Uz domaćeg gvardijana fra Antu Tomasa i derventskog dekana fra Ivana Marića sudjelovali su domaći i okolni svećenici iz Bosne i Hercegovine: fra Mato Vincetić, fra Velimir Zirdum, fra Zlatko Matanović, fra Anto Zrakić, fra Mladen Jozić, fra Blažen Lipovac, fra Ivan Ćurić, fra Mirko Filipović, fra Ilija Jerković, fra Ivica Vidak, fra Jozo Puškarić, fra Mario Jurković, vlč. Mato Mikičić, vlč. Pavo Brajnović, vlč. Ivan Ravlić, vlč. Franjo Tomić, mons. Pero Zeba, vlč. Franjo Sitnik, grkokatolički župnik u Derventi te vlč. Mato Matasović, župnik u Slavonskom Brodu i don Boris Čobanov, župnik Župe Sv. Križa u Trstu.

Predvoditelj dr. Benaković na početku je svećenicima posvijestio kako je cilj duhovnih vježbe dopustiti Gospodinu da im omekša srce. Svoje nagovore temeljio je na svetopisamskim tekstovima jer smatra kako su oni temelj za izgrađivanje zrele kršćanske duhovnosti. Vlč. Benaković na početku duhovnih vježbi je naglasio: „Doista je važno proniknuti u duhovnost srca, jer ako naše svećeničko srce neće biti ispunjeno i zadovoljno onda ne možemo ni biti zadovoljni svećenici. U svijetu takvom kakav je osobito je nama svećenicima važno živjeti nutrinu, živjeti svoju duhovnost. U ovim duhovnim vježbama pozvani smo ispunjavati svoje srce Božjom riječju kako bi se ono u svim kušnjama, napastima, bitkama naše nutrine moglo othrvati svemu negativnome i doći do ispunjenja, jer zadovoljan je svećenik prije svega onaj koji ima ispunjeno, zadovoljno i radosno srce. Samo tako možemo istinski služiti drugim ljudima kao svećenici“.

Vlč. Benaković je kroz četiri dana, koliko su trajale duhovne vježbe, razmatrajući tekstove Svetoga pisma i crkvenih otaca promišljao o tome kako doći do izvora – do Boga kome su povjerovali, što sve priječi da izgrađuju svoje srce, zašto dolazi do pomanjkanja vjere u Božju providnost, zašto je zabrinutost bolest današnjice, kako raspolagati s darom svećeništva na ispravan način, u kakvog Boga oni kao svećenici vjeruju, kako ispravno moliti, kakvu sliku o Isusu imaju svećenici, po čemu ih ljudi mogu prepoznavati da su drukčiji u svijetu, kako doživjeti istinsku duhovnost srca, koji je smisao svećeništva, kako ispravno ljudima propovijedati Evanđelje.

Između ostalog naglasio je također: „Pozvani smo uvijek se vraćati na izvore, a to je Bog, znati kome smo povjerovali, odreći se negativnih misli i imati više povjerenja u Boga sa sviješću da je zabrinutost manjak vjere u Božju providnost. Temeljno pitanje svećeniku je u kakvog Boga on vjeruje? U svijetu u kojemu ljudi najviše boluju od nemiren nutrine i lošeg stanja duha, uloga svećenika je liječenje uzroka čovjekove bolesti jer kako liječnička praksa pokazuje – bolesti kod ljudi najčešće počivaju u bolesnom ljudskom duhu. Svećenik je dakle onaj koji ide prema uzroku bolesti, a ne tek prema simptomima oboljenja. Isto tako, važno je uvidjeti da je bratsko zajedništvo nas svećenika, naši susreti, korijen sreće jer riječ sreća dolazi od riječi susret.“

Vlč. Benaković naglasio je također kako „tajne Svetoga pisma možemo dosegnuti samo čistim srcem, srcem koje je neprestano osluškuje Božji glas. Srce koje će biti oslobođeno pukog intelektualizma, a usmjereno na mistiku. Isus želi da doživimo istinsku duhovnost srca. Svećenikov život ne ovisi o nama. Smisao svećeništva je da svoj pogled usmjerimo prema Isusu, jer svećenici su u ovome svijetu često ‘janjci među vukovima’. Živimo stoga onako kako nas Isus uči živjeti, svjesni da je Isus, koji dobro poznaje naše dubine, nas izabrao. On je iskusio svu težinu našega života. Stoga nam je pitati se: propovijedamo li uistinu cjelovit nauk Crkve, Krista ili ono što mi mislimo da treba? Manjka li nam ljubavi koja će izdržati i u najtežim trenucima života? Ako doista u sebi imamo Božje ljubavi sve će nam biti lakše u životu. Po onome koliko se ljubimo i koliko ljubimo bit ćemo prepoznatljivi u svijetu jer kršćanstvo je prije svega kategorija srca i duha.“

