Tragajući za glasom svetosti bl. Alojzija Stepinca (1898. – 1960.) u spisima i svjedočanstvima opata Giuseppea Ramira Marconea (1882. – 1952.), opata benediktinske Monteverginske kongregacije, i njegova tajnika o. Giuseppea Masuccija (1906. – 1963.), također monaha spomenute Kongregacije, i sâm sam postao zahvalan hodočasnik i štovatelj Majke Božje Monteverginske, zvane „Mamma Schiavona iliti Majka Božja Hrvatska“.

Opata Marconea je za Drugoga svjetskog rata, u kolovozu 1941., papa Pio XII. poslao kao svojega izaslanika pri Hrvatskom episkopatu u NDH, ne htijući − zbog diplomatske prakse Svete Stolice − tu državu u ratnim okolnostima priznati de jure.

U službi koju mu je povjerila Sveta Stolica, opat Marcone često je bio u kontaktu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem (1898. – 1960.). Prisjetimo se da je toga izvrsnog prelata zbog njegove hrabrosti u obrani vjere pred naletom komunističkog progona Pio XII. uvrstio u kardinalski zbor 12. siječnja 1953. Umro je kao mučenik za vjeru i pokopan u zagrebačkoj katedrali. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženikom, mučenikom, u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.

Istražujući dokumente očuvane u arhivima Monteverginske kongregacije i Apostolskom arhivu Svete Stolice spoznao sam da je i mons. Izidor Šain,[1] prvi riječki biskup, bio njezin redovnik te da se ta Kongregacija odlikuje pobožnošću prema Majci Božjoj koju oni časte pod naslovom Mamma Schiavona.

Upute za opata Giuseppea Ramira Marconea

O. Marcone primio je napismeno upute (od) Svete Stolice o načinu obavljanja svoje službe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. One su opravdane ako se u vidu ima činjenica da su članovi Hrvatskog episkopata, osobito zagrebački nadbiskup, poduprli osnivanje NDH. Učinili su to u odgovornosti da se mogu oduprijeti utjecaju neopoganskih ideologija i omogućiti prostor za slobodno djelovanje Katoličke Crkve. Naime, Svetu Stolicu „ne čudi da izvrsni monsinjor Stepinac osjeća potrebu potpore u tako teškom trenutku formiranja i uređenja nove države, dok tolike unutarnje i vanjske sile, javno i potajno, pokušavaju sebi priskrbiti vlast, a očitovanje dobre volje vlastodržaca gubi se u neodlučnosti između pravog vjerskog i moralnog dobra hrvatskog katoličkog naroda te snažnog i pogubnog utjecaja sila kojima se nažalost nije lako oduprijeti bez opasnosti“.[2]

Eto, to je motiv zbog kojega je nadbiskup Stepinac zatražio da Sveta Stolica službeno prizna novu hrvatsku državu i odmah onamo pošalje vlastitog diplomatskog predstavnika.

Zadaća je (od) čisto duhovnog i vjerskog značaja

Upute opatu Marconeu jasno govore da je njegova služba u „potpunoj odsutnosti bilo kakvog diplomatskog značenja“, jer „Sveta Stolica, imajući odgovornu dužnost bdjeti nad duhovnim interesima svih vjernika, običava poslati svoga službenog predstavnika sa strogo religioznom misijom, na područja koja su podnijela duboke političke prevrate, društvene ili vjerske“.[3]

Iste upute u tančine predočuju službu izaslanika Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu u NDH: „Zadaća koja mu je povjerena čisto je duhovne i vjerske naravi; to jest, osobno uvidjeti i obavijestiti Svetu Stolicu, o posebnostima glede duhovnih ili vjerskih potreba tamošnjih vjernika (crkvenih osoba i vjernika laika).

Njegova je zadaća stoga privremena i ograničena: traje onoliko koliko je potrebno da se pripremi konačno crkveno uređenje povjerenog mu područja.

Iz ovoga proizlazi da će se preuzvišeni opat Marcone, boraveći u Kraljevini Hrvatskoj, brinuti za česte kontakte s Hrvatskim episkopatom, a također će potanko voditi računa o potrebama klera, kako svjetovnog tako i redovničkog te svih vjernika. Nastojati će izbjeći službene kontakte s državnim vlastima, na način da njegova misija bude i izgleda, kako to želi Sveta Stolica, strogo vjerske naravi.

