Misno slavlje započelo je ulaznom svečanom procesijom simbolizirajući Krista koji dolazi ususret svom narodu, a pritom je đakon nosio knjigu evanđelja – evanđelistar kako bi se pokazalo da Krist dolazi zajedno sa svojom riječi.

Uvodeći u homiliju nadbiskup Kutleša rekao je da na današnji dan “zahvaljujemo Bogu za dar Crkvi u svim njegovim različitim oblicima”, misleći na dar Bogu posvećenih osoba te u nastavku naglasio da je “taj dar znak Božjega Kraljevstva ovome svijetu. Vaše predanje Bogu po zavjetima, vaša molitva i zauzeti apostolat navještaj je Božje prisutnosti našim suvremenicima. To je ujedno i vaša prva služba u Crkvi i u svijetu – da budete navjestitelji Radosne vijesti Isusa Krista nasljedujući ga poniznog, poslušnog i čistog za vaše osobno posvećenje, ali i za posvećenje cijeloga svijeta”, te u nastavku podsjetio da su posvećene osobe svojim zavjetima odlučile nasljedovati Krista pritom naglasivši riječi pape Benedikta XVI.

„Papa Benedikt XVI. kaže da su „posvećeni muškarci i žene pozvani biti vjerodostojan i svijetao znak evanđelja i njegovog paradoksa u svijetu, bez usklađivanja s mentalitetom ovog vremena, već stalnim preobražavanjem sebe i obnavljanjem svoje zauzetosti, kako bi razlučili Božju volju, što mu je dobro, milo i savršeno“ (Benedikt XVI., 22. svibnja 2006.).

U svojoj propovijedi nadbiskup Dražen Kutleša istaknuo je tri bitna izazova Bogu posvećenog života u današnjem svijetu. Prvi izazov je darovati Krista svijetu. Nadbiskup je to pojasnio uz primjer sv.  Šimuna koji je, kako kaže Evanđelje, “bio pravedan i pobožan čovjek. Bio je čovjek koji se odnosio prema drugim ljudima kako bi trebalo: pravedno. Duh Sveti koji je bio s njim, jer je Šimun hodio s Bogom, uputio ga je da priđe ovom paru običnog izgleda i njihovom djetetu. Očima vjere Šimun je u Marijinu naručju vidio Svjetlo svijeta, Krista, rođenog da donese nadu svim narodima. I vas, drage Bogu posvećene osobe, Bog poziva da očima vjere u životima svojih suvremenika prepoznajete Božju prisutnost i njegovo djelovanje te da mnogima koji više ne pronalaze smisao u običnosti života, ukažete na Krista, novu nadu za čovjeka današnjice koji, unatoč mnogim blagodatima koje najčešće ima, treba Boga jer treba izbavljenje od besmisla koje ga je zahvatilo. Šimun i Ana likovi su Staroga zavjeta, ali oni stoje i na pragu Novoga zavjeta. Isto tako, posvećene osobe u svijetu dio su svijeta, ali one svojim posvećenjem pretkazuju drugi Kristov dolazak. Evanđelje kaže da je Šimun uzeo Isusa iz ruku njegove majke Marije i zahvalio Bogu govoreći: „Vidješe oči moje spasenje tvoje… Svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.“

„To Svjetlo svijeta, Krista, simboliziraju danas u vašim rukama upaljene svijeće jer one su znak pobjede nad tminama grijeha i beznađem svijeta u kojemu za Boga više nema mjesta. Ali, drage Bogu posvećene osobe, dublje značenje ovih plamenova svijeća jest otvorenost srca koje prima Boga koji se u Isusu Kristu daruje čovjeku. Srce je ono koje treba gorjeti za Boga, koje se treba darivati u molitvi i radu da se Kristovo spasenje očituje u našim zajednicama, u našoj Crkvi i našemu narodu, u svim narodima svijeta”, poručio je propovjednik.

