Proslava je počela procesijom iz župnog doma u kojoj su sudjelovali članovi dobrotvornih podupirajućih društava (DPD), čelnici Grada, svećenici koncelebranti: domaći župnik Nikola Prša, tajnik i kancelar Mišel Grgurić, dekan Mario Kralj, Željko Blagus, Mario Vazgeč, Bruno Lovaković, Željko Kuten, Josip Štefančić, fra Petar Grubišić, župni vikar Stanko Smiljanić, Herbert Berisha i Ivan Stošić. Biskup Križić nosio je u procesiji relikviju Sv. Križa, nakon njega pridružili su se mnogobrojni vjernici. Procesija je išla središtem grada i parkom Kralja Tomislava u crkvu. Pjevao je župni zbor uz orguljsku pratnju i pod ravnanjem Roberta Porubića.

Propovijed biskupa Križića donosimo u cijelosti: „Ova župna crkva posvećena je Uzvišenju svetog Križa. U središtu pozornosti je križ koji je zapravo, u središtu pozornosti svake crkve i svakog kršćanina, jer križ je znak našega spasenja. Možda se sam naziv blagdana na prvi pogled, doima ironično. Govori se o uzvišenju križa, a križ je označavao jednu od najgroznijih smrti na koju je netko bio osuđen. Otkako je izmišljen ovaj način patnje i ubijanja čovjeka, prati ga i izreka: ‘Proklet tko visi na križu.’ S tim se htjelo reći da je to nešto najgore što se nekome može  dogoditi.

S Isusom se sve mijenja. Križ postaje znak spasenja, znak  kršćanskog identiteta. Kršćani taj znak drže na zidovima svojih kuća, nose ga oko svoga vrata, s njim blagoslivljaju svoje domove i svoje živote. S tim znakom kršćani započinju svoj život (krštenje), a onda ih na kraju života ovaj isti znak ispraća te na njihovim zemaljskim počivalištima ostaje i dominira kao znak spasenja i pobjede nad smrću. Budući da je križ bio toliko važan u Isusovu životu, razumljivo je da on ne može biti nešto nebitno ili sporedno u životu kršćanina, Isusova učenika. Zato Isus predstavlja učenicima križ kao uvjet učeništva, kada veli: ‘Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.’

Nije lako razumjeti Isusov križ! Ljudima se spontano nameće pitanje: zašto je Isus morao završiti na križu? Zar nije bio neki drugi način kojim bi spasio svijet? Jednako tako nije lako razumjeti značenje križa u našem osobnom životu. Zašto su križ i patnja neizbježni u ljudskom životu? Ovo su pitanja na koja nije lako naći zadovoljavajuće odgovore, odgovore koji bi bili čovjeku posve razumljivi i uklapali se u našu ljudsku logiku. Međutim, sama činjenica da su križ i patnja neizbježni u ljudskom životu, znači da moraju imati neki dublji smisao.

Sveti Pavao  govori da se on hvali križem našega Gospodina Isusa Krista i u svom životu ne želi znati ništa drugo pored Isusova križa. Imamo puno svetaca koji su nešto slično ponavljali te duboko ušli u misterij patnje  kojom su doživjeli neizreciva iskustva svijetla i objave. Što su sve toliki sveci doživjeli u patnji ni sami nisu mogli potpuno izreći. Mnoge su Božje milosti neizrecive, ali imaju moć preobrazbe života koja se najčešće događa baš u patnji, jer samo patnja ima moć pročistiti ljudske osjećaje, formirati i oplemeniti ljubav i dobrotu u čovjeku. Biblijski patnik Job izjavljuje da je u svojoj teškoj patnji upoznao i susreo Boga kakvog nije poznavao i nikada ga takvog ne bi upoznao da nije prošao patnju.

To potvrđuje i istina da je najveći broj ljudi doživio svoje obraćenje, svoj susret s Bogom baš u patnji. Toliki su u patnji i bolesti postali vjernici nakon što su u njoj otkrili i upoznali Boga! Ne bi ga tako susreli i doživjeli nigdje drugdje jer Bog je snažno osjetljiv na ljudsku patnju i posebno bliz ljudima koji pate. On dobro zna da su ljudske snage u patnji slabe i nedostatne i da svaka patnja mije blagoslov. Blagoslov je ona patnja koja se nosi dostojanstveno, strpljivo i s ljubavlju, kao što je Isusov križ bio  posljedica njegove ljubavi i potpunog darivanja sebe.  Bez ljubavi Isusov križ bi, kao i svaka druga patnja, bio besmislen, bio bi samo prokletstvo. Stoga, možemo  sigurno  potvrditi,  da onaj tko izgubi sposobnost ljubavi, neće znati nositi ni patnju. A kada izgubi sposobnost patnje, neće nikada doživjeti istinsku životnu preobrazbu. Križeve i patnje u životu možemo prihvatiti ili ne prihvatiti, ali ne možemo izbjeći. Mogu biti blagoslov, ali i prokletstvo; mogu oplemeniti, ali i deformirati. Zavisi od našeg prihvaćanja i nošenja.