Na osobit način prečasni opat Marcone imat će kontakt s monsinjorom Stepincem, zagrebačkim nadbiskupom, najmjerodavnijim članom episkopata, čiji utjecaji, kao što se već dogodilo, imaju dobre učinke na Vladu za provedbu katoličkih društvenih načela i za primjereni otpor onim protukršćanskim tendencijama koje bi se mogle uvući u mladi organizam nove države. Monsinjor nadbiskup, uz odgovarajuće savjete, uz potporu Prečasnog Prelata, vidjet će da će njegov položaj posebno ojačati.“[4]

Savjetnik i podupiratelj monsinjora Stepinca i Episkopata

Povjeravajući opatu Marconeu službu izaslanika Svete Stolice, Papa je želio da on uznastoji uspostaviti jedinstvo u episkopatu kako bi u tom osjetljivom trenutku stvaranja države biskupi vjernicima mogli pružiti jedinstvene odredbe koje će prvotno biti na učvršćivanje vjere. Imajući u vidu i činjenicu da njemačke i ustaške vlasti nisu bile zadovoljne stavom nadbiskupa Stepinca, opatu Marconeu savjetovano je sljedeće: „Posebno će velečasni prelat savjetovati ili podupirati monsinjora Stepinca i episkopat u pobijanju štetnih utjecaja koje bi neopoganska propaganda mogla izvršiti u uređenju nove države. Mudrim i razboritim djelovanjem velečasnog opata Marconea nad episkopatom i svećenstvom moglo bi se djelotvorno ohrabriti dužan otpor vjernog hrvatskog naroda. U tom pogledu valja se prisjetiti da monsinjor Stepinac nije dobro viđen od strane njemačkih vlasti i zato što je, u skladu sa željama Svete Stolice, izvršio golemu i izdašnu dobrotvornu djelatnost među katoličkim iseljenicima ili čak među njemačkim Židovima.“[5]

Izričito je u uputama, ovim riječima, istaknuta čisto vjerska misija opata Marconea, i napomenuto da njegova služba nije diplomatska: „Već je rečeno da je uloga prečasnog opata Marconea čisto vjerska i stoga mora izbjegavati kontakte s državnim vlastima koji bi se mogli protumačiti kao priznanje nove države od strane Svete Stolice. To, međutim, ne znači da Preuzvišeni Prelat ne bi trebao nastojati doznati namjere i želje spomenutih vlasti kroz povremene susrete i povjerljive razgovore.“[6]

Iz prvog izvješća opata Marconea, napisanog u Zagrebu 22. kolovoza 1941., znamo za odbojnost koja je postojala između nadbiskupa Stepinca i ustaške vlasti na čelu nove hrvatske države. Naime, nakon prosvjeda protiv utjecaja rasističke ideologije u državi, uhićen je mons. Pavao Lončar, ugledan svećenik, „kojega se drži za jednoga od najbližih nadbiskupovih savjetnika“. U izvješću Svetoj Stolici pod nazivom Prvi dojmovi o političkoj i vjerskoj situaciji u Hrvatskoj opat Marcone piše: „Za ovdašnje političare ovo uhićenje predstavlja novi dokaz nepovjerenja visokoga klera prema režimu. A budući da se kanonik Lončar smatra jednim od Nadbiskupovih bliskih savjetnika, lako je razumjeti zašto se i njemu pripisuju slični osjećaji.

Uopće ne vjerujem da ta odbojnost postoji među visokim svećenstvom, kao što sam pokušao pokazati ljudima iz Vlade koje sam do sada susreo i od kojih sam čuo pritužbe na to. Umjesto toga postoji, osobito kod nadbiskupa, razborita rezerviranost praćena živom željom da se kler ne miješa u politička zbivanja.

