Na posljednjem ispraćaju u župnoj crkvi Svete Katarine, uz članove obitelji, okupili su se brojni župljani rodne Novalje, braća svećenici, redovnice, vjeroučitelji kao i mnogi prijatelji i suradnici iz cijele Hrvatske. Župljani Kornića u kojem je službovao došli su u narodnim nošnjama.

Misu zadušnicu predslavio je krčki  biskup Ivica Petanjak u zajedništvu s biskupom sisačkim Vladom Košićem, župnikom Novalje Rankom Papićem te brojnim svećenicima i redovnicima.

Biskup Petanjak na početku je izrazio kršćansku sućut braći Šimi, Budimiru i Mariju te sestrama Aniti i Ivanki, njihovim obiteljima, rodbini i prijateljima, a u slavlje mise uveo je riječima iz oporuke koju je ostavio velečasni Anton. On u njoj zahvaljuje Bogu i roditeljima za dar života te Crkvi koja mu je omogućila smislen i solidan život. Dio pročitane oporuke završava riječima: „Onima koji ostaju na životu poručujem da ljube jedni druge onako kako je Isus ljubio nas.“

Istim je riječima biskup Petanjak započeo svoju homiliju naglasivši kako nam je velečasni Anton u svojoj oporuci ostavio u baštinu riječi iz Ivanovog Evanđelja koje su njemu puno značile, riječi u kojima je bio prožet i njegov život.

Istaknuo je karakteristike pokojnog vlč. Antona od kojih je zasigurno najprepoznatljivija njegova duhovitost i vesela narav koja je rušila sve zidove i barijere. „To je osebujan način komunikacije koji je među sugovornicima rušio bilo koji oblik barijera, pa ako ti i nisi mislio prići k njemu, on je već prišao k tebi, bez obzira radi li se o zreloj ili mlađoj osobi ili djetetu. Njegov pristup je uvijek bio neposredan i uvijek je dolazio od njega prvoga. On se nudio kao sugovornik, i zato ga je bilo teško ignorirati“, rekao je krčki biskup.

Svima je i svugdje iskazivao humanost i ljudskost, jednostavnost, komunikativnost i to ga je činilo tako pristupačnim da su se ljudi voljeli zadržavati u njegovoj blizini.

Posebnu ljubav i privrženost je kao predstojnik Katehetskog ureda Krčke biskupije imao prema svojim vjeroučiteljima. Dobro ih je osobno poznavao i pratio ih svojim molitvama, radovao se svakom uspjehu i brinuo o njihovom radu.

Na srcu su mu bile i starije osobe u domu za umirovljenike u Krku o kojima je godinama skrbio, mladi, srednjoškolci i studenti kao i njegovi župljani u Korniću gdje je djelovao dvadeset godina. Homiliju je biskup Petanjak zaključio riječima „kao kršćani koji ovom zemljom hode u vjeri, a ne u gledanju, prihvaćamo ovaj odlazak uvjereni da je velečasni Anton ispunio svoje poslanje na ovom svijetu i da je dozorio za vječnost. U toj se nadi danas od njega opraštamo, uvjereni da će u Isusu Kristu prepoznati svoga Spasitelja kojeg je za zemaljskog života želio nasljedovati i koga će ovoga Božića spoznati i promatrati u svoj njegovoj punini i ljepoti.“

Na kraju mise od pokojnog svećenika Antona Peranića oprostili su se Dubravka Buničić u ime vjeroučitelja Krčke biskupije, a u ime kolega i učenika Srednje škole Hrvatski kralj Zvonimir u Krku u kojoj je vlč. Anton radio punih 26 godina kolegice Daria Papa i Mirjana Komadina Mergl. Prigodnu riječ uputio je i dekan Katoličkog bogoslovnog fakultta u Zagrebu prof. dr. sc. Josip Šimunović te sisački biskup Vlado Košić. Od brojnih pristiglih brzojava sućuti pročitan je brzojav zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.

Vjeroučiteljica Dubravka Buničić je u oproštajnom govoru istaknula nekoliko karakteristika koje su velečasnog Antona činile doista posebnim predstojnikom. Vjeroučitelji ga nikada tako nisu zvali jer je bio jedan od njih i nikada iznad već dječački jednostavan, ponizan i malen. Poznavao je brige i poteškoće svakog vjeroučitelja, brinuo o njihovu zdravlju, raspitivao se za članove obitelji. „Bilo ga je briga tko smo i kako smo. Znao je da je najvažnije biti prvenstveno čovjek“

Umirivao bi vjeroučitelje koji su često bili zbunjeni i u strahu od stalnih reformi i promjena u školstvu podsjećajući ih da ne zaborave tko su i što im treba biti najvažnije, zato se redovito brinuo o njihovu duhovnom životu jer je znao da je najvažnije živjeti i svjedočiti Krista.

„Tjedan dana prije nego se razbolio ovako mi je govorio: Ovo su posebna vremena. Bog nam je darovao vrijeme da preispitamo vlastitu vjeru. I ja se pitam kakva je moja vjera? Ljudi se danas boje za svoj život. A zašto? Koja je razlika živio još 10 godina, godinu ili samo mjesec dana? I tako mi je poći, nije mi ovo doma. Poći mi je. Ako trebam poći, tu sam. U ovim teškim vremenima, znao je da je ipak najvažnije biti uvijek spreman za odlazak Kući.“  Na kraju emotivnog oproštajnog govora zahvalila je riječima: „Hvala što si bio predstojnik u ljudskosti! Moli Gospodina za nas vjeroučitelje, budi nam zagovornik pred ljubljenim Učiteljem. Zamoli ga da nam providi čovjeka koji će nastaviti za nas brinuti istom ljubavlju kojom si ti brinuo. Neka ti Gospodin kojem si vjerovao bude vječna baština!“

Daria Papa, kolegica iz srednjoškolskog kolektiva rekla je kako je vlč. Anton svojim nasmiješenim duhom spajao različite ljude, bio skroman i ponizan, spreman pomoći svakome te da su od njega naučili da smo svi jednaki pod kapom nebeskom. „Bio si Čovjek među tisućama ljudi. Poseban i svoj. Nosio si radost života u sebi i sa sobom.“

Mirjana Komadina Mergl oprostila se riječima: „Pamtimo tvoju lanjsku poruku kolektivu: Drage kolegice i kolege, danas mi je srce veliko i ispunjeno. Ponosan sam na kolektiv kojem pripadam. Ima nade dok ima kolega koji se raduju uspjehu jednoga od nas i naših učenika. Kao što si govorio: Ljubav i radost neka i dalje pobjeđuju zavist i usprkos teškim okolnostima u kojima živimo, samo hrabro naprijed.“ A potom se, do ponovnog susreta u vječnosti, oprostila njegovom posljednjom porukom, pjesmom Bonaventure Ćuka Hoću li i ja u raj koju im je velečasni Anton poslao 2. studenog ove godine.

Dekan KBF-a Josip Šimunović je podsjetio na neke detalje iz profesionalnog puta pokojnog Antona i zahvalio mu za dobru suradnju. Prijateljske riječi je potom uputio biskup Košić prisjetivši se zajedničkih dana i trenutaka u bogosloviji. Mladenački dani kada su imali svoj bend, uređivali časopis Spectrum i sudjelovali u mnogim zajedničkim akcijama ostat će s radošću i zahvalnošću u njegovu sjećanju.

Nakon misnog slavlja uslijedili su sprovodni obredi na mjesnom groblju u Novalji.