U samostan su, iz štovatelje iz Osijeka, pristigli i štovatelji iz Vukovara, Vinkovaca, Baranje – jer su osjetili potrebu da se duhovno obnove i okrijepe za svakodnevne izazove.

Duhovna obnova počela je Vječnom devetnicom tijekom koje su sestre i štovatelji sebe, svoje obitelji, domovinu i cijeli svijet predali Gospi, a zatim ih je misionar Jukić upoznao sa svojim pozivom i misionarskim radom u Ugandi.

Istaknuo je da misionarski poziv nije dobio preko noći. Presudan trenutak u njegovu duhovnom životu bila je pogibija fra Vjeke Ćurića, misionara u Ruandi. „U tome trenutku u meni se pojavila jedna iskra da budem svećenik i da budem misionar“, dodao je. Ta iskra s vremenom se iskristalizirala u snažan zov da se zaputi u divljinu Afrike i tamošnjim ljudima navijesti Evanđelje. U misije je otišao 2016. godine. Najprije je kratko bio u Zambiji, a zatim je poslan u Ugandu, gdje je i danas.

Prisutnim štovateljima don Gabrijel je pojasnio da se njegov trenutni  rad u misiji sastoji od nekoliko komponenata, a prva i najvažnija je zasigurno liturgija. „Idem i posvećujem vanjske postaje, slavim mise i dijelim sakramente, a to i jest ono za što sam poslan, a ovo drugo što stignem je dobrodošlo. Prisutan sam u školama, bolnicama i duhovnim razgovorima, ali najvažnije su te vanjske postaje. Župa broji oko 40 tisuća vjernika, s tim da imamo oko 22 vanjske postaje, a tri su svećenika u misiji. Najpotrebniji su nam svećenici. Ljudi trebaju vodstvo, nekoga tko će se brinuti za njih te ih educirati“, istaknuo je.

Govoreći o trenutnoj situaciji na sjevernom dijelu Ugande rekao je da je to „baš misijsko područje, prava divljina. Nedostaje infrastruktura. Nema putova, nema pristupa i što je najvažnije nema dovoljno svećenika, a kad nedostaje svećenika nedostaje sakramenata i navještaja Riječi, nedostaje onoga što je presudno da možemo slobodno reći da je to misijsko područje. Ljudi su željni znanja i pouke, a potrebni su im svećenici i potrebni su im župnici. Znaju da kada dođe župnik, s njim dolazi sve ostalo.“

Prvo što je uočio po dolasku u Ugandu bila su djeca na ulici – gladna, bolesna, bez nadzora i odgovarajuće roditeljske skrbi. Najprije je trebao tu bolesnu djecu smjestiti u bolnicu. Omogućio im je liječenje tako da je uplatio novac i svatko tko se razboli može se besplatno liječiti u bolnici. Da bi maknuli djecu s ulice treba ih poslati u školu koja se plaća.

Don Gabrijel je naglasio da je shvatio da školovanje, obrazovanje i edukacija djeci najbolje pomažu. „Imam mnoga kumstva. Ima negdje oko tristo djece u školama te dvadesetak studenata. Pratimo onu djecu koja dobro uče da bismo ih uputili na fakultet”, rekao je.

Drugi veliki izazov bile su maloljetničke trudnoće. Već četrnaestogodišnje djevojčice zatrudne. Osigurali smo im školovanje, smjestili ih kod časnih sestara, koje su pazile na njih i tako se smanjio broj trudnoća. Veliki su zahtjevi i potrebe na koje treba odgovoriti. Potrebne su nam i časne sestre i volonteri. Oni su velika karika koja nam nedostaje u misionarskom radu.

Osvrnuo se i na razbojničke skupine koje vladaju u Ugandi te kazao da ne mogu imati nikakva događanja navečer. „Uvelike nam to otežava, ali ljudi nisu prestali slaviti Boga. Sve što se obavlja, obavlja se kao i do sada“, pojasnio je.

Uslijedila je misa i na kraju klanjanje pred Presvetim. U propovijedi je don Gabrijel govorio o čudotvornoj medaljici po kojoj Marija ulazi u živote. Nijedna vjera nema medaljicu. Ima ju samo Katolička Crkva. Po medaljici se u Africi zna tko je katolik. Svi vjernici nose ju kao znak pripadnosti Mariji i Crkvi. Kaže da je dobio brojne medaljice. Počeo ih je dijeliti nakon krštenja i tako je to postala tradicija. Dolazili su i drugi župnici i tražili medaljice, da i oni u svojim župama uvedu taj običaj. Ljudi su to lijepo prihvatili.

Zatim se obratio štovateljima i podsjetio ih na obveze koje su prihvatili kada su dobili medaljicu. „Vi ste po medaljici prepoznatljivi u svojoj obitelji, radnom mjestu i svugdje gdje se nalazite. Ona vas podsjeća da je Gospa uz vas, da je štujete i tako širite štovanje Bezgrešne i svjedočite pripadnost Katoličkoj Crkvi. Odrekao sam se mnogo toga da bih bio misionar, a i vas potičem da se nečega odreknete i pomognete naše misionarsko djelovanje u Ugandi. Zahvaljujem za vaš odaziv i pomoć.“