Mons. Stanko Jerčić proslavio zlatnu misu u Jelsi

Glavnu ulogu na akademiji odigrali su pjevači župnog zbora „Sv. Cecilija“ iz Jelse i dječji župni zbor „Slavuji“, pod ravnanjem i harmonijskom pratnjom voditelja obaju zborova i povjerenika za liturgijsku glazbu Hvarske biskupije maestra Slavka Reljića.

Akademija je počela s kratkim dokumentarnim filmom o životu slavljenika. Potom je animatorica Dominika Fistonić, članica zbora, pozdravila sve nazočne, osobito svećenike i redovnike kao svečareve prijatelje, na čelu s hvarskim biskupom Rankom Vidovićem.

Nakon toga animator Petar Bunčuga, također član zbora, je kazao da je u malenom mjestu na Braču, prije točno pedeset ljeta, svećenikom Kristovim postalo jedno mlado stvorenje ovoga svijeta. „Providnost Božja u Jelsu ga dovede da svoje prve korake u njoj provede. Omiljen, blag i mladima osobito drag svećenik taj u Jelsi ostavi neizbrisivi trag“, rekao je nakon čega se razlijegao veliki aplauz.

Animatorica Dominika napomenula je da će program bit će protkan pjesmom, riječju i molitvom kao svojevrsna hvala Trojedinom Bogu za dar svećeništva. Svečanost je počela skladbom Krste Odaka „Hvali duše moja Gospoda“ u izvedbi zbora „Sveta Cecilija“ i pod ravnanjem Slavka Reljića.

Potom je tenor Bruno Arbunić otpjevao „Oče naš“ iz oratorija „Oda Gradu“ Đele Jusića. Zatim je zbor sa solistom baritonom Dariom Belićem otpjevao pjesmu Krste Odaka „Svrši stopi moje“. Uslijedila je „Ave Maria“ od Bach/Gounod-a u izvedbi sopranistice Branke Pleština Stanić. Potom je zbor sa solistom tenorom Vladimirom Garićem otpjevao pjesmu Anđelka Igreca „Upravi korake moje“. A bariton Dario Belić otpjevao je „Molitvu“ Ludviga van Beetohovena. Geslo zlatomisnika don Stanka Jerčića „Gospodin mi je svjetlost i spasenje“ uglazbio je za tenora i mješoviti zbor maestro don Šime Marović. Skladbu su praizveli Vladimir Garić i zbor „Sveta Cecilija“.

Članovi dječjeg župnog zbora „Slavuji“, kako sadašnji tako i neki nekadašnji, pjesmom su pozdravili i čestitali zlatni jubilej svome župniku. Otpjevali su popularne pjesme „Za Tebe ću ja živjeti“ i „Mi želimo uzdić Isusa“ te pjesmu maestra vlč. Miroslava Martinjaka „Pod slikom Madone“. Recitatori su bili Dona Matijašević i Bartul Huljić, a solistice Ida Marulić, Ana Huljić i Dominika Fistonić.

Uslijedila su čestitanja i darivanje. To su prve učinile čitačice na misama i liturgijskim obredima. Čitačica Edita Makjanić pročitala je pjesmu Jasenke Bunčuga posvećene don Stanku „S vrhunca rodnog Brača“ i uručila mu dar. Crkovinar Tomislav Lazaneo održao je govor i uručio originalni Hajdukov dres s imenom don Stanko i brojem 50 s potpisima svih igrača u sezoni 2022/2023. Don Stankovi prijatelji Ivan i Daniela Topić predali su mu zlatni prsten s križem u križu. Članovi bratovšine Presvetoga Sakramenta iz Jelse darovali su mu likovni rad svoga člana Stane Huljića – sliku župne crkve. Pjevači mama Ana i sin Bartul Huljić u ime zbora „Sveta Cecilija“ i dječjeg zbora „Slavuji“ predali su čipku hvarskih benediktinki. Mimo protokola Lovorko Stipišić predao je reljef Gospe. Potom je animatorica Dominika pročitala pjesmu svoje majke Estere Peronje, članice zbora, posvećenu don Stanku. Pri kraju je vrlo lijepi i emotivni pozdrav izrekao hvarski dekan i župnik don Toni Plenković te u ime svećenika Hvarske biskupije don Stanku predao pliticu i kalež  koji je izradio akademski umjetnik fra Jakov Jaki Gregov. Na kraju je progovorio i slavljenik don Stanko: iskazao je oduševljenu zahvalnost svima, posebno glavnom organizatoru ove svečane akademije Slavku Reljiću i svim suradnicima. A onda je zbor „Sveta Cecilija“ otpjevao ulomak iz oratorija „Za Križen“ autora Slavka Reljića. Akademiju je zbor završio pjesmom „Hvala redovnika“ u kojoj su solisti bili prior dominikanskog samostana u Starom Gradu fra Ante Kazoti te animatorica Dominika Fistonić i Ana Huljić. Uslijedilo je druženje u lapidariju župne crkve.

