Čitanja: Jr 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52

Draga braćo i sestre!

Slijepac iz Jerihona predstavlja paradigmu puta koje smo jučer i danas prošli, onoga što je bio predmet naših rasprava, razlučivanja, našega zajedničkoga nastojanja na Šestome hrvatskome socijalnom tjednu. Svi smo mi poput slijepog prosjaka Bartimeja, sina Timejeva, molitelji i tražitelji svjetla i jasnoće. Slikovito rečeno, kao da ponekad sjedimo sa strane, a život teče uz nas. Toliko puta čini se da taj život teče pokraj nas po nekim programima i projektima na koje ne možemo, ili je veoma teško, utjecati.

Sjedimo kraj puta, jer je svaka cesta slična. Moglo bi se reći da nekada samo sjedimo, jer smo toliko puta pokušali, ali nismo uspjeli. Bartimej je slika čovjeka koji prosi, moli i traži svjetlo. A mnogi kreatori javnog mnijenja jednostavno nastoje ušutkati to nastojanje. Toliki i pokraj nas vjeruju da nije moguće ozdraviti, nije moguće bolje vidjeti i doći do novih vizija, prijedloga, pokušaja. Jednostavno se ponavlja: pa što vi očekujete? Jerihonsko mnoštvo ušutkava i ponavlja: prepustite se i pomirite se, jer je to vaša sudbina. Je li se Šesti hrvatski socijalni tjedan odvijao na vratima našeg Jerihona? Kao i Bartimej, i mi kršćani molimo Učitelja da progledamo, da mognemo vidjeti skriveni tijek povijesti, lica osoba koje traže i slike stvari koje su nam povjerene na upravljanje. Kao i Bartimej, i mi kršćani molimo Učitelja da se ne mirimo s postojećim.

U Evanđelju, među tolikim prosjacima vidika i puteva, slijepi prosjak Bartimej stane vikati u galami mnoštva i priznaje svoju očajničku nadu: „Sine Davidov, smiluj mi se!“ Vika prosjaka nailazi na zaprjeku Isusovih pratitelja. Nismo li i mi, Isusovi pratitelji, nekada među onima koji priječimo da otpisani dođu sa svojom vikom do Isusa? Isus očituje suosjećanje prema slijepom prosjaku i pozove ga. Bartimej je bacio, a ne skinuo ogrtač sa sebe. On ne pođe, nego skoči i dođe k Isusu. U glasu koji ga miluje i u riječima koji ga prihvaćaju Bartimej ozdravlja. Bartimej ozdravlja prvotno u svojoj ljudskosti, a zatim i od sljepoće.

To je vjera. Ona može ponekad izgledati nelogična, ali je uvijek lijepa. Ona širi vidike i umnaža život. Došao sam da život imaju i to u izobilju, rekao je Isus. „Što hoćeš da ti učinim?“ To je pitanje Boga koji je u službi ljudskoga života. Čovječe, što ti želiš? To pitanje postavlja ne Učitelj koji se razbacuje čudima, nego Učitelj koji suosjeća s čovjekom u potrebi. Božje suosjećanje s čovjekom jedina je snaga koja je sposobna činiti čuda.

Braćo i sestre, i mi smo pozvani biti Kristovi sljedbenici, ako participiramo na Njegovom suosjećanju, ako imamo vremena za potrebe ljudi koje susrećemo. To činimo, ne jer smo specijalisti za prave odgovore, nego jer želimo čuti ljudska pitanja i suosjećati s njihovim potrebama. To činimo da se ne prepustimo tami beznađa koja nam se prečesto servira i nameće. Bartimejevo ozdravljenje započelo je kada je odbacio ogrtač, druge podrške i priskočio ususret glasu koji ga je pozvao i pristupio k Isusu.

Molimo zajedno Gospodina da budemo sposobni slušati ljude, njihove radosti i nade, žalosti i tjeskobe, i otvarati se zovu njihovim potrebama u duhu Ljubavi. Molimo Boga da izlije svoj blagoslov na naše snove. Molimo da se ne mirimo s beznađem. Braćo i sestre, ne gubimo nadu! Molimo jer vjerujemo u promjenu. Zato smo i okupljeni na zborovanju Šestoga hrvatskoga socijalnog tjedna. To je ponuda Crkve, to je odgovor vjere. Amen.