Iako monsinjora Stepinca raduje neovisnost Hrvatske i Vlada nema ozbiljnih razloga žaliti se na njega, ipak je nadbiskup zbog svoga pomalo melankolična, ponešto razdražljiva i oštra karaktera (i zbog poneke fraze premalo sretne, /treba pričekati svršetak, i ovi mogu biti napušteni kao dr. Maček/), fraze s ne potpunim povjerenjem u budućnost, možda u nekima iznjedrio sumnju da se ne povjerava sadašnjim državnicima.“[7]

Stepinčeva hrabrost u obrani cjelovitosti Zagrebačke nadbiskupije

Izvješće opata Marconea govori i o hrabrosti nadbiskupa Stepinca u obrani cjelovitosti Zagrebačke nadbiskupije pred mađarskom okupacijom Međimurja. O tome je ovako obavijestio Svetu Stolicu: „Nadbiskup je imenovao posebnog vikara za ovo područje svoga stada. Vikar dolazi u Zagreb na savjetovanje s njim ili šalje posebne glasnike. I drugi svećenici s toga područja dolaze k Nadbiskupu. Stoga se može reći da su pismeni i osobni kontakti osigurani. Zato nadbiskup moli Svetu Stolicu da mu se, barem za vrijeme rata, ne oduzima jurisdikcija nad tim područjem.“[8]

Zaštitnik slovenskih svećenika protjeranih iz njihovih župa i crkvenih ustanova

U svojim je izvješćima opat Marcone posvjedočio da je blaženi Stepinac u svoju nadbiskupiju prihvatio više stotina slovenskih svećenika (537) koje su Nijemci protjerali iz njihovih župa ili crkvenih ustanova. Većinu tih svećenika nadbiskup Stepinac uključio je u pastoral Zagrebačke nadbiskupije i spasio im živote. Opat Marcone piše: „Već sam tri puta posjetio te svećenike izbjeglice. Čini se da su vrlo zadovoljni dočekom koji im je pružen u izbjeglištvu. Smireni su i pouzdani u Božju Providnost.“[9]

Protivnik prelaska s jedne vjere na drugu

U vezi s progonom srpskih pravoslavaca u NDH, dr. Ante Pavelić u svom je govoru u Hrvatskom saboru 28. veljače 1942. istaknuo da je „Srpska Pravoslavna Crkva sastavni dio Srpske države, Srbije“. Stoga on smatra da u NDH nema mjesta za pravoslavnu crkvu. Njezini članovi mogu konvertirati u katoličku, protestantsku ili muslimansku vjeru.[10]

Iz izvješća opata Marconea Svetoj Stolici proizlazi da se nadbiskup Stepinac energično protivio nasilnim vjerskim prelascima iz pravoslavne na katoličku vjeru koje je poticala i provodila civilna vlast. Štoviše, biskupi (osobito nadbiskup Stepinac) bili su duboko svjesni da se pitanja vjere ne mogu rješavati na temelju političkih odrednica, nego na temelju božanskog prava, i zato su izvan kompetencije države i političara.

Opat Marcone to je nepobitno potvrdio kad je Svetu Stolicu ovako izvijestio: „Protiv ustaških ekscesa i uplitanja Vlade u obraćenje raskolnika [pravoslavnih] prosvjedovao je i Hrvatski episkopat na Konferenciji održanoj u Zagrebu u studenom 1941. Episkopat je, prisvajajući za sebe božansku zadaću evangelizirati narode, imenovao posebnu crkvenu komisiju, koja je, štiteći najstrožu slobodu savjesti, trebala slati misionare tamo gdje ih je tražilo raskolničko [pravoslavno] stanovništvo i voditi postupak obraćenja. Uporna unutarnja gerila uvelike je ometala rad misionara.

U međuvremenu i sâm sam, došavši u to vrijeme u Hrvatsku, nastojao Poglavniku dati do znanja da treba polako i oprezno ići u obraćenje disidenata [pravoslavaca] koji su željeli promijeniti vjeru te ga također suzdržati od potpunog uništenja njihovih crkava.

Između mjeseca veljače i ožujka prošle 1942. godine, Poglavnik je, vidjevši nemogućim brzo obraćenje disidenata, razmišljao o stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve s metropolitom. Crkva je uspostavljena, ali ju raskolnička [pravoslavna] hijerarhija u Beogradu nije priznala, a mitropolit je ekskomuniciran.“[11]

Iz izvješća opata Marconea doznajemo i to da je nadbiskup Stepinac uvijek osuđivao nasilja učinjena protiv dostojanstva ljudske osobe. Tako je 8. svibnja 1943. napisao: „U tim okolnostima Episkopat naš hrvatski nije imao i nema posebnih razloga javno protestirati protiv vlasti u korist raskolnika [pravoslavaca]. To ne znači da biskupi, a osobito Zagrebački nadbiskup, nisu uvijek osuđivali nasilje odakle god ono dolazilo.“[12]