Slavlje je nastavljeno sutradan. Koncelebriranu euharistiju predslavio je don Stanko. Suslavila su desetorica svećenika. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor „Sveta Cecilija“ uz pomoć sopranistice Branke Pleština Stanić i tenora Vladimira Garića. Propovijedao je župnik Vrbanja i Svirača don Mili Plenković. Istaknuo je da je „naviještanje Božje Riječi najvažnija sastavnica svećeničkog poslanja. U Starom Zavjetu naviještanje Božje Riječi spadalo je na proroke. Svećenici se nisu s tim bavili. Ali, Isus je najveći naglasak u poslanju svojih učenika/apostola stavio na propovijedanje. Time je novozavjetno svećeništvo bitno obilježeno proročkim poslanjem“, napomenuo je don Mili.

„Čini mi se da nas biblijski tekstovi, ponuđeni danas u Službi riječi, žele podsjetiti da govor u Božje ime može biti vrlo opasan posao. Prorok Jeremija je zoran primjer za pogibeljnost propovijedanja. Čuli smo ga danas kako kuka nad svojim poslanjem: ‚Užas odasvud! Klevete sa svih strana. Prijetnje prijavama (tužit ćemo ga vlastima: crkvenim ili državnim, zbog onoga što govori).‘ Ono što ga najviše boli jest da bivši prijatelji jedva čekaju da ga ‚srede‘, da mu se osvete! Psalmist dodaje da se može postati tuđinac braći i stranac djeci majke svoje ako se vjerno propovijeda Božja Riječ. Pa što je to Jeremija tako teško sagriješio? Čime se je zamjerio prijateljima, čak i najbližoj rodbini? Par redaka prije teksta kojega smo danas čitali u misi, piše: ‚kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: Nasilje! Propast! Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan.‘ Caka je u onome: Moram naviještati“, pojasnio je don Mili.

„Svi bismo mi rekli: ‚Pa zašto moraš govoriti ono što će izazvati nevolje? Budi razborit! Radi mira u kući šuti ili zamotaj to u celofan.‘ Prorok Ezekijel odgovara zašto prorok mora govoriti ono što ljudi ne vole slušati. Veli da mu je Bog rekao: ,Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. ‚Reknem li bezbožniku: Bezbožniče, umrijet ćeš! – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha. Ali, krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali, ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.‘ Zbog toga prorok može reći: ‚Zbog tebe, Bože, podnesoh pogrdu i stid mi pokri lice. Htjedoh biti revan u naviještanju Tvoje Riječi pa poruge onih koji se rugaju tebi padoše na me.‘ Mislite li da je Isus, u današnjem Evanđelju, tek tako, iz čista mira, rekao učenicima: ‚Ne bojte se ljudi‘? Isus je znao što će se događati i nije to tajio svojim apostolima: ‚Mene su progonili, i vas će progoniti‘“, istaknuo je propovjednik.

