„Iznevjerena oporuka, proigrana prilika, neispunjeno očekivanje – to su sinonimi za ono neostvareno. Formalna, prividna, nepotpuna, lažna, sputana, kriva – to je Sloboda bez ostvarenja. Započinje li fra Ante, čovjek koji odiše Duhom osloboditeljem, odviše pesimistično?! Nije li to stav kakav često susrećemo u tekstovima, govoru i iskustvima?! Da je mogućnost propuštena, da se malo toga može popraviti i da je stanje – u društvu, u nama samima, u Crkvi – sivo, doduše, s nijansama crnoga“, upitao se Petrušić na početku svoga govora dodavši da je optimistična misao reći da je dosta toga neostvareno, napola slobodno ili posve zarobljeno. „Jer, bez jasnog uvida u to što zaista jesmo i kakvo je naše stanje, teško da možemo postati boljima, drukčijima. Fra Ante nudi odgovor na sva njemu postavljena pitanja u knjizi (…) nijedno nije prešutio, niti zaobišao“, istaknuo je Petrušić. Na pitanje: Zašto ustrajati na teškim temama, a ne posezati za ružičastim naočalama? – odgovara da radi Istine to vrijedi činiti. „Jedino zbog nje treba čačkati po ranama i otvoreno kazati – kao parezijast evanđelja – što se misli o, primjerice, odnosu karizme i autoriteta u Crkvi, o celibatu, o pobačaju, o položaju žena u Crkvi, o homoseksualnosti unutar Crkve, o vjeronauku u školama, o problemu rastavljenih vjernika, o vatikanskim ugovorima, o odnosu politike i religije u domovini, o zloporabi svetoga i njegovu profaniranju. O tome da smo na bezbroj načina prokockali prilike i da je kasno za mnogo toga ali nije prekasno za misao. I još o koječemu drugom, nimalo lakšem za mišljenje.“

Petrušić, nadalje, ističe da to treba činiti kritikom iz ljubavi. „Ne jezikom osude, jeftinog moraliziranja, gotovih kvazi-recepata i upiranja prstom u glavnoga krivca za sve ono propušteno, pogrješno i neostvareno. Treba raščistiti mjesto da bi se moglo nešto dobroga sagraditi. Razlučiti stvari s ljubavlju, u dobroj vjeri, jer jasno imenovanje problema, njihovo iznošenje na vidjelo – prvi je korak u njihovu otklanjanju.“ Glavnu nit knjige vidi u ideji „ludosti Crkve“. Crkva, nastavlja Petrušić, „često igra ulogu kakvu imaju luđaci (duševni bolesnici) u društvu. Govori nerazumljivim jezikom, o iracionalnim stvarima, o onom što se čini nepojmljivim, nedokučivim. Ili ako govori, ako to čini istinito evanđeoski, tad sablažnjava. Uznemirava okolinu. Nije normalna. Zato je treba isključiti. Staviti na pravo mjesto. Ograničiti joj prostor djelovanja. Ušutkati je i zatvoriti u odaje hrama. Getoizirati je pod tobože opravdanom krinkom sekularizacije i autonomije sfera. Neka bude u paralelnom svijetu, u sferi duhovnoga. Ostalo nije njezino područje ni poslanje. Eto eskapizma, bijega od svijeta.“ Petrušić ističe da bi upravo to bila izdaja njezina poslanja. U knjizi nadzire siromašnu, malenu, autentičnu, služeću, otvorenu i beskompromisnu Crkvu, koja živi po euharistijskoj logici dobivanja darivanjem.

Knjiga donosi „sve što je aktualno, akutno i nadajuće za Crvu i ljude vjere“, kazao je don Tomislav te nastavio: „Autor kulturan, izuzetno obrazovan, ali jednostavan, razumljiv, rado slušan i čitan i naravno svoj, hrabar, u izričaju jasan. Enciklopedijskog znanja, sjajno čita znakove vremena, ali ne boji se niti grmljavine što nije nevažno. Ne moralizira, ne docira, predlaže, kritika s argumentima, bez cinizma i osude, ali otvara nove stranice. Nije pesimist, nikako destruktivan, ali otvara put prema dubljim vidicima, zalaže se za promjene. I sve kroz razgovor. Zarezao u živo tkivo crkvenog života. U izlog smo stavljeni i osobno i kao zajednica. Naravno odgovornosti su različite. Profesor Vučković izvrsno analizira putove koji zamućuju izvor. Stao je jasno i otvoreno ispred svoje Crkve i svoga naroda i uopće Kristove Crkve.“

