Braćo i sestre!

1. Na dan Božića prošle 2022. godine, predvodio sam svetu misu u maloj župi Nunić koja sada ima samo nekoliko desetaka stanovnika, a nalazi se na krajnjem istočnom dijelu Zadarske nadbiskupije, otprilike na pola puta između grada Benkovca i slapova rijeke Krke. Povod mog odlaska u ovu župu bila je osamdeset i prva godišnjica okrutne smrti mladog, tada dvadesetosmogodišnjeg svećenika, sada sluge Božjega, don Janeza Kranjca, Slovenca. Don Janez rođen je 24. kolovoza 1914. godine, ne tako daleko odavde, u Voglajni pri Celju, u Sloveniji. Još kao mladi dječak, don Janez je gorljivo želio postati svećenik. Kako to nije bilo moguće u rodnoj Sloveniji, odlučio je napustiti rodni kraj i upisao se u sjemenište u Šibeniku. Po završetku bogoslovnih nauka, za svećenika je zaređen u šibenskoj katedrali, 18. lipnja 1939. godine. Prva služba koju je biskup povjerio don Janezu bila je služba župnog vikara u župama Nunić i susjednoj župi Ervenik. Na Badnjak, dan uoči Božića, 1942. godine, don Janez je služio ranu misu zornicu u župi Ervenik. Nakon završetka mise zornice, don Janez, zajedno sa svojim sakristanom, vraćao se pješice u župu stanovanja, Nunić. Pri povratku kući, na putu između Ervenika i Nunića, don Janeza su uhvatili neprijatelji i mrzitelji svećenika, Crkve i svega što je katoličko; nataknuli su živog don Janeza na kolac i ispekli na ražnju kao janje. Nakon toga, uzeli su njegovo tijelo i bacili, kako kažu neki svjedoci, pred župnu crkvu, a drugi pred župnu kuću u Nuniću, s porukom da se župnik i župljani „počaste“ za Božić.

Došavši u Nunić prošlog Božića nešto ranije od predviđenog početka svete mise, sadašnji župnik don Ivan pokazao mi je crkvu i nekoliko vrjednijih liturgijskih predmeta koji se u crkvi čuvaju te napomenuo kako ova crkva u Drugom svjetskom ratu, kao i u Domovinskom ratu, nije bila razrušena ni oštećena; nitko u nju nije provalio ili je devastirao, iako su sve okolne crkve u širokom rasponu bile razrušene, a nekima i temelji iskopani, kako ne bi ostalo ni traga od tih crkava. Moje spontano pitanje župniku don Ivanu bilo je: „Kako je moguće da je ova crkva ostala čitava, da nije devastirana i opljačkana u Drugom svjetskom ratu ni u Domovinskom ratu, usprkos tolike mržnje prema Crkvi koja se proširila na ovom području?“. Odgovor don Ivana bio je brz i bez promišljanja: „Pa ova je crkva posvećena svetom Antunu! Svetog Antuna se i neprijatelji boje, a i poštuju ga“. Nakon što sam upitno pogledao don Ivana, on nadoda: „Ma stvarno!“.

