Nadbiskup Vukšić slavio misu u povodu 100. obljetnice smrti bl. Karla Austrijskoga

Na misi su sudjelovali predstavnici Bratstva bl. Karla i Hrvatske udruge za beatifikaciju kraljice Zite na čelu s Claudom Grbešom.

„Okupljeni smo na euharistijsko slavlje povodu 100. obljetnice smrti blaženoga Karla te su na pomoćnom oltaru, što ga je ovoj katedrali darovao njegov prethodnik car Franjo Josip, za ovu prigodu vjernicima na štovanje izložene relikvije ovoga posljednjeg austrijskog cara i ugarsko-hrvatskog kralja, kako je glasio Karlov službeni naslov. Te moći je 4. ožujka 2018. u ovoj prvostolnici kardinal Vinko Puljić primio od vojvotkinje Camille Habsburg-Lothringen, izravnoga potomka obitelji blaženoga Karla“, rekao je nadbiskup Vukšić.

U homiliji, kojoj je za naslov stavio riječi blaženog Karla Austrijskog: „Najvažnije je da narodi žive u miru“, nadbiskup Vukšić spomenuo je da je sarajevska katedrala „tijekom svoga postojanja pod svojim svodovima doživjela brojna euharistijska slavlja i vidjela mnoga pobožna lica“ te „proslavila i obilježila brojne obljetnice i blagdane“. „Danas je, međutim, ona prvi put svjedok euharistijskoga slavlja u čast jednoga blaženika Katoličke Crkve, duhovnoga velikana koji je bio i njezin kralj“, istaknuo je nadbiskup te ukratko opisao životni put blaženoga Karla Austrijskog. „Rodio se mali Karlo, kao unuk brata cara Franje Josipa, u austrijskom dvorcu Persenburg na Dunavu 17. kolovoza 1887. Bilo je to iste godine kad su na ovoj katedrali prvi put, 23. srpnja navečer probno, a sutradan zorom svojom punom snagom, zazvonila tek postavljena zvona na njezinim zvonicima. Tako su se Karlo i katedrala prvi put oglasili iste godine. On svojim djetinjim plačem na radost svojih roditelja, a katedrala skladnim zvukom svojih zvona na radost graditelja i vjernika ovoga grada“, kazao je vrhbosanski nadbiskup te dodao da „Karlova majka, pobožna katolička vjernica, svjesna dvorskih čudnih ponašanja i navika, nije svoga sina prepustila službenim državnim odgojiteljima nego se sama brinula za njegov odgoj i povjerila ga izvrsnim katoličkim učiteljima“. Spomenuo je i da se Karlo godine 1911. oženio Zitom, princezom talijanskoga podrijetla, i s njom imao osmero djece, pet sinova i tri kćeri kao i da su nakon vjenčanja pošli u poznato marijansko svetište Mariazell gdje su svoj zajednički život preporučili Majci Božjoj.

„Kad je 1914. godine ubijen Franjo Ferdinand, Karlo je postao prvi zakoniti nasljednik trona a dvije godine kasnije, kad je umro car Franjo Josip, naslijedio ga je upravo Karlo. Bilo je to 21. studenoga 1916. godine, u vrijeme velikih strahota, razaranja i smrti što ih je prouzročio Prvi svjetski rat koji je bio u tijeku. U toj prigodi Karlo je izjavio: ‘Učinit ću sve što je u mojoj moći da čim prije prestanu strahote i žrtve rata da bi se mom narodu vratio blagoslov mira koji gorko nedostaje’. Od toga časa sve njegove misli i djelovanje bili su usmjereni samo prema jednom cilju, prema miru. Smatrao je to svojom zadaćom jer je tako razumijevao svoje nasljedovanje Krista u ljubavi prema narodima kojima je upravljao i u brizi za njihovo dobro. Izravno je, i protiv nekih svojih suradnika, podržavao stajalište pape Benedikta XV. u njegovu protivljenju ‘beskorisnom pokolju’ i bio jedini državni poglavar koji je podržavao njegove mirovne inicijative“, kazao je nadbiskup Vukšić koji je pojasnio da je nakon rata Karlo morao u izgnanstvo.

„I jedno i drugo, gubitak krune i izgnanstvo, prihvatio je kao volju Božju i strpljivo podnosio. Zadnje godine života proveo je sa svojom suprugom i djecom zatočen na portugalskom otoku Madeira gdje su živjeli u ne maloj oskudici. Na primjer, kuća u kojoj su živjeli nije imala ni osigurano grijanje pa se Karlo teško razbolio od upale pluća i umro 1. travnja 1922. Iz toga vremena u izgnanstvu zabilježene su i ove njegove riječi: ‘Uvijek sam nastojao upoznati volju Božju i slijediti je na najbolji način.’ Također i ove: ‘Ja moram još trpjeti toliko da bi se moji narodi i dalje susretali.’… Umro je u 35. godini života. A kroz vrijeme boravka na Madeiri osvojio je simpatije otočana pa mu je na sprovod došlo čak 30.000 ljudi“, rekao je pastir Crkve vrhbosanske te dodao da je Karla 3. listopada 2004. sveti Ivan Pavao II. uvrstio među blaženike Katoličke Crkve i „odredio da njegov blagdan ne bude vezan za datum kad je umro, odnosno uz dan njegova rođenja za nebo, kao što je to ustaljena praksa u Crkvi, nego 21. listopada, što je dan njegova vjenčanja sa suprugom Zitom za koju se od 2008. godine također vodi postupak za beatifikaciju“.

„Sve ovo činimo iz zahvalnosti za primjer mirotvorca koji je za mir među narodima, iz ljubavi prema Isusu, bio spreman, mirno i s povjerenjem u volju Božju, odreći se svega i prihvatiti gubitak čak i carske krune. Velika je to, vrlo suvremena, vrlo važna i snažna poruka i poziv svima, koji upravljaju državama, da slijede primjer blaženoga Karla. Njegov primjer je također poruka i poziv na posvećenje bračnim parovima. I dokaz je njegov primjer da se svetost može i treba živjeti u svakom staležu i stanju: vojničkom, političkom, kraljevskom, državničkom, akademskom, bračnom, na carskom dvoru, u progonstvu, u bogatstvu i siromaštvu, kod kuće i u izgnanstvu, s brojnim ordenjem na prsima i bez njega, u aplauzima mase i u samoći“, poručio je nadbiskup Vukšić.

Nakon mise vjernici su molili i častili relikvije bl. Karla Habsburškog u zapadnoj lađi katedrale na oltaru Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije na kojem je uklesan latinski natpis o daru: Franjo Josip I. car i kralj katolicima Bosne 1888. Prije misnoga blagoslova svi zajedno su izmolili molitvu blaženom Karlu Austrijskom.