Kada promatramo Isusa u njegovoj muci i njegovu nošenju križa, lako uočavamo da je sve to nosio dostojanstveno. Nema tu nikakvog prigovaranja Bogu, nikakvog bijesa, proklinjanja, mržnje, želje za osvetom. Tome se čudio i sam Pilat, čovjek poznat po grubosti i nasilju. Za Isusa je rekao: ‘Evo čovjeka.’ Za Pilatove vladavine bilo je puno osuđenih na križ, ali ni jedan osuđenik nije bio sličan Isusu. Ni jedan nije na taj način prihvatio svoj križ. Zato se Isusov križ očitovao kao uzvišenje, uzdignuće ili vrhunac Isusove ljubavi. Nije čudno da je Isus, prema najstarijem evanđelisti, prepoznat kao Bog jedino kada je visio na križu, jer je njegov križ bio objava najveće ljubavi. Kada u tom smislu govorimo o križu, ili za neku patnju kažemo da je naš križ, ne znači da je to uvijek tako. Nije svaka patnja križ, gledano evanđeoski. Mnoge naše patnje su rezultat nekih naših nevjernosti, naših grijeha. Takva patnja nije križ. Za kršćane je križ presveta stvarnost i ne može se pripisivati bilo čemu.

Križem se naziva samo ona patnja koju znamo prikazivati Bogu te nositi  strpljivo i s ljubavlju. Ni svaka bolest nije križ. Svaka bolest je patnja, ali nije svaka bolest križ. Križ je samo ona bolest koja se nosi snagom vjere, ljubavi i strpljivosti i tako prikazuje Bogu. Kada Isus govori svojim učenicima da moraju uzeti na sebe križ, ako žele pripadati njemu, izričito kaže da trebaju uzeti „svoj križ“. To znači da kršćanin nije mazohist, čovjek koji traži križeve ili ih izmišlja, nego uzima one križeve koje život po sebi donese. Događa se često da pojedine osobe žele, traže i biraju neke križeve, a istovremeno odbacuju one koje im Providnost donese.

Sveta Terezija Avilska prigovarala je svome bratu koji je vršio različite pokore, postove, noćna molitvena bdjenja, ali nije bio voljan skrbiti se za svoga bolesnog brata, nego ga se nastojao nekako otarasiti jer mu je smetao. To ne ide tako. Ne može se odbijati križ koji Bog daje, a onda tražiti zamjenu za njega. Potrebno je nositi svoj križ i po njemu se posvećivati, a ne razmišljati kako ga zamijeniti s nekim drugim. Istina je,  da se lako uvjerimo kako je naš križ najteži, a križevi drugih su igračke u usporedbi s našim. Da, nama je lagan svaki križ koji nose tuđa leđa. Svi imamo iskustva kako znamo dobro hrabriti i tješiti druge kada su u kakvoj patnji, ali kada smo s tom istom patnjom mi pogođeni, onda je više ne razumijemo.

Doduše, nitko patnju ne prima kličući, ni Isus je nije tako prihvatio. Pred patnju ga, kako veli evanđelist, ‘spopade užas i tjeskoba’. Patnja je uvijek breme i teret. Zato čovjek u patnji ima potrebu blizine drugih, napose osoba koje voli. Čovjek ima potrebu da svoju patnju nekome izrekne, s nekim barem usmeno podijeli. I patnik Job izričito govori o toj svojoj, čisto ljudskoj potrebi, pa veli: ‘O, kad bi koga bilo da mene sasluša!’ (31,35). To nam samo govori kako je važno biti blizu ljudima patnje, kako je važno posjetiti ljude koji pate da imaju kome izreći svoju bol i osjetiti suosjećanje bližnjih. To im je olakšanje. S druge strane, nije dobro o svojoj patnji ni previše govoriti da je ne razvodnimo i ne banaliziramo. Pretjerano „kukanje“ može pridonijeti manjem razumijevanju patnje u samog patnika i u onima koji ga slušaju. Nije dovoljno samo govoriti o svojoj patnji. Patnja ima potrebu šutnje i meditacije da bi se moglo nositi je i donekle razumjeti. Patnja i križ bez meditacije rađaju prazninu, a praznina postaje izvor novih patnji.

Molimo Isusa da nam uvijek bude bliz u našoj patnji, da patnju i križ nosimo tako da se po njima posvećujemo i jednom stignemo tamo gdje patnja i bol nemaju pristup. Amen.“

Na kraju mise župnik Prša zahvalio je fra Petru Grubišiću na vođenju trodnevnice, biskupu Križiću za vođenje misnog slavlja, svećenicima, članovima gradske uprave, udrugama i svim vjernicima koji su svojim sudjelovanjem uzveličali slavlje župe i grada Ogulina.