoju žeđ za srećom. Istina je da se katkad osjećamo kao zemlja suha, žedna, bezvodna, ali jednako je tako istina da se Bog brine za nas i nudi nam bistru vodu koja gasi žeđ, živu vodu Duha koja, dok teče u nama, obnavlja nas oslobađajući nas opasnosti od suše. Tu nam vodu daje Isus. Kao što kaže sveti Augustin, „ako se prepoznamo u žednima, prepoznat ćemo se i u napojenima“ (O Psalmu 62,3). Naime, ako mnogo puta u životu doživljavamo pustinju, samoću, umor, neplodnost, ne smijemo zaboraviti ovo: „Da ne klonemo u toj pustinji – dodaje Augustin – Bog nas škropi rosom svoje Riječi [ … ]. Daje nam, istina, da osjećamo žeđ, ali zatim dolazi da je utaži. […] Bog nam se smilovao i otvorio nam put u pustinju, a taj put je Gospodin naš Isus Krist. I dao nam je utjehu u pustinji: propovjednike njegove Riječi. Ponudio nam je vodu u pustinji, ispunivši svoje propovjednike Duhom Svetim kako bi se u njima oblikovao izvor vode koja struji u život vječni“ (isto, 3,8). Te riječi, dragi prijatelji, dozivaju u pamet vašu povijest: u pustinjama života i u teškoćama s kojima se suočava mala zajednica, Gospodin ne dopušta da vam ponestane vode njegove Riječi, osobito preko propovjednikâ i misionarâ koji, pomazani Duhom Svetim, šire njegovu ljepotu. A Riječ nas uvijek vraća na bît vjere, a to je pustiti Bogu da nas ljubi kako bi naš život postao prinosom ljubavi. Jer samo ljubav istinski gasi našu žeđ.

To Isus u današnjem evanđelju snažnim tonom govori apostolu Petru. Petar ne prihvaća činjenicu da će Isus morati patiti, biti optužen od strane narodnih vođa, proći muku i potom umrijeti na križu. Petar reagira, buni se, htio bi uvjeriti Isusa da griješi, jer po njemu – a tako često mislimo i mi – Mesija ne može završiti poražen i nipošto ne može umrijeti na križu, poput zločinca napuštenog od Boga. Ali Gospodin kori Petra, jer je takav način razmišljanja „svjetovan“, a ne Božji (usp. Mt 16, 21-23 ). Ako mislimo da su uspjeh, moć, materijalne stvari dovoljni da utaže žeđ u našim životima, to je svjetovni duh, koji ne vodi ničemu dobrom i, naprotiv, ostavlja iza sebe veću pustoš nego prije. Isus nam, naprotiv, pokazuje put: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (Mt 16, 24-25).

Braćo, sestre, najbolji način od svih je ovaj: prigrliti Kristov križ. U srcu kršćanstva je ova potresna i izvanredna vijest: kad izgubiš svoj život, kad ga velikodušno prineseš, kad ga riskiraš zauzimajući se za ljubav, kad ga besplatno daruješ drugima, tada ti se on vrati u izobilju, ulijeva u tebe radost koja ne prolazi, mir u srcu, unutarnju snaga koja te podupire.

To je istina koju nas Isus poziva da otkrijemo, koju Isus želi otkriti svima vama, ovoj zemlji Mongoliji: ne moraš biti velik, bogat ili moćan da bi bio sretan. Samo ljubav gaži žeđ našega srca, samo ljubav liječi naše rane, samo nam ljubav daje pravu radost. I to je put koji nas je Isus naučio i otvorio za nas.

I mi, dakle, slušamo riječ koju Gospodin kaže Petru: „Pođi za mnom“ (usp. Mt 16, 23), to jest: postani moj učenik, idi istim putem kao i ja i nemoj više razmišljati svjetovno. Tada ćemo uz milost Kristovu i Duha Svetoga moći ići putem ljubavi. Pa i onda kad ljubiti znači odricati se samoga sebe, boriti se protiv osobnih i svjetovnih egoizama, izlagati se riziku življenja u bratstvu. Jer ako je istina da sve to iziskuje trud i žrtvu, a katkad znači i uspon na križ, još je istinitije da kad izgubimo život za Evanđelje, Gospodin nam ga daje u izobilju, život pun ljubavi i radosti, za vijeke vjekova.

Zahvala na kraju mise

To su dva brata biskupa, emeritus Hong Konga i sadašnji biskup Hong Konga. Želim iskoristiti njihovu nazočnost da uputim topao pozdrav plemenitom kineskom narodu. Želim im sve najbolje. Težite naprijed, uvijek napredujte. Molim kineske katolike da budu dobri kršćani i dobri građani… Hvala vam!