U nastavku se osvrnuo na drugi spomenuti izazov, a to je uzeti Isusa iz Marijinih ruku i ponijeti ga u svijet. Nadbiskup je poručio da je to „slika je života Bogu posvećenih osoba. Sve bogatstvo vaših karizmi, drage Bogu posvećene osobe, očituje tu vašu temeljnu zadaću koja je sadržana u izrazu sentire cum Ecclesia – osjećati s Crkvom, a koju su vaši utemeljitelji i utemeljiteljice znali prepoznati usred podjelâ i sukobâ u Crkvi svoga vremena. Pozvani ste, draga braćo i sestre, poput tolikih velikana duhovnosti slavne prošlosti redovništva, donositi Kristovo svjetlo Crkvi i svijetu zauzetom ljubavlju. Dovoljno je spomenuti samo neke vaše prethodnike koji su bili svjetlonoše tijekom svih stoljeća crkvene povijesti: sv. Benedikta, sv. Franju, sv. Klaru, sv. Dominika, sv. Ivana od Križa, sv. Tereziju Avilsku, sv. Vinka Paulskoga, sv. Malu Tereziju, sv. Ignacija Loyolskog, sv. Ivana Bosca, sv. Majku Tereziju iz Kolkate, sv. Nikolu Tavelića, sv. Leopolda Bogdana Mandića, bl. Graciju Kotorskog i Ozanu, blaženu Mariju Petković, Drinske mučenice i tolike druge iza kojih nije ostalo silno i bogato ime, ali je ostalo Svjetlo – vjera u Isusa Krista od koje i mi danas živimo. Svi su oni, u svome vremenu, doprinijeli obnovi Crkve jer su suosjećali s njome“, rekao je Kutleša te poručio na poseban način poglavaricama i poglavarima da Bog od njih zahtijeva da probude u sebi novu nadu i izgaraju za Boga kako bi i mladi u njima prepoznali ono što bi trebali biti, a to je također „znak našem vremenu“.

Naposlijetku se spomenuo i trećega izazova, a to je biti vjeran karizmi utemeljitelja te je oživjeti ako drugima donosimo Isusa. „To troje ukazuje na dinamizam duhovnog poziva koji od pozvanih traži stalni angažman i rad na samima sebi, na izgradnji svog odnosa s Bogom i na duhovnosti. Oživljujući vlastitu karizmu, prema riječima pape Franje, sačuvani smo od toga da svoje posvećenje živimo površno i apstraktno, kao da je gnoza, koja redovnički život svodi na karikaturu u kojoj se Krista nasljeduje bez odricanja, moli bez susreta, bratski život živi bez zajedništva, poslušnost bez povjerenja i milosrđe bez transcendencije“, naglasio je propovjednik te podsjetio na riječi blaženoga Alojzija Stepinca koji je, obraćajući se sestrama rekao: „Danas bih vas želio upozoriti na jednu pogrješku u duhovnome životu, a to je da kad čovjek prođe neki stanoviti niz godina u svome zvanju, opaža se zastoj. To je velika i teška stvar, jer je sigurno ovo pravilo: Ako čovjek ne napreduje, onda je sigurno da će nazadovati. Ali nažalost često opažamo (…), da smo na početku svoga obraćenja bili bolji nego iza mnogo godina redovničkog života. Činjenica je da je svećenik ili redovnik mnogo puta bio bolji onda kada je primio sveti red ili redovničko odijelo, nego nakon mnogo godina svojih zavjeta.“ Ipak, unatoč tim ljudskim slabostima, ohrabrujem vas riječima blaženog Alojzija: „Naprijed! Svim silama naprijed, pogotovo danas kada su tako teške prilike. Božja pomoć neće izostati niti danas, u tim teškim vremenima. Danas još manje. Što su teže prilike, veća je milost Božja.“

Na koncu homilije nadbiskup Dražen Kutleša potaknuo je posvećene osobe da budu blizu svakom čovjek, poput poput upaljenih svijeća, da gore Kristovom ljubavlju i da navješćuju Radosnu vijest Evanđelja svjedočanstvom vlastitih života, jer u tom se zajedništvu i uzajamnoj ljubavi zrcali slika Presvetoga Trojstva, Boga koji je zajedništvo osoba – Oca i Sina i Duha Svetoga.

Na kraju misnoga slavlja okupljenim vjernicima i osobama posvećenoga života obratio se fra Bože Vuleta izrazivši svoju radost i osjećaj počašćenosti zbog ove proslave. “Osobito mi je drago da smo započeli devetnicu Majci Božjoj Lurdskoj koju nastavljamo sutra programom koji možete vidjeti na našoj mrežnoj stranici. Posebna nam je čast da je ovo slavlje predvodio naš nadbiskup mons. Dražen Kutleša koji je 19. studenoga posvetio ovu našu crkvu, prvu kao nadbiskup zagrebački. Oče nadbiskupe, srdačno Vam zahvaljujemo”, zahvalio je fra Vuleta te je u nastavku također zahvalio časnim sestrama na pripremi pjevanja za ovu prigodu. Neka ovo današnje slavlje Prikazanja Gospodinova i obilježavanja Dana posvećenoga života pridonese da dublje proniknemo svoj kršćanski poziv i poslanje u svijetu u kojem živimo, da naša kršćanska posvećenost bude sredstvo posvećivanja svih ljudi u ovome svijetu, da malo sjeme Evanđelja donese stostruk, višestruk plod i da Bog daje da taj plod raste”.