3. Iščekivanje i važnost odnosa prema vremenitosti

a) Sučeljenost kršćanskoga nazivlja i nekršćanskoga sadržaja

Bila je godina 2008., kada sam postao zagrebačkim pomoćnim biskupom. Puno prije toga, nakon ostvarenosti hrvatske državne samostalnosti, na temelju promatranja raznih pojava koje povezuju crkvene i društvene sadržaje, posebice od 2000. godine, iz godine u godinu osjećao sam nelagodu zbog sve vidljivije ‘erozije’ kršćanske kulture u gradu Zagrebu i to tako što nekršćanski sadržaji i nutarnji pokretači zadržavaju kršćanska imena, ali se iz njih na nimalo prikriven način izvlači, izbacuje istinski kršćanski smisao.

Procesi takve naravi u kulturalnim procesima veoma su dobro poznati. Zbog toga ih je važno prepoznati i u skladu s njima nastojati trajno propitivati pojedina postupanja koja će se, ako to politički ili gospodarski bude procijenjeno prikladnim (‘podobnim’ ili ‘oportunim’), rado zaodjenuti kršćanskim ruhom, a zatim (ne)prikriveno promicati sadržaje koji su najprije u stanovitoj napetosti, a zatim i u potpunoj oprečnosti s kršćanstvom.

Kada se vidi da je promicani sadržaj prevladao, s kršćanskim se nazivljem postupa na razne načine: ili ga se tolerira (znači: podnosi), što za sobom povlači nebrigu prema njemu ili ga se jednostavno odstrani, skidajući kršćansku patinu ili plašt koji je poslužio svrsi.

U hrvatskome slučaju kršćansko je nazivlje u određenoj mjeri još uvijek prihvatljivo, ali sve beznačajnije u smislu kršćanskoga značenja. Jedan od putova da mu se iskrivi značenje, a zatim i oslabi do neprepoznatljivosti jest upravo onaj koji je vođen površnošću iz neznanja ili suptilnom preobrazbom koja dolazi iz protivljenja. Ako se tomu pridoda politička vlast koja rado povezuje neznanje (ignoranciju) s bahatom moći (arogancijom) plodovi su lako prepoznatljivi u širokomu spektru besmisla koji iznutra razara kulturu, a tako neizbježno i cijelo društvo.

b) Odnos prema otajstvu vremena i društvene posljedice

Imajući pred sobom takve pojave i jedno od nosivih obilježja došašća – iščekivanje, odnosno ritmizaciju iščekivanja – bilo je jasno da izloženost agresivnom nepoštivanju poimanja i obrednoga življenja vremena neizbježno ostavlja trag na hrvatske vjernike i cjelokupno društvo. Pritom ostala liturgijska vremena (vazmeni ciklus: korizma i Uskrs) nisu izuzetak glede onoga što se događa u došašću i u božićnome vremenu, samo što je – zbog puno razloga, a ponajviše zbog svojih naglasaka na ‘ljudskosti’ – Božić, odnosno preinačivanje toga kršćanskoga u nekršćanske sadržaje prepoznato kao pogodniji za potrošačku ‘interpretaciju’ i grananje u neslućene prostore.

Pitanje odnosa prema življenju vremena i vremenitosti obuhvaća sva životna pitanja. Lako je primijetiti da su svjetonazor i životne vrijednosti pojedinca i skupine prepoznatljivi poglavito u odnosu prema vremenu. Čini mi se da današnje okolnosti u Europi to najjasnije pokazuju. Nejasan stav prema vremenitosti, a to znači prema stvorenosti i prema vječnosti, vidljiv je u društvenim patologijama, kao što su razne ovisnosti, depresije, gramzivosti, prijevare i svakovrsna nasilja. I čovjek i stvoreni svijet viđeni su samo kao ‘potrošni materijal’ nečijih prohtjeva.

Društvo koje nije usvojilo i u svoju kulturu ugradilo ‘otajstvo vremena’ gubi se u tome obliku zatvorenosti u prolaznost koji se odražava u nekoj od inačica materijalizma, stvarajući podlogu i humus za rast i gajenje ‘ubrzavanja življenja’ koje je u sebi nosi snagu samorazornosti.