Hvala Vam, Vaša Uzoritosti, na Vašim riječima i hvala Vam na Vašem daru! Rekli ste da ste ovih dana iz prve ruke iskusili koliko mi je drag Božji narod u Mongoliji. Istina, krenuo sam na ovo hodočašće s velikim nadama i očekivanjima, sa željom da se susretnem s vama i da vas upoznam, a sada zahvaljujem Bogu za vas jer On po vama voli činiti velika djela u malenosti. Hvala vam, jer ste dobri kršćani i pošteni građani. Idite naprijed, krotko i bez straha, osjećajući blizinu i ohrabrenje cijele Crkve, a nadasve nježni pogled Gospodina koji nikoga ne zaboravlja i s ljubavlju gleda na svako svoje dijete.

Pozdravljam braću biskupe, svećenike, posvećene muškarce i žene i sve prijatelje koji su došli ovamo iz raznih zemalja, osobito iz raznih krajeva golemog azijskog kontinenta, u kojem imam čast boraviti i koji grlim s velikom ljubavlju. Posebnu zahvalu upućujem onima koji pomažu mjesnu Crkvu, podupirući je duhovno i materijalno.

Posljednjih su dana na svakom događaju nazočila značajna izaslanstva Vlade: zahvaljujem predsjedniku i vlastima na gostoprimstvu i srdačnosti, kao i na svim obavljenim pripremama. Tradicionalnu srdačnost doživio sam iz prve ruke: hvala!

Od srca, zatim, pozdravljam braću i sestre drugih kršćanskih konfesija i religija: nastavimo rasti zajedno u bratstvu, poput sjemena mira u svijetu koji je nažalost zavijen u crno prevelikim brojem ratova i sukoba.

I moje srdačno „hvala“ ide svima onima koji su ovdje radili, toliko i dugo, da uljepšaju ovo putovanje, da ga omoguće, i svima koji su ga molitvom pripremali.

Uzoriti, podsjetili ste nas da riječ „hvala“ u mongolskom jeziku dolazi od glagola „radovati se“. To „hvala“ je u skladu s ovom divnom intuicijom lokalnog jezika, jer je puno radosti. Velika ti hvala, mongolski narode, za dar prijateljstva koji sam primio ovih dana, za tvoju istinsku sposobnost da cijeniš i najjednostavnije aspekte života, da mudro čuvaš odnose i tradiciju, da njeguješ svakodnevni život s brigom i pažnjom.

Misa je čin hvale, „euharistija“. Slaviti je u ovoj zemlji podsjetilo me na molitvu isusovca oca Pierrea Teilharda de Chardina, koju je uzdigao Bogu prije točno 100 godina, u pustinji Ordos, koja nije daleko od ovoga mjesta. Ona glasi ovako: „Klanjam se, Gospodine, pred tvojom Prisutnošću u žarkom Svemiru i, pod likom svega što ću sresti, i svega što će mi se dogoditi, i svega što ću danas ostvariti, Tebe hoću, Tebe želim, Tebe iščekujem“. Otac Teilhard bavio se geološkim istraživanjima. Žarko je želio slaviti svetu misu, ali nije imao sa sobom ni kruha ni vina. Evo kako je, dakle, skladao svoju „Misu o svijetu“, izražavajući tako svoj prinos: „Primi, Gospodine, ovu potpunu hostiju koju stvorenje, privučeno tobom, prikazuje Tebi, zori novoga dana“. A slična se molitva u njemu već rodila dok je bio na fronti za vrijeme Prvog svjetskog rata, gdje je služio kao desetnik bolničar. Ovaj, često neshvaćen, svećenik naslućivao je da „Euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta“ i ona je „živo središte svemira, vrelo iz kojeg se u preobilju izlijeva ljubav i nepresušni život“ (enc. Laudato si’, 236), također u vremenu napetostî i ratova kao što je ovo naše. Molimo, dakle, danas riječima oca Teilharda: „Blistava Riječi, Goruća Snago, Ti koji oblikuješ mnogostrukost da u nju uliješ svoj život, spusti na nas, molim te, svoje moćne ruke, svoje brižne ruke, svoje sveprisutne Ruke“.

Mongolska braćo i sestre, hvala vam na vašem svjedočanstvu, bayarlalaa! [Hvala vam!]. Bog vas blagoslovio. U mom ste srcu i ostat ćete u mom srcu. Molim vas da me se sjetite u svojim molitvama i mislima. Hvala vam.