Uz nadbiskupa Kutlešu suslavili su imenovani zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan te osamdesetak svećenika prezbiterija Porečke i Pulske biskupije.

U uvodnom pozdravu mons. Kutleša je podsjetio da je Veliki četvrtak dan spomena na ustanovljenje Euharistije i ministerijalnog svećeništva. Pozvao je svećenike da mole jedni za druge, a na poseban način za one koji se nalaze u bilo kojoj vrsti poteškoće. Naglasio je da je ta misa ujedno molitva za sve pokojne biskupe i svećenike te mjesne Crkve. Posebno se spomenuo svećenika koji su prešli u Vječnost od Velikog četvrtka prošle godine: vlč. Line Rakara, fra Marijana Glamoćaka, vlč. Ilije Vrdoljaka, vlč. Dragana Domšića, vlč. Josipa Kalčića te fra Vlade Zahije.
„Danas zahvaljujemo Bogu za četvoricu prošlogodišnjih mladomisnika, a to su: Rafael Villergas Castaño, Mateus Babinski de Almeida, Jurica Vekić i Stipe Breko. Za svećeničko ređenje se pripremaju četvorica đakona: Slobodan Rakić, Zoran Županović, Vasko Stojkovski te David Sebastian Castillo Gallardo, njihovo svećeničko ređenje biti će 11. lipnja u Puli“, najavio je nadbiskup.

Kao što to uobičava činiti svake godine na Misi posvete ulja, mons. Kutleša je spomenuo i one svećenike koji ove godine obilježavaju svećeničke jubileje: 60 godina svećeništva slave vlč. Milan Milovan, vlč. Aleksandar Petrović, preč. Željko Staver i vlč. Ivan Štoković. Pedeset godina svećeništva slavi vlč. Milivoj Koren. Četrdeset godina svećeništva slavi vlč. dr. Josip Grbac, dvadeset i pet godina svećeništva slavi preč. Mladen Matika, a dvadeset godina svećeništva slavi preč. Alejandro Castillo.

U nastavku donosimo u cijelosti homiliju nadbiskupa Kutleše:

1. Draga braćo svećenici, danas na Veliki četvrtak, želim s vama razmišljati o tekstu iz Lukinog evanđelja (Lk 22,54 – 62) koji opisuje kako se apostol Petar odriče svoga učitelja Isusa. Ovaj tekst je važan kako bi se naglasile i uočile dvije činjenice koje su važne za nas svećenike, a to su: slabost i grešnost, čak i najistaknutijih svetaca, te veličina i obilje Božje ljubavi i milosti prema onima koji posrnu na svom svećeničkom putu. Za one koji hodaju s Gospodinom ovaj nas događaj upozorava da pazimo da ne padnemo. Za sve koji su posrnuli ili pali, evanđeoski događaj pruža nadu u Božje oproštenje i obilnu Božju milost za one koji mu se vratite. Čak i kada teško iznevjerimo Gospodina, ali ako se pokajemo Bog će nam oprostiti i ponovno staviti u svoju svetu službu.

2. Ponekad u svećeničkom životu teško iznevjerimo Gospodina. Luka stavlja pred nas snažan kontrast između Petrovog pada i Isusovog vjernog svjedočanstva. Isus je priznao da je On Mesija i Sin Božji pred moćnim židovskim Sinedrijem, ali Petar nije uspio priznati Krista pred običnom sluškinjom. Kada usporedimo Petrovu raniju ispovijest: “Ti si Krist – Pomazanik Božji” (Lk 9,20) i ovu: “Ne znam ga, ženo”, pitamo se kako su tako različita svjedočanstva mogla izaći iz istih usta u roku od nekoliko mjeseci.

