Govoreći u homiliji o Sinodi koja je u Rimu održana 1994. godine o ulozi posvećenog života, mons. Puljić je poručio da je imao milost sudjelovati na toj Sinodi. „Rado se sjetim tog znakovitog skupa, kao i tematike koja se obrađivala. Uz brojne probleme i teškoće s kojima se hrvaju i Bogu posvećene osobe, sjećam se da su sinodski oci govorili o redovnicima ‚kao o svojevrsnim sanjarima‘. Tadašnji general salezijanaca Viganò u svom interventu je nekoliko puta rekao da su ‚Bogu posvećene osobe nepopravljivi optimisti‘. Ova intonacija o ‚optimizmu i snovima bolje budućnosti‘ našla je mjesta i u završnoj poruci kojom su biskupi ‚izrazili radost zbog činjenice postojanja posvećenog života‘. Tijekom odvijanja sinode naglašavalo se da su redovnici svjedoci bezgranične Božje ljubavi u svijetu i vidljivi znakovi onostranosti. Nije se štedjelo u komplimentima i zahvalama jer oni svojom vjernošću ‚uvećavaju sjaj Evanđelja‘ te svojom ljubavlju ‚objavljuju milosrdno lice Očevo‘ i ‚najavljuju novo doba za koje bi se moglo reći da je djelo Duha Svetoga‘.“

U nastavku homilije, mons. Puljić je naglasio da je sv. Klara „sanjala novo doba i stvarala  novu zajednicu za koju je željela da nosi obilježje Duha Svetoga“. Osvrćući se na Klarin život, apostolski upravitelj je naglasio da je bila „bogata i lijepa plemkinja iz ondašnje Firence pred kojom je bila otvorena svijetla budućnost. Stoga su roditelji i rodbina tražili zaručnika među tamošnjim bogatim plemićima. Ona je, međutim, drugačije razmišljala. Odlučila je slijediti ‚čudnovatoga mladića‘ Franju koji je 1205. godine odlučio ondašnjem svijetu ‚ponuditi način života u svetom siromaštvu‘. U tom društvu sv. Franje pojavila se jednog dana i mlada Klara koja je uoči Cvjetnice 1211. pobjegla iz kuće i došla k njemu u Porcijunkulu, gdje je Franjo živio sa skupinom subraće. Među njima su bila i dvojica Klarinih mlađih rođaka, Rufin i Silvestar, koji su također pobjegli iz svojih plemićkih obitelji i nastanili se u krugu ‚nove Franjine obitelji‘. Franjo je tada mladu Klaru ‚zaogrnuo redovničkim plaštem‘ i poslao u ženski benediktinski samostan gdje je ostala 15 dana. A kad joj se uskoro pridružila i rođena sestra Agneza, koja je također pobjegla iz kuće kako bi i ona bila Isusova zaručnica, Franjo je ‚novu redovničku zajednicu smjestio uz crkvu sv. Damjana u Asizu‘, gdje je i danas matična kuća Reda sestara klarisa.“

Kazavši da je taj blagdan prigoda za promišljanje o duhovnim zvanjima, mons. Puljić je istaknuo da se uspješnost zvanja mjeri prema tomu je li Bogu posvećena osoba uspjela u usvajanju vrjednota: „Pojedinac je, naime, usvojio vrjednote kad ih ‚razumom spozna, srcem prihvati, u životu provodi i po njima živi‘. Valja uz to reći kako ‚stanje neusvojenih vrjednota‘ utječe i na stvaranje nerealnih očekivanja, pa se iz ‚faze očaranja idealima i nadanjima, nerijetko prijeđe i u fazu naglog razočaranja‘. To potvrđuju slučajevi ‚misnika-dezertera‘ ili ‚nezadovoljnih sestara‘ koji se ‚usrećiše rastavljenim partnerom i ovisnikom‘. U tim primjerima lako je prepoznati ‚razočarane pojedince‘ koji se ne osjećaju kao apostoli poslije Duhova, već kao ‚ranjeni lavovi, koji nakon što su se povukli iz duhovnog boja, ližu svoje rane‘. A za neuspjeh uglavnom okrivljuju zajednicu ili neke njezine članove koji su navodno ‚bili nemogući‘ i nisu ih razumjeli. Lakše je, naime, druge kriviti i optuživati, nego istini u oči gledati i sebe mijenjati. Imamo u Evanđelju tipičan primjer čovjeka koji je bio pozvan biti Isusov apostol. Ali, nije se mijenjao. Juda je naime podlegao ‚kušnjama duha i vlastite pameti‘. A da se to ne bi događalo i da bi se ‚vitalnost posvećenog života ostvarivala u svoj svojoj punini‘, biskupi su prije tri desetljeća pozvali i potakli Bogu posvećene osobe da usvajaju i provode ‚četverostruku vjernost: Kristu i Evanđelju. Crkvi i njezinom misijskom poslanju, te vjernost idealima posvećenog života i karizmi osnivača, kao i vjernost čovjeku svoga vremena‘“.

„Molimo, stoga, sv. Klaru da i sada Duh Sveti ‚pronađe‘ pojedince koji će u ovom izazovnom vremenu ‚ludovanja i previranja‘ znati ‚stati uz program Isusovog govora na Gori‘ i opstati pred silnim stupicama i zavođenjima modernoga svijeta. Preporučimo današnjoj svetici sve članove različitih redova u našem narodu, muške i ženske, da budu i ostanu vjerni karizmama svojih osnivača. Nadbiskupija i grad posebice su zahvalne Vama, poštovane sestre klarise, na čelu s opaticom Dolores, što stoljećima tiho i samozatajno svjedočite nazočnost Duha Svetoga“, zaključio je mons. Puljić.

Misu su suslavili fra Domagoj Volarević, fra Martin Jaković, fra Žarko Lučić, fra Josip Ivanović, don Hrvoje Dragun, don Marko Trogrlić i don Renato Pudar.

Jutarnju misu u samostanskoj crkvi predvodio je ministar Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše. Proslavi je prethodila trodnevnica koju je predvodio don Marko Trogrlić.