Ono je ostavilo i ostavlja trag i na kršćanske zajednice. Simptomi toga ubrzavanja vide i u našim crkvama po raznim ‘preuranjenostima’, po nedavanju vremena liturgijskim vremenima. Jedna od tih preuranjenosti su tzv. ‘božićni koncerti’ prije Božića, u došašću. Na to se nadovezuju razni susreti, izložbe, druženja, ‘domjenci’ praćeni rječnikom i dekorom koji je već u došašću posvema božićni. Znamo da je to često povezano s dinamikom necrkvenoga kalendara pojedinih društava i udruga, zborova i umjetničkih skupina, ali to ne bi smjelo biti preneseno u ozračje življenja crkvenosti.

c) Potreba suradnje

Ovdje se ne radi o nekom strogom liturgijsko-vremenskom ‘puritanizmu’, nego uvijek o komuniciranju smisla ili, ako je to razumljivije, o evangelizaciji kulturom koja voli cjelovitost i dosljednost govora i koja omogućuje lakše i dublje življenje iskustva kršćanstva kao i njegova posredovanja drugima.

Crkva u našoj domovini ima dovoljno baštine za življenje dinamike liturgijskih vremena, pa tako i došašća. Stoga je najmanje potrebno došašću ‘oteti’ njegova bitna obilježja, da bi se približio otajstvo Utjelovljenja. To je ujedno i poziv da se odazovemo nadahnućima Božjega Duha, kako bi se rađali i stvarali novi liturgijski, molitveni, kulturalni izražaji u istome duhu ritmizacije vremena.

U nekim je našim gradovima i mjestima moguće vidjeti lijepe plodove nastojanja poštivanja te dinamike, uz koju se, osim molitvenoga i liturgijskoga života, prirodno vežu sadržaje odgojnoga i obrazovnoga, ali i općedruštvenoga značaja.

Na tragu ističem da je u tekstu s podnaslovom Njegovanje kršćanske kulture u završnom dokumentu nadbiskupijske sinode, u knjizi Izjava i odluka Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije (2022.) spomenuta i „svjetovna proslava došašća“ koja – piše u Dokumentu – „posebno u nekim dijelovima Nadbiskupije, zahtijeva veći suradnički odnos građanskih vlasti i crkvenih ustanova, da bi se takvi sadržaji primjereno osmislili i za vjernike bili prihvatljivi. Štoviše, osmišljeni u suradnji s Crkvom, mogu postati izvor novih kulturnih, odnosno kršćanskih duhovnih sadržaja na dobrobit cijeloga društva“ (br. 205., § 1).

d) Napetost ispunjenosti i ograničenosti

Liturgijska godina ima svoj ritam, ritam objavljenoga Otajstva u Isusu Kristu, koji je zvan i u molitvama zazivan kao Svevladar (Pantokrator), ali se mogu naći i molitve koje iz toga svevladarskoga okvira ističu vidik koji se tiče vremena pa se Krista naziva i Kronokratorom – Gospodarom vremena.

Crkva je toga oduvijek svjesna, a u ovo vrijeme postaje još svjesnija važnosti uočavanja, ali i prihvaćanja napetosti ispunjenosti i ograničenosti, što se posebno odražava u odnosu prema vremenitosti.

U duhu onoga što je i ranije naglašavalo Učiteljstvo, papa Franjo je smatrao potrebnim u enciklici Radost evanđelja (Evangelii Gaudium) u poglavlje pod naslovom ‘Socijalna dimenzija evangelizacije’ i podnaslovom ‘Opće dobro i socijalni mir’ kao prvo naglasiti da je „vrijeme važnije od prostora“.

