Mi smo povjerovali u ljubav

Povijest spasenja nam govori kako je Bog davno obećao poslati čovjeku spasitelja koji će ga osloboditi od njegova robovanja grijehu i koji će biti mir naš. Ljudi su čeznuli za boljim i ljepšim svijetom od onoga u kojem su živjeli. Posebno je ta svijest bila prisutna u izabranom narodu kojemu je izričito dano obećanje da će doći njihov spasitelj. Kako kaže naša pjesma:

“Vapijahu starog svijeta duše čiste, pravedne:
otvori se zemljo mila, da iz plodna tvoga krila
u taj sretan, blažen čas, svemu svijetu nikne spas.”

Nije bilo niti će biti rođenja pred kojim su stajali tako veliki i uzvišeni zadaci kao što je bilo rođenje obećanog spasitelja – mesije. No kad je došlo vrijeme da se rodi Spasitelj, izgledalo je kao da ništa nije bilo dobro pripremljeno. Očekivalo bi se da će ga svijet svečano dočekati na čelu sa svojim vlastima, da će to biti u najpogodnije vrijeme. Spasitelj se, međutim, rađa u vrijeme kad mu je majka na putu, rađa se kao beskućnik, na tuđoj zemlji, nezaštićen i ugrožen, izložen nasilju i nepravdama kao tuđin i prognanik; izložen prirodnim nepogodama kao pastir.
Po našem načinu prosuđivanja, bio je to slabo pripremljen dolazak, a onaj koji je došao bio je slabo opremljen za zadatak koji je stajao pred njim. Tako su prosuđivali i Isusovi suvremenici. Ni onda nisu imali mnogo obzira prema takvima: oni su respektirali jake, bogate i moćne. A od toga ništa nije bilo vidljivo kod Isusova rođenja. Teško je bilo povjerovati da je stvarno došao spasitelj. Mnogi su i dalje čekali drugoga.

S čime se Isus zapravo htio predstaviti kad se odrekao načina kako se predstavljaju svjetske veličine; čime je nakanio izvesti svoje djelo spasenja?
Imao je “jako zaleđe” u svom nebeskom Ocu s kojim je bio neraskidivo vezan trajnom ljubavlju. Ona je bila glavni razlog njegove vječnosti i sreće. Ljubav je bila također jedina snaga na koju se on oslanjao u ostvarivanju spasenja čovjeka; s njome je on računao i smatrao ju je dostatnom snagom da izvede djelo spasenja. Tu misao izražava i naša božićna pjesma:

“Ljubav Božja prevelika
primi pravu put čovjeka.”

Nitko do tada nije s time računao u velikim pothvatima. Oslanjali su se na silu, bogatstvo i vlast. Tako su nastajale velike i moćne kraljevine i carevine. “Novorođeni kralj” nije se oslanjao na te snage. Njegova pokretačka snaga bila je ona ista koja ga u Presvetom Trojstvu povezuje s Ocem i Duhom Svetim – Ljubav. Time je trebalo izgrađivati istinsko zajedništvo i na zemlji. To je bila Njegova zadaća i zato je “radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa”, kako molimo u Vjerovanju.

Teško je ljudima bilo vjerovati da se zajedništvo i red na zemlji može uspostaviti tim putem. Osjetljivost za tu vrednotu nije bila razvijena u višim društvenim slojevima. Ni rimska vlast ni židovska (kralj Herod) na Kristovu pojavu i djelovanje neće se osvrtati sve dok nisu osjetili da je ugrožena njihova vlast. Isus će proći svijetom čineći dobro, gajeći ljubav prema svakom stvorenju, ali će jako teško uspijevati podići oči ljudi prema nebeskim vrednotama radi kojih je on zaživio među ljudima. Za njih su pokretačke snage u svijetu bile vlast, zlato i sila. Izgledalo je da će vjetrovi ljudske strasti raznijeti tu novu ljepotu.
Bilo je također onih koji su povjerovali u ljubav koja se očitovala u Isusu Kristu. Kršćani su oni koji su povjerovali u ljubav (1 Iv 4,16) I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

Svake godine iznova obnavljamo sjećanje na taj događaj koji se zbio prije dvije tisuće godina. Dva tisućljeća nisu bila dostatna da cijeli svijet povjeruje u snagu ljubavi, da povjeruje u onu “opremu” s kojom je Krist sišao s nebesa i uzeo naše slabo i smrtno tijelo. Crkva ima zadatak do kraja svijeta i vijeka posvuda naviještati zajedništvo ljudi na istim osnovama ne kojim se osniva zajedništvo unutar Presvetog Trojstva. Nije to tek neko bajkovito sanjarenje ljudi koji čeznu za boljim i ljepšim svijetom, nego stvarnost koja nam je zasjala rođenjem Isusa Krista. To je bila nova ljepota koja se spustila prvi put na Betlehem, a koja se spušta i na našu biskupiju i naše mjesto. Povjerujmo joj!

Čestit Božić i blagoslovljenu novu 2003. godinu želim svim vjernicima Gospićko-senjske biskupije, posebno beskućnicima, ugroženima i nezaštićenima, bolesnima i nemoćnima. Neka sve obasja nada koja je u svijetu zasjala pojavom Krista Spasitelja.

Vaš biskup:
+ Mile Bogović
U Gospiću, na dan sv. Barbare 2002. godine