Nažalost, Srpska pravoslavna Crkva drukčije je postupala. Njezino je stajalište opat Marcone ovako prikazao: „Međutim, valja napomenuti da srpska pravoslavna hijerarhija i ona stvorena u zametku, nikada nije digla svoj glas protiv izgreda pravoslavnih četnika i protiv pobunjenika koji su gotovo svi pravoslavci. Čini se izvjesnim da strane agenture, nadahnute srpsko-pravoslavnim svećenstvom, preokrećući situaciju i optužujući katolički kler za nedjelovanje, žele četnike i pobunjenike osloboditi odgovornosti za zločine počinjene u Hrvatskoj.“[13]

Opat Marcone svjedoči da se nadbiskup Stepinac energično protivio nasilnim vjerskim prelascima koje je poticala i provodila civilna vlast. U svojem izvješću od 10. prosinca 1941. napisao je: „Crkvene vlasti su se od svibnja do danas uglavnom pokazale kao vrlo razborite i ne previše oduševljene ovim žarom za obraćenje, koje se u prvi mah nije činilo baš zakonitim.“[14]

U odnosu na izvješća opata Marconea te na optužbe Srpske pravoslavne Crkve o nedjelotvornosti katoličkog episkopata u pitanjima vjerskih prelazaka, zahvalno čitamo ove preporuke Državnog tajništva opatu Marconeu: „Suvišno je govoriti Vašoj Preuzvišenosti da je sadržaj izjave koju su u tom smislu dali članovi hrvatskog episkopata u pismu upućenom Poglavniku 20. studenoga 1941. dovoljan da pobije ovu optužbu. Zapravo, uopće ne sumnjam da je njihov stav uvijek bio u skladu s načelima zagovaranima u objavljenom pismu.

Vaša Preuzvišenost bi trebala reći istom Preuzvišenom nadbiskupu [Stepincu] koji će, nakon dogovora sa svojim kolegama u episkopatu, u nastalim delikatnim okolnostima koliko to bude moguće i primjereno, upozoriti na manjkavosti neutemeljenih tvrdnji.“[15]

Srpska pravoslavna Crkva neprijateljski raspoložena prema Katoličkoj Crkvi

Protivnosti koje su zaiskrile između SPC-a i Katoličke Crkve u Kraljevini Jugoslaviji, a potom i u NDH, imaju svoje izvore u činjenici da je SPC bila državna religija koja se protivila tomu da Katolička Crkva ima svoja zakonita, ustavom zajamčena prava. Bilo je to vidljivo u nasilju kojim je SPC srušila konkordat između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice potpisan u Vatikanu 25. lipnja 1935., u skupštini u Beogradu izglasan 23. srpnja 1937., ali ga zbog protivljenja SPC-a Senat nije ratificirao. Osim toga, svima je (pa i Svetoj Stolici) bilo poznato – jer ju je i opat Marcone o tome izvijestio – da je SPC pripomogla državnom udaru kojim je srušena Kraljevina Jugoslavija 27. ožujka 1941. Nakon raspada te države uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska i Srpska država pod protektoratom Njemačke.

Naime, opat Marcone je 8. svibnja 1943. pisao Svetoj Stolici: „Svima je poznata duboka mržnja Pravoslavne Crkve u Jugoslaviji prema katolicima i otvorena naklonost koju je Beogradski režim iskazivao Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.

Pravoslavna hijerarhija našla se otvoreno upletena u državni udar [27. ožujka 1941.], koji je doveo do invazije talijansko-njemačkih trupa na Jugoslaviju. To objašnjava zašto su osvajači u početku progonili pravoslavno svećenstvo koje je bilo vrlo neprijateljski raspoloženo prema njima.“[16]

Svjedočanstva o. Giuseppea Masuccija

U spisima o. Giuseppea Masuccija, tajnika opata Marconea, također člana Monteverginske zajednice, nalazimo brojna svjedočanstva o glasu svetosti i mučeništva bl. Alojzija Stepinca. Evo nekih:

Nadbiskup Stepinac je dolazak Papina izaslanika opata Marconea prosudio kao „sretno rješenje za pitanje svojih odnosa s novom vladom u Hrvatskoj“.[17]

U razgovoru s opatom Marconeom nadbiskup Stepinac iskreno je prikazao položaj Crkve u NDH i „oštro osudio namjeru, da se Crkva podloži državi“.[18]