„Kako romantično zvuči kad don Stanka danas častimo naslovom zlatomisnik. To znači da je punih 50 godina slavio misu! I? Slavljenjem mise se nikomu ne možeš zamjeriti (osim ako zaboraviš nakanu ili pobrkaš nakane). Eh, da u misi nema propovjedi, sve bi bilo pjesma. 50 godina slavljenja mise nije nikakva zasluga. Zato bi te danas trebalo nazvati zlatovjesnikom! 50 godina proročkog djelovanja. 50 godina uvjeravanja ljudi da su grješnici i da se moraju pomiriti s Bogom. A pomirenje s Bogom zahtjeva napuštanje grijeha. Propovijedajući uporno Božju Riječ tih tvojih 50 svećeničkih godina moralo je biti protkano nelagodama, sumnjama, strahovima, brigama, izjedanjima, sve u svemu – nimalo romantično, blještavo, zlatno. Bog ti je dao mnoge darove koje si stavio u službu evanđelja. Jedan od tih darova je lakoća govora, a osobito stvaranja stihova u koje si pretakao evanđeosku poruku u zbirkama ‚Na slapovima Evanđelja‘, ‚Križni put u stihovima‘, ‚Otajstva krunice u stihovima‘. Dijelom je na istom tragu i tvoja posljednja knjiga ‚Blizi Isusu‘. Sijao si svoja razmišljanja o Evanđelju i njegovu odjeku na život u župnim listićima, Bračkoj crkvi, Službi Božjoj, Glasu Koncila, Kani, u Mariji. I mnogo puta si napisanim izazvao ‚naježene‘ reakcije vjernika. Tvojih 50 godina svećeništva je 50 godina pastirskog rada na župama: od kapelanstva u Jelsi, preko župnikovanja u Selcima, Novom Selu, Povljima, Gornjem Humcu, do aktualnog župnikovanja u Jelsi i okolici (Pitvama i Zavali). Tijekom sveg tog vremena si propovijedao Evanđelje s ambona, u školi, kroz župnu katehezu, koristeći ga, kao dobri pastir, kao ‚štap i palicu‘, ne da povrijediš nego da usmjeriš na pravu pašu. Sijao si Riječ u generacije. Bio si posrednik milosti Božje, dijeleći sakramente. Bilo bi zanimljivo pobrojiti kolike si, po sakramentu krštenja, uveo u bogosinovstvo; kolike si pripremio na prvi susret s Kristom u pričesti; kolikima si u Božje ime udijelio odrješenje grijeha; kolike si uveo u ministrantsku službu; kolike si pokušao pripremiti na prijem Duha Svetoga. Ali, čemu brojiti? Bitno je nešto što se ne da zbrajati: koliki su od tih ostali povezani s Bogom, koliki žive kao Božja djeca, surađujući s darovima milosti koje si im posredovao; kod kolikih je posijano urodilo plodovima? Kao revni pastir stekao si povjerenje naših biskupa Celestina, Slobodana, Petra pa si bio brački dekan, biskupijski povjerenik za pastoral obitelji; zastupnik biskupa za Brač; kanonik Stolnog kaptola u Hvaru; hvarski dekan; član Prezbiterskog vijeća, član Zbora savjetnika i ono najviše što može biti jedan svećenik, a da nije imenovan biskupom – generalni vikar. Sve će to što si radio i dužnosti što si ih obnašao ostati zapisano u biskupijskoj arhivi. Ali, nikome od nas nije baš previše do toga što će o nama pisati u nekoj arhivi. Daleko nam je više stalo do toga jesmo li ostavili trag u ljudskim srcima, u srcima onih koji su nam bili povjereni. Razmišljajući o tomu, dolazim do jednog tragikomičnog uvida. Čini mi se da svi mi svećenici, uz glavni posao koji radimo za Boga, a koji je očito jako nepopularan, radimo i u ‚fušu‘, nešto za svoju dušu. I primjećujem jednu paradoksalnu činjenicu: ljudi svećenike više pamte po onome što su radili u ‚fušu‘ nego po njihovom glavnom poslanju. Tko nije zapamćen po ‚fušu‘, kao da ga nije ni bilo. Tvoj ‚fuš‘ je, Stanko, duhovitost o duhovnim stvarnostima ili ‚kršćanski vicevi‘. Svi koji su s tobom hodočastili od Lurda do Svete Zemlje teško da pamte neku od propovjedi koju si na tim mjestima izgovorio, ali pamte da su u autobusu umirali od smijeha uz tvoje viceve. I to je ono što će te nadživjeti. Kad sam počeo aktivnije razmišljati o ovoj propovjedi snažno su mi se nametale riječi Oliverove (Runjićeve) pjesme ‚Malinkonija‘. Čini mi se da bi one mogle poslužiti kao tvoj curiculum vitae. Vjerojatno bi i ti rekao: ‚Još jednom da se rodi nemirno ovo tilo, zvizdu bi istu slidilo i bilo bi ča je bilo.‘ I ti si, kao mladomisnik, ‚sriću snio i nike svitle dane‘, a sad ‚kad skupiš ča je bilo, u jednu pismu stane‘. Eto, to iskustvo moglo bi u čovjeku izazvati Malinkoniju. Koliko te poznajem, u tvojoj duši ne ‚spava malinkonija‘. Zašto? Jer, kad skupiš sve ča je bilo, pa makar i stalo sve u jednu pismu (pokušaji sinoć na akademiji) ti znaš da sve zapravo ostaje zapisano u Knjizi života Onoga koji te je pozvao i poslao. A ti si svijest o tome izrazio geslom što si ga ovom prigodom uzeo: ‚Gospodin je moje svjetlo i moje spasenje!‘ Pitam se: smijemo li reći u ovoj prigodi: ‚Stanko, dobar si boj bio‘? Znamo da se Božji i naš pogled ne moraju slagati, ali iz našeg kuta gledanja, da, dobar si boj bio! Koliko vidimo, i vjeru sačuvao! Čini se da ‚trku još nisi završio‘, ali vjerujemo i nadamo se da je i tebi pripravljen vijenac pravednosti kojim će Ti Gospodin ‚u onaj (neki) Dan‘ uzvratiti. Zahvaljujući ti na pratnji, primjeru, opomenama i poticajima želim ti da se i u preostalim danima života ‚’ko pijan plota‘ držiš ovoga: ‚Gospodin mi je svjetlost i spasenje‘“, zaključio je don Mili.

Nakon svečanog euharistijskog slavlja druženje je nastavljeno za slavljeničkim stolom u restoranu Me§Mrs. Jones (Napoleon) u Jelsi.

Don Stanko je rođen u Pražnicama na otoku Braču 11. listopada 1949. godine. U rodnom mjestu i u Pučišćima završio je osnovno školovanje, a gimnaziju i bogosloviju u Splitu. Za svećenika Hvarske biskupije zaređen je u Pražnicama 29. lipnja 1973. godine.