To je obrazloženo ovako: „Postoji neka stalna napetost između punine i ograničenosti. Punina evocira našu želju za potpunim posjedovanjem, a ograničenost je zid koji se tome prepriječio. ‘Vrijeme’, shvaćeno u širemu smislu, povezano je s puninom kao izraz obzora koji se neprestano otvara pred nama, dok je svaki trenutak izraz ograđenosti u nekom ograničenom prostoru. Građani žive u napetosti između svakog pojedinog trenutka i većeg, svjetlijeg obzora utopijske budućnosti kao posljednjeg uzroka koji nas privlači k sebi. Tu uočavamo prvo načelo za napredovanje u izgrađivanju nekog naroda: vrijeme je važnije od prostora. To načelo omogućuje da radimo polako i ‘na duge staze’ i da pritom ne budemo jako zaokupljeni izravnim postignućima […] Vrijeme uređuje prostore, prosvjetljuje ih i preobražava u karike stanovitoga lanca koji se neprestano povećava […]“ (br. 222. i djelomice 223.; svakako pročitati i 224. i 225.)

e) Advent koji to nije

Vrijeme uređuje prostore… Ta lijepa rečenica preslikava se u našu zbilju u kojoj je upravo neuređenost vremena uzrok ‘zbrkanosti’ prostora. Svjestan toga, smatrao sam potrebnim i izvanjski promicati smisao, jer danas su nam, uz tolike druge potrebe, važni čuvari, štoviše proroci smisla i razumnosti, a oboje dolazi iz riznice otajstvenosti.

Da to ne bi ostalo samo na željama i na nekim ‘zakašnjelim upozorenjima’, napominjem da sam od početaka upozoravao na neprimjerenost ‘paljenja svijeće’ na vrelu ‘Manduševac’ u onome obliku u kojemu se to čini do danas (kao teško obrazloživa ritualna mješavina), dok je Katedrala na stotinjak metara, s predivnim prostorom Marijina kipa ponad fontane, uređene četirima anđelima kojima prirodno mogu odgovarati četiri svijeće u došašću, kao i još neki znakovi u drugim liturgijskim vremenima. Ta je poveznica ostvarena 2016. godine, ali se od toga, uz ne baš pohvalno sudjelovanje i katolikā u Gradskoj upravi ili njoj bliskih, nastavilo udaljavati. Spominjem to iz jednostavnoga razloga, jer trebamo postaviti pitanje poglavito sebi, vjernicima, Crkvi.

Prvo kićenje bora pred Katedralom bilo je 2008., a dvije godine kasnije (2010.) započet je tzv. projekt ‘Advent u Zagrebu’ koji je dodatno produbljivao jaz između kršćanskoga smisla vremena došašća i govora zagrebačkih prostora u središtu grada. Iz najava programa tih događanja jasno je da se namjerno ušlo u zbrku, jer taj ‘Advent’ traje sve do 7. siječnja ili još duže (!?). Dakle, samo ime pokazuje nedosljednost tako da se kaže da nešto jest što zapravo nije.

Ta nepodudarnost nazivlja na tragu je (namjernoga) pogrešnog imenovanja koje već dugo vidimo u svim područjima života kao učinkovitu manipulaciju. Ako je nazvano adventom ono što advent nije, zašto se i nešto drugo ne bi nazvalo onim što nije? To pak seže jako daleko u kulturi koja voli isticati pokušaje premošćivanja (tranzicija) nepremostivoga, niječući i najdublji smisao identiteta. Nije potrebno puno za one velike korake: da se muškarca nazove ženom ili ženu muškarcem; da se žrtve izjednači s ili čak proglasi napadačima; ili da se zlo jednostavno nazove dobrom.

Da ne bi bilo pogrešno shvaćeno, ističem da su predbožićna događanja u Zagrebu itekako dobrodošla, ali u smislenosti koja kulturalno povezuje sadržaje i vodi u ljepotu, radost širega i dubljega smisla.

f) Ostaje pitanje nama, Crkvi

Bor pred Katedralom, najprije postavljen neokićen, a zatim okićen u pravo vrijeme, ima snagu izvorišta uređivanja prostora i duha ne samo trga ispred Katedrale, nego i cijeloga grada, jer je povezan s izvornim smislom i jer vraća na smisao (p)ostajući govorljivim znakom.

Postoje poslovi glede uređivanja gradskih prostora koji su zahtjevni i traže duže vrijeme izrade. Nije moguće napraviti jaslice na nekome trgu u nekoliko sati ili u jednome danu. Upravo će se tu moći pokazati stupnjevitost i tijek vremena, gradeći korak po korak, prateći ritam približavanja svetkovine Božića.