Naslov ovoga predavanja i izjavu nadbiskupa Stepinca: „Rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu!“, također dugujemo o. Masucciju. Blaženik ju je izgovorio 24. prosinca 1945. priopćujući o. Masucciju da je saznao „da se skupljaju potpisi sa zahtjevom da bude osuđen na smrt!“[19]

O. Masucci naziva nadbiskupa Stepinca „odličnim prelatom“ (24. lipnja 1944.), „ljubljenim ocem“ (8. srpnja 1945.), „braniteljem vjere“ (26. rujna 1945.), „revnim i neustrašivim Pastirom „ (30. 9. 1945.) itd.[20]

O. Masucci je već 14. siječnja 1946., u novim političkim uvjetima, zabilježio da se u državi „od raznih činovnika traži da potpišu molbu da bi se osudilo nadbiskupa [Stepinca] na smrt“.[21]

O. Masucci svjedoči o trajnoj spremnosti nadbiskupa Stepinca na mučeništvo u obrani vjere. Tako je on predstavnicima Udbe koji su, prije Mise na svetkovinu Krista Kralja 1945. u katedrali, došli zastrašiti ga da se pazi što će propovijedati, hrabro odgovorio: „Samo se jednom umire. Ja nemam straha od nikoga kad se radi o obrani Božjih prava i prava Crkve.[22]

Dominikanac Hijacint Bošković je 15. listopada 1946. Svetoj Stolici prikazao mržnju komunističkog režima u Jugoslaviji prema nadbiskupu Stepincu ovim riječima: „Ne može se reći koliko ga mrze [nadb. Stepinca], koliko mu žele zlo i kako bi bili sretni kad bi ga mogli likvidirati. Osobno su mi svoje mišljenje izrekli najutjecajniji ljudi sadašnje politike u Jugoslaviji i tražili da se na svaki način udalji nadbiskup Stepinac sa svoga položaja: govorili su mi da bi se sve smirilo kad bi on bio odstranjen.

Ta mržnja protiv Nadbiskupa protumačiva je samo zbog njegova velikog autoriteta i popularnosti koju uživa ne samo u svojoj biskupiji nego u cijeloj Jugoslaviji. Ovih dana, prije dolaska u Rim, bio sam u Beogradu i imao se prilike osobno uvjeriti koliku popularnost uživa naš sveti i hrabri Primas (…). Ne može se opisati koliku ljubav, koliku čast, koliku naklonost ima sav narod prema svom Nadbiskupu (….). Tu simpatiju i tu popularnost vlast ne može podnijeti i želi ga ubiti (…). Uvjeren sam da će si on tim mučeništvom priskrbiti još veće simpatije i još veću ljubav svog naroda koji gleda u njemu svog spasitelja iz neizmjernih patnjâ koje trenutno trpi pod ovim uistinu okrutnim komunističkim režimom.“[23]

Zahvala nadbiskupa Alojzija Stepinca

Nadbiskup Stepinac je 19. ožujka 1946. zahvalio opatu Marconeu za sve što je tijekom svoje misije učinio. Evo sadržaja njegova zahvalnog pisma:

Zagreb 19. ožujka 1946. godine.

PREUZVIŠENI

Koristim priliku zahvaliti Vašoj Preuzvišenoj Ekscelenciji za sve što ste učinili za Svetu Crkvu i moj dragi narod tijekom Vaše misije u Hrvatskoj.

Svi smo se nadali da ćemo Vašu Preuzvišenost još jednom vidjeti među nama, ali to se nažalost nije dogodilo. Neka Gospodin blagoslovi Vašu Preuzvišenost i u zamjenu za dobro učinjeno nama u Hrvatskoj, svojim obilnim darovima obdari dragu biskupiju i samostan koji su povjereni duhovnoj skrbi Vaše Preuzvišenosti.