Dvanaest poglavlja u knjizi usporedio je s 12 Izraelovih plemena, naglasivši da ni iz jednog poglavlja ne ispušta Isusa Krista, vjeru, sakramente koji trebaju biti tjelesni i duhovni dodir s Kristom. Pristupivši knjizi iz pastoralnog ugla don Tomislav je naglasio da „autor kroz knjigu provlači ključnu istinu da je s Isusom Bog je ušao u ljudski život, u meso i kosti, u ljudsku povijest odozdola, u  čovjeka, i progovorio je čovjeku njegovim jezikom, i gledao je čovjeka  njegovim očima, susretao ga u čovjekovim nevoljama i pomagao u okvirima  čovjekova bivstvovanja. Isus je počeo djelovanje s dna ljudske egzistencije iz smrdljive štale. Nije rješavao čovjekovu situaciju odozgora, iz nebeskih visina  posebnim  odredbama i dekretima, kao što to čine drugi moćnici, nego je ušao  u  dubine  ljudskoga života i povijesnoga  čovjekova  zla  i  čovjeku  pomagao  konkretno  nositi  svekoliki  teret  života.  Suosjeća  s  ljudima  i  spremno  dijeli  ljudsku  sudbinu  ( Fil 2,5-11 ).“

Don Tomislav ističe da autor „ne sije strah, ne zbunjuje. Ne širi paniku, razmišlja i piše eklezijalno, a s Crkvom će biti što je bilo uvijek: slabosti i herojstva, zbrke i bistrine, grijeha i kreposti. Ali njezina nesavladivost ostaje neosporna, snaga prodorna, trajanje zajamčeno od nesavladivog i neuklonjivog Boga! Nema društva u kojemu bi svi bili slijepi i neranjivi. Nema društva u kojemu bi svi bili nepošteni. Čemu strah od istine? Hoće li oni dobiti veću snagu, polučiti veći uspjeh ako istini zabranite govoriti? Kad se Crkva sama ne pročišćuje, Bog šalje vjetrove diže oluje pokreće potrese. Neka se skljoka, što ionako mrtvo hoda! Neka se do kraja raspadne što zaudara! Neka izgori što zagađuje i truje okolinu! Bog se posluži koji put takvim metodama. Osloboditi se smeća nije gubitak. Što je vrijedno, kad iščezne, ne propadne!“

Goran Andrijanić spomenuo je da je u prijašnjim susretima s fra Antom Vučkovićem shvatio kako bi bilo dobro progovoriti o nekim temama koje u ovom trenutku, na ovaj ili onaj način, Katoličku Crkvu u Hrvatskoj obilježavaju i muče, što se nekako poklopilo s obilježavanjem 30 godina hrvatske neovisnosti. “Shvatio sam da bi bilo dobro pokušati napraviti neku vrstu rezimea što smo u tih 30 godina napravili, što smo kao Crkva i kao društvo, kojega smo integralni dio, ostvarili, ali i što smo propustili ostvariti, odnosno o čemu smo možda zakazali i u čemu smo mogli bolje. Ova knjiga je neka vrsta rezimea o tome gdje smo u ovome trenutku kao Crkva, kao katolici, kao Hrvati, kao građani ove države, što nas u ovom trenutku muči, što možemo i na koji način riješiti. Knjiga ima jednu stanovitu viziju, a pravi je cilj knjige otvoriti u društvu raspravu o tim važnim pitanjima.” Andrijanić je istaknuo da je fra Antin jezik, kreiran po uzoru na novozavjetni jezik, u stanju odgovoriti na pitanja o Crkvi koja su ga mučila.

Obojica autora naglasili su da im je razgovor iz kojeg je nastala knjiga bio terapeutski, da nisu imali pretenziju s knjigom mijenjati svijet ali su shvatili da se on tiče Crkve i da se isplati potruditi da to postane materija o kojoj će drugi razgovarati. Fra Ante je naglasio izvrsnu ekipu iz Salesiane na čelu s don Mihovilom Kurkutom, koja je napravila golemi posao vezan uz knjigu. „U podnožju ove knjige stoji pretpostavka, uvjerenje da istina donosi olakšanje“, naglasio je fra Ante dodavši da je to jedan od zadataka Crkve. Isus je rekao: „Vi ste svjetlost svijeta.“ „Crkva je pozvana pokazati kako stoje stvari. Pozvana je, da tamo gdje se ona pojavi, bolje razumijemo s čim se mučimo, što nije dobro i što može biti bolje“, kazao je dr. Vučković zahvalivši svima koji su pridonijeli da knjiga ugleda svjetlo dana.