Biti kršćanin i svećenik pitanje je obraćenja i vjere (Dj 20,21), što su dvije strane iste medalje. Obratiti se znači okrenuti se Bogu od grijeha (1 Sol 1,9). Vjera je pouzdanje i povjerenje u ono što je Krist učinio za nas na križu (Ef 2, 8 –10). Kao što se ne možemo okrenuti na sjever bez okretanja leđa jugu, tako se ne možemo okrenuti prema Bogu bez okretanja leđa grijehu. Ne možemo vjerovati Kristu da će nas spasiti bez odbacivanja uvjerenja u vlastitu samodostatnost i svoj egoizam.

Ali moramo, kao svećenici, biti svjesni da nas pokajanje i vjera ne stavljaju pod stakleno zvono tako da smo slobodni od svih grijeha dok ne dođemo u nebo. Istinski kršćanski i svećenički život počinje obraćenjem i vjerom, ali se također nastavlja svakodnevnim obraćenjima i djelima vjere. Ako osobno ne hodimo u poniznosti i vjeri kako uopće možemo reći da poznajemo Krista.

Ipak, moramo se zapitati: Kako učenik koji je uživao takve povlastice kakve je uživao Petar, koji je hodao s Kristom, koji je vidio tolika čuda kao Petar, koji je čuo naučavanje koje je čuo Petar, koji je dao svoju pravovjernu ispovijest kao Petar, može pasti u tako strašan grijeh? Odgovor nalazimo u duhovnoj pozadini grijeha. Petrov duhovni pad nije se dogodio iznenada nego je njegov duhovni pad bio postupan tj. s vremenom je rastao do točke kad više nije mogao izdržati prvu veću izvanjsku kušnju.

3. Neki od nas su imali šokantno iskustvo vidjeti nekoga koji nam je bio duhovni uzor kako pada u veliki grijeh. Na prvi pogled izgleda kao da je prebrzo krstario velim prostranstvima ovoga svijeta i u toj velikoj brzini se dogodi duhovno iscrpljenje ili pregaranje. Vjerojatno smo pomislili: “To je strašno! Nadam se da mi se to nikada neće dogoditi.” Ali činjenica je da ne postoji duhovno pregaranje tj. naglo duhovno sagorijevanje. Postoji samo postupan duhovni pad. Ako ispitujemo bilo kakav duhovni pad, redovito otkrijemo da on ima svoju povijest. Isprva sve izvana može izgledati savršeno, dok se u tajnosti zbiva lagano skretanje od dobra. Trudio se netko naprimjer na izvana izgledati  kao pobožan čovjek dok se u njegovoj duši događala velika oluja. Zašto? Zato što u svom srcu nije osuđivao grijeh nego je polagano na njega pristajao. Polako je duhovno posrtao dok potpuno nije duhovno pao kako bi svi mogli vidjeti ruševinu veliku. Točan tijek duhovnog pada varirat će od osobe do osobe i od incidenta do incidenta. Ali možemo naučiti kako izbjeći postupni duhovni pad u svom životu prateći Petrov pad.

4. Možemo se zapitati koji su uzroci duhovnog pada nekog svećenika? Ima ih više ali ovdje ćemo spomenuti samo neke koji su povezani s Petrovim odricanjem Isusa.

Odbijamo se pokoriti nauku Svetog pisma. Samo nekoliko sati prije nego što je Isus predvidio da će Sotona prorešetati Petra, Petar je ponosno izjavio da će slijediti Isusa ako treba i u tamnicu i u smrt (Lk 22,33). Izravno je proturječio Isusovoj riječi jer ju je bilo teško prihvatiti. Svi smo skloni učiniti upravo ono što je Petar učinio. Postoji mnogo zahtjevnih stvari u Svetom pismu i crkvenom nauku, stvari koje su u suprotnosti s našim predodžbama i željama. Ako nismo oprezni, usredotočujemo se na tekstove Pisma koji nam se sviđaju i preskačemo one koja nam ne odgovaraju. Volimo biblijske tekstove koji govore o Bogu punom ljubavi i milosti, ali nas nije briga za Boga koji nam ne dopušta žeti ono što nismo sijali. Volimo Boga koji nas iscjeljuje i čini sretnima, ali ne volimo Boga koji nas usavršava kroz kušnje i teškoće. Prvi korak do duhovnog pada je kada počnemo birati svetopisamske tekstove koji nam govore o tome kakvog Boga želimo a zanemarujemo tekstove koji nam govore kakav Bog uistinu jest. Zato trebamo čitati cjelovito Božju riječ i takvu je prenositi svojim vjernicima.