Molimo Vas, Preuzvišeni, primite osjećaje dubokog poštovanja i bratskog štovanja od Vašega u Gospodinu odanoga

Alojzija Stepinca
nadbiskupa zagrebačkoga

________________
A Sua Eccellenza Rev.ma
Giuseppe Ramiro Marcone, Abb.
Monte Vergine

Zaključak

Zahvaljujući Giuseppeu Ramiru Marconeu, opatu benediktinske Monteverginske kongregacije i izaslaniku Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu za vrijeme Drugoga svjetskog rata te njegovu tajniku o. Giuseppeu Masucciju, sačuvani su dokazi o fami sanctitatis et martyrii − glasu svetosti i mučeništva zagrebačkog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca. Oni svjedoče i o odlučnosti u navještaju i primjeni evanđeoskih načela u njegovu pastirskom djelovanju. Jednako tako nadbiskup se držao uputa Svete Stolice i pravila Zakonika kanonskoga prava kada je riječ o obraćenjima nekatolika na katoličku vjeru.

Nadbiskup Stepinac je na komunističkom montiranom suđenju u Zagrebu u svojem glasovitom govoru rekao da o prelasku s jedne vjere na drugu neće govoriti, jer mu je „savjest čista, a povijest će jednom o tom reći svoj sud“.[24] Evo toga povijesnog suda djelomično iznesena i u ovom predstavljanju na temelju izvornih izvješća predstavnika Svete Stolice pri Hrvatskom episkopatu tijekom Drugoga svjetskog rata.

Jesmo se načekali više od 70 godina da se otvore Apostolski arhiv u Vatikanu i Arhiv Monteverginske kongregacije i, Bogu hvala, dočekali, i uvjerili se da istina nikada ne zastarijeva, nego je doista „magna et praevalebit − velika i pobijedit će!“ Komunistički nepravedni sud i presuda doživjeli su povijesnu osudu i poništenje kao da ga nikada nije niti bilo.

Preporučujem knjigu Mamma Schiavona iliti Majka Božja Hrvatska. Mamma Schiavona svakako ima neoborivu poveznicu između dvaju katoličkih naroda, talijanskog i hrvatskog, koja nosi obilježje duboke i pravovjerne marijanske pobožnosti. Takvom pobožnošću odlikovale su se obitelji roda Anžuvinaca i Šubića iz čije je političke i rodbinske povezanosti ova slika postavljena na oltar monteverginskog svetišta. Naime, Hrvati, izbjeglice pred turskim zulumom i tolikim drugim nedaćama, utočište su pronašli u talijanskim pokrajinama, i pred ovom Gospinom slikom, koja potječe iz hrvatskih krajeva, mogli su naći utjehu svojoj tuzi i olakšanje u nošenju izbjegličkog križa.

Ova je knjiga zato nadahnuta upravo tom ljubavlju koja s jedne i druge strane Jadranskoga mora daje slavu Bogu Stvoritelju koji nas je u Kristu Isusu otkupio i spasio. Učinio je to u suradnji s Djevicom iz Nazareta, Presvetom Bogorodicom. A njezin je lik tako čudesno povezan s opatom Marconeom, Monteverginskom zajednicom, talijanskim narodom, bl. Alojzijem Stepincem i hrvatskim narodom.

Neka misao bl. Alojzija Stepinca: „Gdje je čašćenje Majke Božje proželo srca i duše vjernika, nema straha da će taj narod otpasti od Crkve i od katoličke vjere“,[25] svakom čitatelju ove knjige pokazuje put po Mariji k Isusu.

[1] Mihovil Izidor Šain (Zidine/Cittanova [Novigrad], 22. XI. 1869. – Rijeka, 28. I. 1932.); benediktinsku formaciju počeo je u Dajli, a nastavio u samostanu San Giuliano kod Genove. Teološke studije završio je u mjestu Torchiara pokraj Parme. Za svećenika zaređen 11. siječnja 1892. Od 1908. bio je učitelj novaka u Opatiji Montevergine, sve do 1913., kad je premješten u Subiaco. U studenome 1919. izabran je za opata benediktinskog samostana Praglia; ujesen 1922. Sveta Stolica imenovala ga je apostolskim upraviteljem Rijeke i okolice, a 25. travnja 1925. prvim riječkim biskupom. https://www.catholic-hierarchy.org/bishop/bsaini.html, (datum pristupa: 6. veljače 2024.)

[2] „Istruzioni per il Reverendissimo Padre Dom Giuseppe Ramiro Marcone O. S. B. Abbate di Montevergine. Che si reca in Croazia“, Luglio 1941., u: ARCHIVIO APOSTOLICO, Fondo: AA.EE.SS., Pontificato: Pio XII, Parte: Parte I (1939-1948), Serie: Jugoslavia, Posizione: 171, (N. 5839/41), p. 125.

