S njim je razgovarala Marie-Lucile Kubacki, a intervju s francuskoga prevela Isusova mala sestra Vesna Zovkić. Razgovor je objavljen 13. ožujka, na obljetnicu izbora pape Franje.

La Vie: Papa Franjo je izabran na temelju reformske agende. Deset godina kasnije, može li se reći da je održao svoja obećanja?

Mons. Jean–Paul Vesco: Prije nego što je bio izabran, govorio je da Evanđelje treba vratiti u središte Crkve i učinio je ono što je rekao. Bitno obilježje njegova pontifikata je težnja za promjenom odnosa Crkve prema svijetu. Zato se od samog početka nije sustezao kršiti kodekse monarhijskog nasljeđa koji se odnose na papinski autoritet i općenito na autoritet u Crkvi. Od samog početka činio je male geste velikog simboličkog značaja: zadržao je prsten i križ koji je nosio kao nadbiskup Buenos Airesa, nije uselio u papinske odaje, ulazeći u zrakoplov sam je nosio svoju torbu, osobno nazivao zatečene sugovornike, kretao se u skromnim vozilima… Papa Franjo nastavlja proces kojega su započeli njegovi prethodnici: Ivan XXIII. sišao je s nosiljke, Pavao VI. odrekao se tijare, Ivan Pavao II. pokazao je političku dimenziju pape, Benedikt XVI. napravio je nevjerojatan čin odreknuća. A papa Franjo svojim gestama želi pokazati da je Crkva u izravnom odnosu sa svijetom. U tome je smisao njegovog upornog zalaganja za bratstvo koje će, siguran sam, ostati jedno od najznačajnijih obilježja njegovog pontifikata, zajedno s Deklaracijom o ljudskom bratstvu iz Abu Dhabija i enciklikom Fratelli tutti.

LV: Ova promjena odnosa prema svijetu uključuje i novi način govora!

JPV: Da. Kao i mnogi, i ja sam često bio dirnut, na primjer, njegovim konferencijama za medije u zrakoplovu na povratku s putovanja. Papa Franjo se pritom izražava vrlo spontano, ne boji se pokazati kao čovjek koji je ponekad umoran, dopušta si smjelije riječi, one koje se smatra nedopustivima. Postojala je bojazan da će ovaj ljudskiji način dijaloga oslabiti riječ vrhovnog pontifeksa… Naprotiv, ja vjerujem da ovaj izravni način govora, bez filtera, može dirnuti još više srca, čak i kada su njegove riječi predmet kritike i kada zahtijevaju naknadna pojašnjenja. Poziv vrhovnog pontifeksa je navještaj Krista, Boga koji je postao čovjekom i bilo bi doista nevjerojatno da njegova riječ bude slabija zato što je previše ljudska!

LV: A to znači?

JPV: Oni koji mu prigovaraju zbog načina na koji vrši papinsku službu, imaju osjećaj da on tu službu desakralizira i ugrožava njezin autoritet. Što se mene tiče, smatram da on sakralnost službe stavlja na mjesto koje mu pripada. I uzvraća nam pitanjem: što je sveto? Što sakraliziramo? Papin autoritet proizlazi iz njegove vjernosti Evanđelju i takav autoritet nije potrebno štititi ni gledati kao nešto daleko i tajanstveno, nešto kao autoritet cara iza zidina palače. Evanđelje od nas ne traži da svijetu naviještamo takvu svetost i takav autoritet. Desakralizacijom onoga što je u službi pape na odviše ljudski način sakralizirano, Franjo učvršćuje svoj autoritet. Pritom, naravno, poštuje način upravljanja Crkvom, to je i dokazao, ali pazi da pritom ne pretjeruje. Isto vrijedi i za nas svećenike i biskupe. Upravo to je izazov borbe protiv klerikalizma i odvojenosti koju on stvara u više ili manje svjesnoj brizi za vršenjem vlasti.

LV: Koji je taj monarhijski princip u Crkvi kojega Franjo osporava?

JPV: Katolička Crkva je svoj organizacijski model oblikovala prema modelu apsolutne monarhije božanskoga prava. Kao na krunidbi kralja, biskup, nositelj izvršne, zakonodavne i sudske vlasti prilikom svoga ređenja dobiva prsten, mitru kao krunu, križ kao žezlo, katedru kao prijestolje, titulu i grb. Sve je to, naravno, zadobilo duhovno značenje koje nadilazi ove geste, ali moramo biti svjesni njihovog ljudskog sadržaja koji proizlazi iz monarhijskog političkog modela. Ne radi se o tome da dovodimo u pitanje ono što sačinjava institucionalno tijelo naše Crkve, nego da budemo svjesni pozadine, da stvari stavimo na mjesto koje im pripada i da ne pretjerujemo sa sakralizacijom. Isto tako treba raditi na ravnoteži snaga, to rade i moderne monarhije. Ne možemo si više sakrivati vezu između ovoga pitanja moći i zlostavljanja, osobito seksualnog zlostavljanja. Seksualno zlostavljanje je zloporaba moći, a vršenje moći, vlasti u Crkvi, sastavni je dio borbe protiv tog zlostavljanja.

LV: Papa Franjo istodobno ima snažan osjećaj autoriteta, a ponekad je i tvrd…

JPV: Ovo može izgledati paradoksalno, to dolazi iz nedostatnog poznavanja redovničkog života. Jedna od bitnih kvaliteta pape Franje je u tome što je on bio isusovac i što je uspio ostati isusovac – to vam kaže jedan dominikanac! Redovnik je postao papa i to je očito zbunjujuće. U redovničkom životu autoritetu ne trebaju neki posebni znakovi, dovoljno je nekoliko simboličkih gesta. Redovnički poglavar je prvi među jednakima. Činjenica da nosi isti habit ili da je odjeven bilo kako, da je jednostavan, nasmijan i pristupačan, ne znači da ne može imati autoritet. To je slučaj pape Franje. Pokretanje dubinske reforme u Crkvi zahtjeva odlučan karakter i sigurnu ruku. Kardinal Bergoglio je zbog Poverella uzeo ime Franjo, a ni Franji nije nedostajalo temperamenta. Na trenutak smo mogli pomisliti da će ovaj papa, koji se pomalo stidljivo smiješio sa balkona, biti blag, prilično neupućen u funkcioniranje kurije i da će lako ući u predloženi kalup. Ali očito da nije bilo tako. U svakoj situaciji moći, svaka osoba se otkriva sa svojom snagom i sa svojim granicama, a zadaća je golema. Nije bez razloga što stalno traži da se za njega moli. Možda će sutra biti neki drugi stil pape koji će odgovarati zahtjevima trenutka, ali ovaj papa je osjetio potrebu da pokrene stvari unutar kurije, uz rizik da pritom šokira, možda čak i povrijedi.

LV: Po Vašem mišljenju, koji je cilj njegove crkvene reforme?

JPV: U želji da reformira život Crkve iznutra – u tome je važnost Sinode o sinodalnosti – papa Franjo ne dovodi u pitanje učiteljstvo Crkve ni njezinu doktrinu. No, u središte nauka stavlja osobu, što mijenja perspektivu i potiče malo složeniji odnos prema istini. Idući svjesno u susret svijetu, što uključuje i periferije, vjerujem da je papa Franjo doista pridonio tome da se Evanđelje vrati u središte Crkve, a Crkva u središte svijeta.