Ne suočavamo se sa svojom ohološću. Petar vjeruje više sebi nego što je vjerovao Riječi Gospodnjoj (Lk 22,31 – 33). Druga evanđelja otkrivaju da je Petar također bio uvjeren da je bolji i vjerniji od ostalih učenika: »Ako se i svi sablazne, ja neću!« (Mk 14,29). Ali Petar je bio slijep na vlastitu oholost i samopouzdanje. Pretjerano oslanjanje na sebe vodi nas do toga da se stavimo na put iskušenjima koja je bilo mudrije izbjegavati. Oholost je najčešći i uznemirujući grijeh s kojim se mi svećenici suočavamo. Sotona iskušava Adama i Evu pozivajući se na njihovu oholost, govoreći im da mogu biti poput Boga. Od tada, ljudski rod je opterećen grijehom. Danas se čovjek hrani lažnim učenjem o potrebi samopoštovanja kako bi se mogao ostvariti. A u biti sve se svodi samo na egocentrično kruženje oko sebe. Sveto pismo nigdje ne uči tako nešto. Na mnogim mjestima govori nam da se obučemo poniznošću i da druge smatramo važnijima od sebe samih (1Pet 5,5; Fil 2,3).

Nalazimo se pod Sotoninim napadom. Sotona je tražio dopuštenje da prorešeta Petra poput pšenice, ali Petar nije bio svjestan opasnosti, iako ga je Isus upozorio (Lk 22,31–33). Kasnije je Petar napisao: “Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1Pet 5,8). Da je pravi lav na slobodi na našim ulicama hodali bismo mnogo pažljivije nego inače! Uvijek bismo bili na oprezu, i vjerojatno bismo bili naoružani da se obranimo. Pa ipak, često ignoriramo protivnika naših duša, živeći kao da on ne postoji. Postajemo duhovno otupljeni i nezainteresirani. Petar ne samo da je otupio u odnosu na neprijatelja izvana, otupio je u odnosu na neprijatelja iznutra. Isus je upozorio učenike: »Bdijte i molite da ne padnete u napast. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« (Mk 14,38). Ali ne osjećajući svoju duhovnu opasnost, zaspali su kada su se trebali moliti. Kao rezultat toga, kada je Isus uhićen, Petar je reagirao tijelom, odsijecajući slugino uho, a zatim pobjegao u strahu i prati Isusa iz udaljenosti. Kad god svećenik ima ozbiljnih problema redovito se radi o njegovom duhovnom životu. Pobožnost i molitva su se pretvorile u rutinu ili su potpuno prestale. Dopustio je da se njegova prva ljubav prema Isusu ohladi. Naša privatna vremena pobožnosti s Gospodinom su korijeni koji podržavaju naše stablo vjere. Ako stablu nedostaje dubokih korijena, može izgledati lijepo neko vrijeme, ali veliki problemi i jaki vjetrovi obaraju takvo stablo. Ako nam nedostaju duboki korijeni, ukorijenjenost u Gospodinu, česta vremena u kojima se susrećemo sami s Njim kako bismo čitali i meditirali o njegovoj Riječi i komunicirali s njim u molitvi, to naše stablo vjere past će kada oluje kušnje udare u njegove krošnje.

Odgovaramo na krize tjelesno, a ne u Duhu. Kada je svjetina došla uhititi Isusa, Petar je uzeo mač, ali njegov odgovor nije bio ono što je Gospodin želio. Pretpostavljam da je Petar mislio dobro, ali njegov žar je učinio više štete nego koristi. Borio se kad se trebao predati. Zatim, sjedeći uz vatru, podvrgavao se pritisku svjetine kada se trebao boriti u Duhu. Uistinu, kada izbjegavamo teške istine Svetog pisma, kad se ne suočavamo sa svojom ohološću, kad smo pod Sotoninim napadom i duhovno otupjeli i nezainteresirani, odgovorit ćemo na krize tjelesno, a ne u Božjem Duhu. Dogodit će se nešto što zahtijeva pobožan, duhovni odgovor, ali počinjemo mahati mačem ili kažemo i činimo stvari kako bismo uskratili svoju vjeru u Krista.

