Obilježavanje je još jedan od događaja u proslavi jubileja „100 godina franjevaca trećoredaca glagoljaša na Svetom Ksaveru u Zagrebu (1923. – 2023.)“, a održano je povodom Mjeseca hrvatske knjige 2023. godine.

Program obilježavanja otvorio je zbor „Bašćina“ izvedbom skladbi na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, nakon čega je sve prisutne pozdravio ksaverski gvardijan fra Zvonimir Brusač. Posebne pozdrave i riječi zahvale za prisutnost na obilježavanju uputio je gostima s Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, akademicima Stjepanu Damjanoviću i Mateu Žagaru te dr. sc. Tanji Kuštović, kao i gošćama s Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, dr. sc. Silviji Ćurak, dr. sc. Veri Blažević Krezić i asistentici Matei Sesar.

Također je zahvalio zbog bolesti izočnoj dr. sc. Milici Lukić, koja se bavi istraživanjem novije povijesti hrvatskoga glagolizma i zavičajnoga slavonskog glagoljaštva. Mađu ostalima, nazočili su ministar Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Ivo Martinović, gvardijan glavotočkoga – nekoć Parčićem biranoga – samostana fra Anto Garić, kao i drugi fratri.

Središnji dio manifestacije bilo je predavanje „Na novi život prizvana narodna i starinska povlastica“: 130 godina od tiskanja Parčićeva misala predstojnice Katedre za hrvatsku jezičnu povijest i hrvatsku dijalektologiju pri Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Osijeku doc. dr. Vere Blažević Krezić. Predavačicu je predstavio fra Mirko Mišković, doktorand na osječkome Filozofskome fakultetu, koji je i moderirao cijeli događaj.

Doc. dr. Blažević Krezić predstavila je (crkveno-)povijesni i jezičnopovijesni kontekst nastanka Parčićeva glagoljskoga misala i ukratko razjasnila njegova temeljna jezična obilježja. Parčićev glagoljski misal pripada hrvatskomu novocrkvenoslavenskom razdoblju, koje u hrvatskim krajevima počinje tiskanjem glagoljskih liturgijskih knjiga pri rimskoj Kongregaciji za širenje vjere u 17. stoljeću. Za razliku od prethodnoga razdoblja u kojemu su liturgijske glagoljske knjige bile pisane ili tiskane hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika (uz određena variranja jezične i pismovne norme koja se pojavljuju koncem tog razdoblja), izdanja rimske Propagande podvrgnuta su postupku istočnoslavenizacije/ukrajinizacije crkvenoslavenskoga jezika, koji se najprije uočava u izdanjima franjevca Rafaela Levakovića, poglavito u izdanju njegova brevijara iz 1648. godine.

Tijekom 17. i 18. stoljeća objelodanjena su po tri izdanja dviju temeljnih liturgijskih knjiga (misal i brevijar) tiskanih istočnoslaveniziranim/ukrajiniziranim crkvenoslavenskim jezikom, a koje su priredili Rafeal Levaković, Ivan Paštrić i Matej Karaman uz pripomoć i drugih – dakako ne samo hrvatskih – suradnika.

Tijekom 19. stoljeća u Hrvatskoj se razvija ćirilometodski pokret, koji putem svojih polazišnih ciljeva i zadaća formalizira pitanje izdavanja novih crkvenoslavenskih (hrvatskoglagoljskih) liturgijskih knjiga, želeći ih prilagoditi uporabi na cjelovitom hrvatskom jezično-kulturnom prostoru, uz gotovo jednakovrijedno razmatranje mogućnosti njihove iskoristivosti na širem (južno)slavenskom prostoru.

Među velikanima hrvatske Cyrillomethodiane, kao što su biskup Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, Ivan Berčić i dr., posebno mjesto zauzima franjevac trećoredac glagoljaš, a potom kanonik u Zavodu sv. Jeronima u Rimu, Dragutin Antun Parčić (1832. – 1902.). Upravo će on, nakon dugotrajne i mukotrpne priprave, ostvariti gotovo najznačajniji cilj i zadaću hrvatske ćirilometodske znanosti i pokreta: 1893. godine kada je napokon uspio otisnuti novi glagoljski misal.

Predavačica je u kratkim crtama prikazala povijest pripreme Parčićeva misala, stavljajući ju u povijesni, politički, ali i filološki kontekst druge polovine 19. stoljeća. Ukazala je i na mnogobrojne poteškoće s kojima se Parčić susreo tijekom te priprave, počevši od problema odabira pisma kojim bi misal trebao biti tiskan, pa sve do rješavanja pitanja jezičnoga karaktera.

Istaknula je da je tiskanje Parčićeva glagoljskoga misala u život svećenika i vjernika uvelo novi tip crkvenoslavenskoga jezika, koji se može označiti kao hrvatski novocrkvenoslavenski jezik i koji je onda ostao u redovnoj uporabi sve do liturgijske obnove Drugoga vatikanskoga koncila, a prigodno se rabi i danas.

Oprimjerujući izlaganje primjerima crpljenim iz konkretnih tekstova, dr. sc. Vera Blažević Krezić jasno je pokazala da nije riječ o jeziku koji bi jednostavno bio povratak na srednjovjekovnu hrvatsku redakciju, nego se radi o autorskom konceptu koji vrjednuje cjelokupni dotadašnji razvoj crkvenoslavenskoga jezika, uzimajući najbolje iz svakoga razdoblja: od kanonskih staroslavenskih spomenika, preko spomenika indigene hrvatske redakcije u srednjem vijeku, pa sve do jezičnih rješenja iz vremena istočnoslavenizacije.

Poslije predavanja, fra Zvonimir Brusač je uz sudjelovanje zbora „Bašćina“ otpjevao tekst općega predslovlja iz Parčićeva misala, a potom je predavačica odgovarala na pitanja zainteresiranih.

Uz izložbu o općoj povijesti hrvatskoga glagoljaštva, koju je priredilo Društvo prijatelja glagoljice, u Dvorani biskupa Srećka postavljena je i izložba koja se odnosi upravo na održano predavanje. Tako su bila postavljena – uz primjerak Parčićeva misala – i izdanja iz vremena istočnoslavenizacije te dio Parčićeve korespondencije, uz ostale prigodne eksponate značajne za Parčićev život i djelovanje jednako koliko i za ksaversku glagolitiku. Taj je dio izložbe okupljenima predstavila doc. dr. Blažević Krezić.

Program obilježavanja završio je izvedbom skladbe Otče naš, koju je izveo zbor „Bašćina“ te kratkim druženjem uz okrjepu.