Poslijedoktorand s Odjela za komunikologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Jakov Žižić otvorio je panel izlaganjem Migracije i politike. Migracijske politike su pravila nacionalnih država koja se obliku s implicitnim, odnosno eksplicitnim ciljem utjecaja na obujam, izvor i unutarnji sastav migracijskih tokova. To ne znači, upozorava dr. sc. Žižić, da pritom ne da ne postoji nadnacionalno organizacije koje imaju migracijsku politiku navodeći za primjer Europsku uniju.

“Ipak, ta pravila su ponajviše vezana uz nacionalne države. Treba reći da i druge javne politike država, ne samo one koje su izravno usmjerene na kontrolu migracije, utječu na migracijske tokove, odnosno mogu utjecati na obujam, izvor te unutarnji sastavi migracijskih tokova. Čak te druge javne politike mogu imati veće učinke. Tu ubrajamo politiku zapošljavanja, makroekonomsku politiku, politiku socijalne pomoći i socijalne skrbi, obrazovnu politiku, vanjsku politiku, obrambenu politiku…”, navodi dr. sc. Žižić.

Empirijska istraživanja pokazala su da su migracijske politike u razdoblju nakon 1945. manje restriktivne. No, nakon 1990. dolazi do zaokreta i povećanja restriktivnih migracijski politika od strane mnogih država. Ipak, različiti interesi različitih aktera bivaju suprotstavljeni. Država može zagovarati restriktivnu migracijsku politiku, a tržište rada može zahtijevati suprotno, navodi dr. sc. Žižić  dajući primjer velike migrantske krize i Njemačke.

“Trend fleksibiliziranja tržišta rada koji se događa u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi te neoliberalna globalizacija tijekom nekoliko zadnjih desetljeća pojačali su potražnju i za visokokvalificiranom, ali i za  niskokvalificiranom migrantskom radnom snagom. To objašnjava zašto dolazi do povećanja migracija, do povećanje obujma migracijski tokova unatoč nekakvim političkim mjerama o kojima stalno slušamo koje govore bi to trebale ograničiti”, pojasnio je trenutno stanje govornik.

Umirovljeni pomoćni biskup Vrhbosanske nadbiskupije dr. sc. Pero Sudar prikazao je u svom predavanju naslovljenom Migracije i Hrvati u Bosni i Hercegovini tri povijesne razine koje se posebno dotiču iseljavanja Hrvata u BiH: vrijeme okupacije Osmanskog Carstva, vrijeme svjetskih ratova te današnjicu. Povijesni dokumenti govore da je Hrvata (katolika) na području današnje BiH prije osmanskih osvajanja 1463. bilo oko 750 000, a 415 godina nakon, kada je osmanskoj vladavini došao kraj, bilo ih je 209 391.  Hrvati su s oko 95 % stanovništva te zemlje pali na 18,08 % sveukupnog udjela stanovništva.

“Austro-Ugarska je iz siromašne Bosne i Hercegovine za borbu u Prvome svjetskom ratu mogla mobilizirati malo materijalnih sredstava i tehnike, ali je zato do kraja rata uzela sve sposobne nositi pušku. Da bi se dobila slika užasa dosta je samo zaviriti u poneku publikaciju s bojišta na Soči ili onoga na Galiciji.  […] I tek što su siročad žrtava Prvog svjetskog rata stasala za oružja, pokupljeni su za potrebe Drugoga”, opisuje dr. sc. mons. Pero Sudar dodajući i o tihom odljevu tog vremena kojeg je uzrokovala Naredba o izgonu stranaca.

Crkvene statistike pokazale su da je u zadnjih 15 godina iz BiH iselilo 67 638 katolika, a razloge odlazaka dr. sc. mons. Sudar vidi u političkom uređenju te ekonomskom i socijalnom stanju države.

“Na kraju, sve stane u jednu  grubu, ali stvarnu rečenicu. Mi smo na području Bosne i Hercegovine došli nošeni velikim migracijskim valom i, bojim se, nestajemo njegovim dugotrajnim i sve tišim povlačenjem”, zaključio je na kraju govornik.

Ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice za Jugoistočnu Europu o. Stanko Perica, mag. theol. i dipl. iur. izlaganjem Hrvatsko iskustvo s novim  migracijama opisao je posljedice novih migracija koje su nastale u Hrvatskoj nakon rujna 2015., nakon što je Mađarska fizičkom ogradom zatvorila svoju južnu granicu. Kroz Hrvatsku je 2015. i 2016. prošlo više od 670 000 migranata. Riječ je o migrantima iz država pogođenih ratnim uvjetima nastalim stvaranjem Islamske države Iraka i Levanta. Kasnije su im se priključili i migranti iz ekonomski slabije razvijenih zemalja Afrike i Azije. Tijekom 2020. tzv. Balkanskom rutom prošlo je oko 50 000 migranata.

“Od 2016., od kada se u Hrvatskoj primjenjuje sustav azila, do listopada 2021. dodijelila je 980 međunarodnih zaštita, a oko polovice tih osoba već je napustilo zemlju”, naveo je o. Stanko Perica opisujući da je migrantima, pa čak i onima koji zatraže azil, Hrvatska većinom samo usputna stanica prema drugim zemljama Europe.

Europska komisija je u rujnu 2020. predložila nacrt Pakta o migracijama i azilu, kojom želi ponovo zadobiti kontrolu nad situacijom na svojim vanjskim granicama. No, Pakt je naišao, objašnjava o. Stanko, i na kritike.

“Dosadašnje hrvatsko iskustvo s novim migracijama koncentrirano je u najvećoj mjeri na sigurnosni aspekt, u skladu s čime vodimo defenzivnu migracijsku politiku. Hrvatska je, kako navode statistike nevladinih organizacija, na čelu EU prema broju ilegalnih deportacija migranata, ali na začelju prema broju udijeljenih međunarodnih zaštita razmjerno broju stanovnika. Za očekivati je kako bismo u budućnost mogli više naglasiti demografski i humanitarni aspekt ove stvarnosti”, pozvao je izlagač.

Panel Migracije II. održan je u sklopu Šestog hrvatskog socijalnog tjedna u organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve u Zagrebu u subotu 23. listopada u zgradi Hrvatske biskupske konferencije.