Svojim riječima i ponašanjem kompromitiramo svoje svjedočanstvo. Ne biste pomislili da će hrabrog, drskog Petra sluškinja navesti da se odrekne Isusa. Ali, nažalost, tako je bilo! Bio je poput moćnog drveta kojeg su iznutra izjeli crvi. Izvana izgleda visoko i snažno. Iznutra je trulo i slabo. Kad jednog dana zapuše vjetar, ruši se. Petrovo trostruko odricanje Isusa započinje s malim nijekanjem ali narasta do strašnih razmjera. Na kraju ne možemo vjerovati onome što se dogodilo: Petar, hrabri apostol, otvoreno poriče da je poznavao svog Spasitelja i Gospodina!

Svaki čovjek ima svoju točku slamanja. Petar je svoju ovdje dosegnuo. To je grozan proces, kako jedan mali plamen može dovesti do tako velikog požara. Na početku se sve činilo bezazleno i u dobroj nakani ali to Petrovo postupno i neprimjetno okretanje od Gospodina, u duhu, dovelo je do velikog  pada izvana. Srećom, priča tu ne završava. U Petrovoj obnovi vidimo i Božju obilnu milost koja ga izbavlja iz tog stanja.

5. Kao svećenici moramo biti svjesni da pokajanje za svoje duhovne padove, za svoje znane i neznane otklone od Gospodina, vodi do oprosta. Bog nam oprašta i ponovno nas stavlja u svoju svetu službu. Petrova prekretnica uključuje dvije stvari: oglašavanje pijetla, koje ga je podsjetilo na Isusove riječi i Gospodinov pogled. Kakav je to pogled morao biti! Petrov se pogled susreo s Gospodinovim dok su ga vodili ponižena. Kad je netko kriv, krije se, ne gleda u oči. Petar je morao izbjegavati susret s Gospodinom, da svjetina ne bi opazila da je jedan od njegovih, ali Gospodin je privukao njegovu pažnju. Učinio je to diskretno, da ga ne oda, ali ipak odlučno da Petra razotkrije samome sebi i tako ga otme tami. Pogledi su im se susreli i Petar se odmah raspao u pokajanju i pobožnoj tuzi zbog onoga što je učinio. Izašao je i gorko zaplakao.

6. Kao svećenici svjesni smo da put obnove zahtijeva istinsko pokajanje. U Petrovom slučaju taj put sadržavao nekoliko važnih činjenica koje su ga dovele do spoznaje svoga grijeha i pokajanja.

Prisjećanje na Božju riječ. “A Petar se spomenu riječi Gospodinove” (22,61). Svako pokajanje počinje kada se sjetimo Riječi Gospodnje. Što Gospodin kaže o tome što sam učinio? Ljudi mogu umanjiti moj grijeh: “Ne brinite o tome! Svi povremeno pogriješe. Ne budite prestrogi prema sebi.” Ali Božja riječ je konačni autoritet. Ona mi govori da sam sagriješio.

Uvjerenje o našem grijehu. Isus se nije obratio Petru ljutito nego sućutno, žalostan zbog njegova grijeha. Petar bi možda tada i razumio da se Isus okrenuo i izgrdio ga; ali njegov mukli glas i njegovo patničko lice se urezalo u njegovo srce poput mača i ono je ispustilo bujicu suza. Ono što doživljavamo kao kaznu za grijeh je pogled na Isusovo tugom ispunjeno lice, a ne Isusov bijes; duboka bol u njegovim očima para nam dušu, a ne njegova srditost. Gospodinov pogled prodro je do Petrove savjesti. Isus nije morao ništa reći. Petra je njegovo vlastito srce duboko i žestoko osudilo. Nije pokušao prekriti  svoj grijeh ili tražiti izgovore i racionalizirati ga i opravdavati. Uvjeren je i priznaje da je Bog u pravu, a on u krivu.