To je moguće učiniti pripremajući prizorište, počevši od prirodnih elemenata (stvorenoga svijeta), biljaka i životinja, preko arhitektonskih oblika i prisutnosti ljudi koji izdaleka pripremaju Dolazak ili su postupno njime zahvaćeni, do pojedinih osoba koji se vežu uz biblijska izvješća i uz (suvremenu) kulturu, da bi se došlo do onih osoba i pojava koje su izravno spomenute u Evanđelju Rođenja, što pripada zadnjemu tjednu došašća, Badnjaku, Božiću i konačno Bogojavljenju.

Dakle, ostaje pitanje nama, Crkvi, kako želimo oblikovati odnos prema življenju vremena koje bi bilo vidljivo izvanjski u našim zajednicama i kako to življenje ponuditi cjelokupnomu hrvatskom društvu. Ako se prema tomu ne postavimo smisleno, jasno je da smo i mi suodgovorni za širenje narušenoga smisla, to jest – besmisla (s kršćanskim nazivljem).

g) Nosivost euharistijskoga govora (Caritas)

Gdje naći uporište za taj smisao? Ponajprije u očitovanju kršćanske ljubavi. Izvorno kićenje bora u obiteljima povezano je s donošenjem dara za bližnje. Time se lako vratiti na teološku istinu da izvanjski znakovi kršćanske kulture odražavaju otajstvo utkano u nutrinu Crkve i svakoga vjernika. Kićenje bora treba progovoriti otajstvom euharistije u kojoj susrećemo prisutnost Krista koji je: utjelovljen u povijesti, koji nam se daruje u sakramentu i koji živi u zajedništvu vjernika, u Crkvi i to nadasve u: agape, caritasu, u sebedarnoj ljubavi.

Zato je temeljna ideja bila povezati kićenje bora pred Katedralom s karitativnim djelovanjem i to na način koji se iskristalizirao nakon tri godine (2011.), kada je kićenje s 23. prebačeno na 22. prosinca.

Naime, ako se ‘nadbiskupijski bor’ kiti 22. prosinca i vjernici tom prigodom donesu svoje darove ‘pod bor’ za siromahe kojima nadbiskupijski Caritas donosi te darove, a predstavnici pojedinih župa iz Katedrale ponesu po jednu kuglicu/ukras u svoje župe, onda se 23. prosinca može jednako učiniti u župama: kititi ‘župni bor’ (u župnoj ili filijalnoj crkvi ili pokraj nje), donijeti svoj dar za potrebite u župi i primiti kuglicu/ures za svoje ‘obiteljske borove’ koji se kite na Badnjak.

To je govor božićnoga bora, euharistijski govor kršćanske kulture o kojemu, vjerujem vrijedi itekako razmisliti.

Iz tih je misli rođen i pristup da su se na bor pred Katedralom stavljale kuglice ili licitarska srca s imenima župa Zagrebačke nadbiskupije.

h) Oblikovanje Službe riječi za kićenje bora

U konkretizaciji samoga slavlja, već je na početku rođen temeljni obredni ustroj koji je tijekom godina bio prilagođavan, ovisno o tome koja je bila nosiva tema i tko su bili dionici slavlja te Službe riječi.

Obred je sastavljen od sljedećih dijelova:
1) Ulazna pjesma
2) Znamen križa i pozdrav
3) Uvodni nagovor
4) Molitva (‘zborna’)
5) Navještaj Božje riječi:
Čitanje: Izaija 11, 1-10; ili: Iz 11, 14a.9-10; Jer 1, 4-12;
Psalam: Psalam 72, 1-2.7-8.12-13.17;
Evanđelje: Luka 21, 29-33
6) Homilija
7) Molitva vjernika i Molitva Gospodnja „Oče naš“
8) Blagoslovna molitva (blagoslov kuglica/ukrasa)
9) Stavljanje prvih kuglica/ukrasa na bor
10) Zaključni blagoslov
11) Završna pjesma
12) Nastavak pjevanja dok se kiti bor (glazbena molitva ili ‘koncert’)

mons. Ivan Šaško,
pomoćni biskup zagrebački