Tomáš Halík, rođen 1948., živi u Pragu. Tajno je zaređen 1978. i bio je blizak suradnik kardinala Františeka Tomášeka te Václava Havela. Nakon promjene režima predavao je kao profesor sociologije i filozofije religije na Karlovom sveučilištu u Pragu. Godine 2014. Halík je dobio prestižnu nagradu Templeton. Knjige praškog teologa prevedene su na dvadesetak jezika.

Njegova župna crkva uz Karlov most u Pragu središte je studenata i akademika. Župa je poznata nadaleko izvan Češke po svom inovativnom pastoralnom radu. Na nadolazećem vazmenom bdjenju bit će kršteno oko 60 odraslih nakon dvogodišnje pripreme.

Teolog Halík je, između ostalog, bio predavač na drugoj Ljetnoj školi teologije u Dubrovniku od 18. do 24. srpnja 2021. Potom je pozvan iz Dikasterija za biskupe da održi predavanje o „znakovima vremena i ulozi Crkve“, a nedavno je održao duhovni uvod u sinodsku skupštinu u Pragu. Njegov razgovor za kirchenzeitung.at donosimo u cijelosti.

Svoju najnoviju knjigu, „Poslijepodne kršćanstva“, vidite kao najavu vremena za Crkvu i društvo.
Globalizacija je bila najvažniji proces moderne kulture. Sada je u krizi. Jer vidimo negativne strane: globalizaciju pandemije, nasilje, populizam i sve veći jaz između bogatih i siromašnih zemalja. Ovaj proces globalizacije u sjeni sada budi populizam, novi nacionalizam, religijski fundamentalizam i politički ekstremizam. To su veliki globalni izazovi i opasnosti. Ali sada moramo duboko obnoviti proces globalizacije. Potrebna nam je međunarodna suradnja. Potreban nam je novi ekumenizam.

Što to znači za Crkvu?
Crkva bi u tom procesu trebala igrati vrlo važnu ulogu. Mislim na Teilharda de Chardina koji je rekao: Najviši stupanj razvoja u svijetu i u ljudima neće doći automatski kao rezultat tehnološkog napretka, već je potrebna jedna duhovna energija. To je kršćanska ljubav. To je jedina sila koja ujedinjuje bez uništavanja. Crkva treba ići tim putem kršćanske ljubavi, ukidati granice predrasuda i stvarati kulturu blizine.

Je li se Crkva pripremila za ovu zadaću?
Zadaća Crkve je evangelizacija. Zato je potrebno da se Crkva poveže s dotičnom kulturom, da živi inkulturaciju. No, u Europi od prosvjetiteljstva u Crkvi traje proces ekskulturacije, tako da je Crkva uvelike izgubila dodir s društvenim izazovima. U strahu od Francuske revolucije i ostalih revolucija, Katolička crkva se zatvorila i postala katolicizam. Treba se vratiti iz katolicizma u katolicitet (katoličanstvo). Ova kontrakultura protiv modernosti bila je velika pogreška. Bilo je raznih pokušaja da se izađe iz tog mentaliteta geta. Drugi vatikanski koncil bio je jedan takav pokušaj.

Je li taj pokušaj bio uspješan?
Mislim da je Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) došao malo kasno. Upustio se u dijalog s modernom u vrijeme kada je moderna već bila na izmaku. Nova era započela je već 1969. godine izumom mikroprocesora. To je bio početak internetskog doba koje je donijelo novu civilizaciju i kulturu, postmodernu kulturu. Drugi vatikanski koncil nije nas baš pripremio za to. Sada se moramo suočiti s radikalno pluralističkim, diferenciranim i ujedno podijeljenim društvom.

Kako bi se to moglo dogoditi?
Ne znam drugi način osim duhovnosti, crpiti iz dubine, slušati Evanđelje. Pod duhovnošću ne mislim na nešto samo emocionalno ili čak ezoterično, već duhovnost kao duhovnu energiju iz evanđelja. No prisutnost Crkve u društvu te teološko produbljivanje i duhovna obnova moraju ići zajedno. Trebamo novo shvaćanje Boga kao dinamičnog Boga koji djeluje u povijesti i novu viziju čovjeka. To je novo vino o kojem Isus govori – za koje su, naravno, potrebne i nove mješine. U biti, više me zanima novo vino. Novo vino je inspiracija za pronalazak novih mješina. Mislim da ne funkcionira obrnuto: nove mješine ne stvaraju novo vino.

Ali ni to ne ide bez novih mješina.
Naravno. Tu mislim na sinodalni proces koji je za cijelu Crkvu pokrenuo papa Franjo. Nedavno je u Pragu održana skupština Katoličke crkve svih europskih zemalja. Zabrinut sam što su voditelji sinodalnog procesa previše usredotočeni na pitanje institucionalne obnove. No sinodalna reforma ipak mora biti sljedeći korak, i to u decentraliziranom obliku.

Što to znači?
Tijekom susreta u Pragu postalo mi je jasno da u mnogim postkomunističkim zemljama Drugi vatikanski koncil nije stvarno shvaćen. U komunističko vrijeme većina svećenika i laika nije imala priliku proučavati teološku pozadinu koncila. Nisu imali pristup radovima Rahnera, Ratzingera, Chenua i tako dalje. Ali bez te pozadine ne može se doista razumjeti Koncil. Provedba je ostala formalna: okrećemo oltar i služimo se narodnim jezikom u liturgiji. To je sve. Kao odgovor na tu površnu modernizaciju, u tim se zemljama pojavio vrlo površan konzervativizam. To je sada postalo vrlo jasno u Pragu: da mnoge mjesne Crkve u postkomunističkim zemljama nisu spremne za sljedeći korak.

…ali Crkva u zapadnim zemljama jest?
Crkve na Zapadu imaju toliko iskustva sa sekularnim svijetom da su spremne na promjene. Čak i da imamo oženjene svećenike i žene kao svećenice, to ne može spasiti Crkvu kao takvu. Ne smijemo u tome vidjeti sav spas. Usput, promjena je više psihološki nego teološki problem. Na primjer, ređenje žena više je psihološko pitanje. Zatim se teologizira. U svakom slučaju moramo mijenjati strukture na način da one ne sprečavaju produbljeni život vjere.

Promijenimo temu: nedavno ste privukli pozornost diljem Europe svojom izjavom o ukrajinskom ratu.
Prilično sam ogorčen što mnogi ljudi na Zapadu još uvijek podcjenjuju opasnost koju predstavlja Putinov režim. Bio sam stvarno ogorčen tim mirovnim demonstracijama [Napomena urednika: U Njemačkoj su Alice Schwarzer i Sahra Wagenknecht, između ostalih, pozivale na mirovne inicijative, a zagovornica je i protestantska teologinja Margot Käßmann]. Putinov režim uništio je cijeli sustav međunarodne sigurnosti i reda koji je uspostavljen nakon svjetskog rata.

Što Putin hoće?
On želi obnoviti staro sovjetsko carstvo i želi iskoristiti to carstvo da postane najveća međunarodna sila. To je luda ideja, ali vrlo opasna. Ako Zapad sada ne pomogne Ukrajincima – a to mora biti pomoć u oružju – onda će se taj proces nastaviti i proširiti na druge zemlje, poput Moldavije i Litve. To je jako tužno. Ali moramo biti realni. Ovdje nema mjesta neutralnosti. Ne možete plesati s Putinom. Nažalost, ne vidim nikakvu nadu za postizanje mira diplomatskim pregovorima. Pred nama su teška vremena.