[3] Isto, str. 126. – 127.

[4] Isto, str. 128. − 129.

[5] Isto, str. 129. − 130.

[6] Isto, str. 130.

[7] ARCHIVIO APOSTOLICO, Fondo: AA.EE.SS., Pontificato: Pio XII, Parte: Parte I (1939-1948), Serie: Jugoslavia, Posizione: 144, (N. 6660/41), str. 17.

[8] Idem, str. 20.

[9] Isto.

[10] Usp. Giuseppe MASUCCI, Misija u Hrvatskoj. Dnevnik od 1. kolovoza 1941. do 28. ožujka 1946., (ur. Marijan MIKAC), (dalje: MASUCCI, Misija u Hrvatskoj), bilješka uz 22. rujna 1941., str. 45. – 46.; toga teksta u izvorniku nema.

[11] ARCHIVIO APOSTOLICO, Fondo: AA.EE.SS., Pontificato: Pio XII, Parte: Parte I (1939-1948), Serie: Jugoslavia, Posizione: 171, (N. 809/43, Zagabria, 8 Maggio 1943), str. 10. − 11.

[12] Isto, str. 11.

[13] Isto, str. 12.

[14] ARCHIVIO APOSTOLICO, Fondo: AA.EE.SS., Pontificato: Pio XII, Parte: Parte I (1939-1948), Serie: Jugoslavia, Posizione: 171, (N. 144/41: Oggetto: Conversioni degli ortodossi), Zagabria, 10 Dicembre 1941), str. 326.

[15] ARCHIVIO APOSTOLICO, Fondo: AA.EE.SS., Pontificato: Pio XII, Parte: Parte I (1939-1948), Serie: Jugoslavia, Posizione: 171, (N. 2173/43/ 1 aprile 1943/), str. 13.

[16] „Svima je poznata duboka mržnja pravoslavne crkve u Jugoslaviji prema katolicima i otvorena naklonost koju je Beogradska monarhija pokazivala disidentima. Hijerarhija Srpske pravoslavne Crkve našla se otvoreno upletena u državni udar, koji je doveo do invazije talijansko-njemačkih trupa na Jugoslaviju. Stoga objašnjava kako su osvajači u početku progonili pravoslavno svećenstvo koje je prema njima bilo vrlo neprijateljski nastrojeno.“, ARCHIVIO APOSTOLICO, Fondo: AA.EE.SS., Pontificato: Pio XII, Parte: Parte I (1939-1948), Serie: Jugoslavia, Posizione: 171, (N. 809/43, Zagabria, 8 Maggio 1943), str. 10.

[17] Usp. MASUCCI, Misija u Hrvatskoj, bilješka uz 4. 8. 1941., str. 32. U izvorniku stoji: „Due lunghi colloqui col l’Arcivescovo, nei quali si illustra brevemente la situazione religiosa e politica della Croazia.“; usp. Copia publica trans. proc. s. virt. et mart. S. D. Aloisii Stepinac, S.R.E. Cardinalis (zbirka dokumenata prikupljenih i obrađenih u postupku proglašenja blaženim kard. Alojzija Stepinca), Rim, 1993., (dalje: CP), sv. XCI, str. 4054.

[18] Usp. Isto, bilješka uz 4. 8. 1941., str. 32. Sadržaj izvornika je nešto drukčiji.

[19] Isto, str. 239.

[20] Usp. Isto, str. str. 114., 212., 225.

[21] Usp. Isto, str. 248.; u izvorniku to je na stranici 190.; usp. CP, sv. XCI., str. 4240.

[22] Izvješće Svetoj Stolici 25. studenoga 1945., u: Positio super martyrio Beatificationis et canonizationis Servi Dio Aloysii Stepinac [dokumenti iz postupka o kreposnom životu i mučeništvu Sluge Božjega Alojzija Stepinca, kardinala Svete Rimske Crkve], Tipografia „Guerra, Roma, 1996., sv. Sub secreto, (dalje: Sub secreto), str. 231.

[23] Sub secreto, str. 161.

[24] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb, ²1993., str. 537.

[25] Alojzije STEPINAC, „Okružnica o uređenju kapele sv. Ivana Krstitelja u župi Krašić“, Krašić, 19. siječnja 1958., u: CP, sv. XIII., str. 548.