Pobožna tuga zbog grijeha. Taj se osjećaj razlikuje ovisno od ozbiljnosti grijeha i osobnosti grešnika, ali kada naša savjest shvati da smo sagriješili protiv Spasitelja koji nas je dovoljno volio da umre za nas, žalit ćemo zbog našeg grijeha. Nećemo biti neozbiljni ili slijegati ramenima.

Prisvajanje Kristove žrtve za naš grijeh. Isus je već počeo trpjeti za Petrove grijehe dok je trpio zlostavljanje od grešnika. Ta će žrtva biti dovršena na križu, gdje je Isus zavapio: “Gotovo je” (Iv 19,30). Ne možemo se iskupiti za svoje grijehe vlastitom tugom ili pokorom. Krist je u potpunosti platio kaznu koju dugujemo. Možemo samo prisvojiti Kristovu žrtvu da pokrijemo naše grijehe.

Uvažavanje Božje obilne milosti. Kristov pogled nije samo prenio bol koju je osjećao zbog Petrovog pada. Prenio je i njegovu veliku ljubav i milost. Petar se sjetio Riječi Gospodnje, koja je uključivala činjenicu da će mu oprostiti i da će ga obnoviti (22,32). Kakva nevjerojatna milost, da je Krist izabrao Petra i nas, znajući dobro kako ćemo ga iznevjeriti! Njegova milost nas je spasila i čuva nas do dana kada ćemo zauvijek biti s njim. Vjerujemo i zahvaljujemo Bogu na njegovoj milosti koja je temelj za naše obraćenje. Ako želimo biti čisti i obnovljeni moramo se pokajati za svoje grijehe i zatražiti Božje milosrđe.

7. Iz Petrova primjera možemo zapaziti da proces obnove rezultira povjeravanjem odgovorne službe. Kao što znamo, Gospodin je osobno obnovio Petra i nije ga izbacio iz apostolskog zbora nego mu je povjerio prvenstvo među apostolima. Kada je došao Dan Pedesetnice, Petar je bio taj koji je stajao u Jeruzalemu, pred ljudima koji su ga čuli kako niječe Krista i hrabro su ga proglasili Spasiteljem i Gospodinom, uskrsnulim od mrtvih. Da se Petar držao svoje oholosti, rekao bi: “Nikada se više neću pojaviti u Jeruzalemu. Netko drugi može propovijedati, ali ja se vraćam ribolovu.” Ali srećom, Petar se oporavio od straha od onoga što ljudi misle i obnovljen se pobrinuo za ono što je Kristovo a ne što je ljudsko.

8. Isus se prekrasnim riječima obratio Petru: “Pa kad k sebi dođeš učvrsti svoju braću.” Isus je rekao također: izdati ćeš me; i proplakati gorkim suzama; ali ćeš zbog toga mnogo više moći pomoći svojoj braći kad ih zadesi takva sudbina. Doista, teško možemo pomoći nekom čovjeku ako nismo bili u velikoj nedaći ili u sličnom ponoru kao i on. Rečeno je za Isusa: “Budući da je sam trpio i bio kušan, može iskušavanima pomoći.” (Heb 2,18). Nije sve izgubljeno kad doživimo sramotu neuspjeha i iskustvo nevjere jer u nama pobuđuju suosjećanje i razumijevanje da bez toga nikad ne bismo uspjeli.

Ta ista milost dostupna je svima koji su iznevjerili Gospodina. Ako mu se vratimo, on će nam obilno oprostiti i vratiti nam zajedništvo s njim i povjeriti nam da služimo obnovljeni u njegovom Vinogradu. Veliki smo grešnici, ali Isus je još veći Spasitelj! Amen.