Misu je suslavio župnik Petar Belanić koji se tom prigodom oprostio od župljana nakon 12 godina služenja u mjestu Pobri, nakon čega odlazi na službu u župe Mošćenice i Brseč.

U propovijedi nadahnutoj nedjeljnim liturgijskim čitanjima (Prop 1,2; 2,21–23; Ps 90,3-6.12–14.17; Kol 3,1–5.9–11; Lk 12,13–21) spomenuo je sjećanje pape Franje na njegovu baku Rosu koja je rekla da posmrtno odijelo nema džepove. O tome govori evanđeoski ulomak, o čovjeku koji toliko toga stječe, a kada umre neće moći ništa ponijeti sa sobom. Baka Rosa ispričala mu je tu priču o posmrtnom odijelu bez džepova da bi mu prenijela poruku da živi one prave vrijednosti koje vrijede i nakon smrti – rekao je mons. Uzinić.

Vjerojatno je i Isusu slične priče pričala njegova baka, sveta Ana. Sigurno ih je zapamtio i prenio ih onima koji su došli da ih dijeli. Mi, stariji, iz vlastitog iskustva znamo kako mogu završiti podjele među braćom i sestrama i da upravo takve situacije uzroci su nereda te da ljudi zaboravljaju da će morati sve ostaviti kada umru. Vjerujem da je baka Ana Isusu pričala slične priče u kojemu mu je prenosila životno iskustvo koje imaju samo starije osobe. Isus je iz toga učio i iz toga gradio svoje poslanje i kroz te priče tkao evanđeosku poruku od koje je prvi sam živio i htio da i mi živimo. Vjerujem da svatko od nas može pronaći neku priču koja se uklapa u poruku današnjeg evanđelja, a koju smo slušali od baka – poručio je propovjednik.

„Starije osobe mogu te priče pričati jer u starijoj dobi žive iskustvo onog osjećaja o kojemu progovara Propovjednik u prvom čitanju – o tome koliko su mnogi izbori koje su oni činili, bili isprazni i koliko im je u tom trenutku žao što nisu u toj svojoj aktivnoj dobi živjeli druge vrijednosti. A što je u ovoj prispodobi o bezumnom bogatašu ono što je vrijedno. To nije ono što mi u ovozemaljskoj stvarnosti smatramo vrijednostima – imati, nego je biti. To nije imati novac, čast, slavu, koliko je više ono biti za drugoga, biti za svoju vlastitu obitelji, za društvenu i crkvenu zajednicu. Ništa što smo sačuvali za sebe, iz perspektive staračke dobi, odnosno vječnosti, nije vrijedno, nego je vrijedno jedino ono što nismo sačuvali za sebe. Što smo darovali.“

Nadbiskup se u nastavku prisjetio riječi svoje bake Mare koja je znala iz iskustva gladi često govoriti da ono što možemo pojesti danas, ostavimo radije sutra, a ono što možemo napraviti sutra, pokušamo napraviti  već danas. Govoreći upravo o odgađanju onoga što možemo odmah učiniti, istaknuo je  da ništa što je dobro, ne smijemo ostaviti za sutra. Sutra, u ovoj našoj ovozemaljskoj stvarnosti, ne postoji. „Sve što možeš učiniti i smatraš da treba učiniti, nemoj ostavljati za sutra. Sutra možeš čuti onaj glas: Bezumniče, čije će to biti? Nemoj za sutra ostavljati mirenje s bratom ili sestrom zbog imanja, jer sutra može biti kasno. Želiš li posjetiti djeda i baku, oca i majku, nemoj to ostavljati za sutra jer sutra možda neće biti prilike. Želiš li nekome izjaviti ljubav, nemoj to ostavljati za sutra. Želiš li se otvoriti životu, braku i djeci, nemoj to ostavljati za sutra. Pokušajmo živjeti danas jer to je ono što imamo. Nemamo sutra. Sutra će biti u nečijim drugim rukama. To je ta mudrost koju nas uči Isus u evanđeoskom ulomku. To je mudrost koju je moguće da je naučio od bake i djeda, Joakima i Ane, i to je mudrost koju možemo naučiti od naših djedova, baka, očeva i majki.“

Upozorio je da često nažalost ne učimo iz iskustva drugih i ono što nam govore, najčešće ne dopire do nas. Spomenuo je tekst Poslanice sv. Pavla Kološanima o suuskrsnuću s Kristom pojasnivši da je riječ o težnji za onim nebeskim, ne zemaljskim. Kako težiti za tim? Isus je rekao čuvajte se pohlepe. Sveti Pavao upozorava da se klonimo idolopoklonstva, odnosno svega onoga što nam je važnije od Boga. Idolopoklonstvo je sve što ima prednost pred Bogom, a time i pred bratom čovjekom i služenjem u ljubavi bratu čovjeku jer Boga se ljubi i služi kada se to čini bratu čovjeku i kada nismo prignuti samo nad sobom i vlastitim interesima, nego nad drugima i u ljubavi im služimo. Pavao kaže da smo svukli staroga čovjeka s njegovim djelima. Biti kršćanin znači biti novi čovjek u skladu s Isusom Kristom. U tom smislu izjavio je kako i u Crkvi ponekad postoje podjele, interesi koji nas dijele, jedne čine većim od drugih, a trebamo biti jednaki. Zašto ne bismo rekli: Nema više Srbin – Hrvat, Rus – Ukrajinac, ovaj – onaj, nego da smo svi i u svima Krist. Obući se u Krista je ono na što smo pozvani, istaknuo je mons. Uzinić.

Vjernike je potaknuo da na iskustvu osoba starije životne dobi uče kako je to i Krist učio, a s ciljem život pretvoriti u život po evanđelju kako je Isus činio. To je život ovdje i sada onih vrijednosti koje zauvijek vrijede, a to su su sve one stvari koje činimo iz ljubavi i u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Na kraju slavlja vlč. Belanić oprostio se od župljana. Nadbiskupu je zahvalio za dolazak i sa zahvalnošću istaknuo da vjernici prepoznaju svoje pastire kojima je stalo do svih župljana. Župljanima je izrekao riječi zahvale za dugogodišnje crkveno zajedništvo u Voloskom i na Puževom Bregu.

Ponosni smo što smo prepoznali jedni druge kao braću i sestre. Hvala Bogu i hvala svima koji ste me podržavali, hrabrili i imali sa mnom strpljenja. Želim reći veliko i toplo hvala za sve susrete, svete mise na Puževom Bregu i sva lijepa okupljanja nakon svetih misa. Zajedno smo gradili zajedništvo – rekao je vlč. Belanić. Potaknuo je vjernike na održavanje tog zajedništva i podršku novom župniku.

To će mi biti najbolji znak da smo uspješno gradili zajedništvo i da smo u tom zajedništvu bili Crkva – zaključio je vlč. Belanić.