Draga braćo biskupi, svećenici i đakoni,

kao članovi prezbiterija Mjesnih Crkava naše zemlje – okupljeni oko Krista, koji nas je pozvao u ovu uzvišenu službu – upravo obavljamo liturgijski čin, koji pripada čitavom Kristovom mističnom, njegovoj Crkvi. Zapravo sam Krist, jedini vječni Veliki Svećenik, vrši svoju svećeničku službu po nama, članovima njegove Crkve, koji, pored euharistijskog slavlja, osobito obavljanjem božanskog časoslova, bez prestanka hvalimo Gospodina i posredujemo za spasenje svega svijeta. Tako nas poučava Konstitucija „Sacrosanctum concilium“ – o svetoj liturgiji, Drugog Vatikanskog koncila (usp. SC 83). Ista Konstitucija izrijekom naglašava: Svećenici određeni  za svetu dušobrižničku službu to će većim žarom moliti časoslov što su svjesniji da se moraju ravnati prema opomeni sv. Pavla iz njegove 1. poslanice Solunjanima (5, 17): Bez prestanka molite, i što im je zacijelo dobro poznata Isusova ozbiljna opomena: Bez mene ne možete ništa učiniti (Iv 15, 5) (usp. SC 86).

Za razliku od dvostrukog stožera svakodnevnog časoslova, tj. Jutarnje i Večernje, čije se moljenje preporučuje i drugim članovima kršćanske zajednice, Mali časovi – odnosno Srednji čas određeni su za moljenje u koru, odnonso zaređenim i Bogu posvećenim osobama.

Sadržaj današnjeg Srednjeg časa uzet je dijelom iz dugog 119 psalma, iz 70. i 75. psalma te iz poslanice Rimljanima (4,24 – 25).

Imam dojam da se i sama Božja providnost i dobrota pobrinula da baš ove riječi psalmiste i apostola Pavla mi, danas ovdje zajedno okupljeni, izgovorimo kao svoju molitvu i čujemo kao Božju poruku.

Ukratko ih želim glasno pred vama – a za vas – glasno promeditirati.

U prvom psalmu (119, 105 – 112) uočavamo da se Božja volja nama moliteljima iskazuje kao baklja, kao svjetiljka na našem životom putovanju. To je naše putovanje izloženo neprestanim opasnostima. Vjernik-molitelj, tj. svako od nas, potpuno se povjerava i podlaže Božjoj volji, spreman da prinese Bogu cjelovitu. potpunu, a ne tek parcijalnu, polovičnu žrtvu svo-ga života.

I u drugom psalmu, koji smo zajedno molili, zajedno i sa psalmistom, odnosno s mnogom našom braćom i sestrama, koji su kao i mi udruženi s Kristom Spasiteljem i Velikim Svećenikom, izrekli smo, svoj tjeskobni vapaj iz naše aktualne, dramatične životne i povijesne situacije, koju su prouzročili poglavito protivnici i progonitelji Krista i svih u kojima Krist trpi. I ovdje je došlo do izražaja naše osvjedočenje, da, na temelju samo naše vlastite snage i umijeća, mi ne možemo mnogo učiniti ni za sebe same ni za druge, kojima smo poslani da im budemo pomoćnici.

A u trećem psalmu došla je do izražaja vjera molitelja, tj. vjera svakog od nas, u neupitnu istinitost, pravednost i apsolutnu vlast Boga, Stvoritelja sviju i svega. Ta i takva vjera oduzima svaku neizvjesnost, potištenost, tjeskobu, nesigurnost i strah glede budućnosti i molitelja, tj. i svakog od nas i svih drugih pravednika i Bogu vjernih i odanih ljudi. Bog je apsolutni Gospodar povijesti – i čovjeka pojedinca, i naroda i Crkve i cijelog čovječanstva! Zato se i pogled svakog molitelja, svakog od nas, mora usmjeravati ka sigurnoj budućnosti, jer je ona u svemoćnoj Božjoj ruci.

Ako tako činimo, onda i sadašnji časovi našeg života i sadašnje moguće naše tjeskobe, prouzročene poglavito događajima iz našeg životnog okruženja, imaju itekako smisla!

Kratki odlomak iz poslanice Rimljanima (4, 24 – 25) završetak je jednog malo dužeg odlomka (r. 18 – 25), u kojem je riječ o vjeri Abrahamovoj i o našoj vjeri. Taj odlomak započinje poznatim nam riječima: „U nadi, protiv svake nade, povjerova Abraham da postane ocem narodâ“ (r. 18a). Vjera nas, današnjih i ovdašnjih Isusovih učenika, usredotočena je ne samo na prošle, nepobitne činjenice Božjeg spasiteljskog djela, nego i na Božju, neupitnu garanciju glede naše osobne budućnosti i budućnosti njegovog spasenjskog djela, koje On ostvaruje u svojoj Crkvi i po svojoj Crkvi u našim biskupijama, u našem narodu, u ljudskom rodu – u sadašnjoj i u budućim generacijama.

Bog je sigurni i savršeni projektant i izvođač također i onoga što se u našim mozgovima i u našim očima čini nemogućim!

Bog, koji nam se objavio, i koji nas je pozvao u svoju uzvišenu službu, jest Bog usredotočen na nas ljude, na ovaj naš svijet, na ovu našu zemlju, na naše župljane i na sve ljude oko nas, i On je Spasitelj svih ljudi, Spasitelj cijelog čovječanstva, cijelog svijeta! Njegovo obećanje danas nama glasi, da nam On pomaže u svakoj našoj potrebi i nevolji i da On život svakog od nas i cijelog čovječanstva – i ljudski gledano – protiv svake nade – vodi ka sigurnom cilju. Svi mi, odnosno svaki od nas, ima sigurnu, utemeljenu nadu da će Bog zasigurno i na nama ispuniti svoje obećanje! Jednako tako ćemo i mi doživjeti da će se i na nama obistiniti ono, što apostol Pavao tvrdi: „Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih, koji ga ljube, onih, koji su odlukom Božjom pozvani, jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina (…); koje je predodredio  i pozvao, njih je i opravdao, a koje je opravdao njih i proslavio“ (usp. Rim 8,28 – 30). Blago nama! Trudimo se svakodnevno, da budemo Bogu svim srcem odani i da slobodno i spremno prihvaćamo njegovu svetu volju s nama! Amen.