Promišljajući nad evanđeoskim tekstom Isusova preobraženja pred učenicima naglasio je kako je smisao te biblijske scene važan jer ukratko prikazuje smisao Isusova poslanja i smisao euharistije. Uputio je na opasnost da se svećenici gradeći materijalno u prostoru nematerijalnog često umore. Pojasnio je kako je temeljni problem što u kršćanskoj duhovnosti često očekujemo preobrazbu svoga života bez umiranja sebi. Želimo promjene, a ne želimo mijenjati sebe. Na koncu, zaključio je kako su svećenici po svome poslanju pozvani na svetost te kako je cilj svećeničkog poziva doći do Krista, suobličiti se s njim, što podrazumijeva i sudjelovanje u njegovim patnjama.

Na kraju duhovnih vježbi uz prigodne darove koje je u ime svećenika predao mons. Pero Zeba i gvardijan fra Anto svećenici su zahvalili predvoditelju Benakoviću što je prihvatio biti voditeljem njihovih duhovnih vježbi, a isto tako i svećenicima koji su se okupili u većem broju. Fra Anto je naglasio kako je svaki susret u tom opustošenom plehanskom kraju dragocjen i ohrabrujući kako maloj franjevačkoj zajednici koja tu djeluje tako i malom stadu povratnika. Dodao je kako je to i doprinos i poticaj ostvarenju projekta za koji se Plehančani zauzimaju da Plehan ponovno zasja kao Vjersko-kulturni centar.

Da im duhovne vježbe u njihovom svećeničkom pozivu puno znače posvjedočio je mons. Pero Zeba, svećenik Riječke nadbiskupije koji se po umirovljenju vratio u rodni kraj u župu Bijelo Brdo kod Dervente, naglasivši da su one, osobito njima u starijim godinama, kao krila ptici.

Kako je unatoč vremenskim nepogodama na duhovne vježbe došao čak iz svoje župe u Trstu, prešavši 430 kilometara do Plehanu u koji je prvi put došao, oduševio se kako tim, iako pustim, a opet pitomim krajem, tako i, kako je rekao, vrsnim predavačem, kolegama svećenicima i povratnicima.

Duhovne vježbe završene su u četvrtak, 2. ožujka Te Deumom i svečanim misnom slavljem koje je predvodio vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić.

Svjestan koliko svećenicima znače duhovne vježbe nadbiskup Vukšić zahvalio je gvardijanu fra Anti što ih svake godine organizira baš u vrijeme korizme. Kako su toga dana i svoj susret imali svećenici Plehanskog arhiđakonata okupilo ih se na misi pedesetak. Njima kao i svećenicima koji su sudjelovali na duhovnim vježbama nadbiskup Vukšić je uz ostalo poručio: „Ništa u našem svećeničkom poslanju nije tako lijepo kao svakodnevna blizina svetoga, kao svakodnevno osluškivanje jeke Riječi Božje, i svakodnevno slavljenje sakramentalne Kristove prisutnosti među ljudima. To je čast koja nam je povjerena, dana kao najveća milost. I s druge strane u mjeri u kojoj želimo biti ponizni i iskreni valja priznati da u našem svećeničkom služenju ništa nije tako teško i ništa tako zahtjevno, bez obzira na mnoštvo drugih izazova, kao istovremena svakodnevna jeka Riječi Božje i svakodnevno slavljenje na misterijski način Isusove prisutnosti. Zahtjevno je to ne samo u onom djelatnom, nego i iznad svega u duhovnom, psihološkom, kreposnom smislu osjećamo se neprikladno i nedostojno, ali izabrani i poslani. Naše je poslanje živjeti tu svećeničku razapetost neizmjerne ljepote dara i časti koja nam je povjerena i nedostojnosti stajati na toj Gori Božjoj. Stoga je potrebno da se kao Mojsije nekada mi u duhovnom smislu izujemo, i izuvamo, neprestano stojeći na toj Svetoj Gori.“

Neki od svećenika su nakon duhovnih vježbi u Derventi posjetili grkokatoličku crkvu i samostan sestara sv. Vinka Paulskog.