Braćo i sestre, tko je taj sveti Antun kojeg se i „neprijatelji boje, a i poštuju ga“, kako kaže don Ivan? Zbog čega i neprijatelji osjećaju snagu pred svetim Antunom, istovremeno poštujući ga? Što nama poručuje danas sv. Antun? Nije jednostavno odgovoriti na ova i slična pitanja. Sigurno nećemo pogriješiti ako dozvolimo da nam ova liturgija dadne neke odgovore, ali ne samo teoretske, nego i iskustvene. „Kršćanstvo nije stvar nadmudrivanja“, reći će sveti Ignacije Antiohijski, „nego unutarnje veličine, kad ga svijet tako mrzi.“ Naš odgovor na postavljena pitanja nije u nadmudrivanju, nego u ovoj liturgiji. Liturgijsko slavlje jest djelovanje Božje veličine. U liturgiji nam sâm Bog progovara po svojoj živoj Riječi. U njoj se ispunjavamo onim istim Duhom kojim je bio ispunjen sv. Antun. U njoj se hranimo istom duhovnom hranom kojom se hranio sv. Antun – Isusom Kristom, živim kruhom koji je s neba sišao (usp. Iv 6, 51). U liturgijskom činu Boga slavimo mi, narod Božji, koji je na putu prema vječnom zajedništvu s Bogom i onaj proslavljeni narod koji već zauvijek živi u Bogu. Među njima je i sveti Antun. Sveci nam, naime, nisu stranci, nisu daleko od nas. Kad Boga slavimo u liturgijskom činu u kojem se on uprisutnjuje, svi su nam sveci blizu jer oni u Bogu žive, jer su nam naši prijatelji, pratitelji na putu života s Bogom. Sveci su živi u Bogu, naši su suputnici na putu vjere, sigurni svjedoci i putokaz koji nas vodi k Bogu koji je smisao ljudskog života i najveće dobro od kojega veće ne možemo ni zamisliti. Sveci su za vrijeme ovozemaljskog života bili ispunjeni Božjom snagom, Božjim Duhom, i u snazi Duha Svetoga su naučavali, tumačili, krijepili ljude, činili čudesa i slično. Kad su u Bogu u vječnosti, oni nisu prestali to činiti. Sv. Antun, jer je u Bogu, po ovom liturgijskom slavlju nastavlja kao „grad na gori“ svjedočiti svoju vjeru i kao „svjetlo u kući“ rasvjetljivati naš život (usp. 5, 14).

„Sveci naše časti nisu potrebni niti im nešto pridonosi naša pobožnost“, reći će sveti Bernard. „To što častimo uspomenu na njih“, nastavlja sv. Bernard, „nama je na korist, a ne njima“. Oni žive u punini radosti života u prijateljstvu s Bogom. Nitko im to ne može nikad oduzeti niti umanjiti. Dok promatramo život svetog Antuna, čitamo njegove spise, živimo i molimo poput njega, utječemo u njegov zagovor, u nama se raspiruje želja za živim Bogom. Ta je želja u nama dvostruka, kaže sv. Bernard. „Prva želja koju u nama sjećanje na svece rađa ili još pospješuje, jest da bismo uživali u njihovu veoma poželjnom društvu i zavrijedili postati sugrađani i sudrugovi blaženih duhova…“. „Druga želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i na nama kao i na njima ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njima ukažemo u slavi“. Dakle, moleći i obavljajući pobožnost prema sv. Antunu, želimo da nam njegov svijetli primjer danas probudi veliku želju biti kao sveci: biti sretni što živimo blizinu s Bogom, što živimo u njegovu svjetlu, što smo dio velike obitelji Božjih prijatelja, što gledamo Krista koji se proslavio nad našim životom, što smo već dio onoga što vrijedi više nego ovozemaljski život, što „sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8, 18), kako kaže sv. Pavao.

2. Prisjetimo se, najkraće moguće, životnog puta sv. Antuna, toga sveca koji je jedan od najomiljenijih u Katoličkoj Crkvi i čije se čašćenje proširilo po čitavome svijetu, sveca kojega, kako smo čuli svjedočanstvo, čak i neprijatelji poštuju. Sveti Antun odlikovao se  istaknutim umnim sposobnostima čiji je život bio ispunjen mističnim životom i žarom te apostolskom revnošću od čije se duhovnosti i danas nadahnjujemo, čijem se zagovoru mnogi utječu i kome mnogi zahvaljuju za primljene milosti. Sv. Antun, čije je krsno ime bilo Ferdinand, rodio se u Lisabonu, u Portugalu, oko 1195. godine. Kao mladić stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo sv. Augustina. Revno je proučavao Sveto Pismo i djela crkvenih otaca te stekao teološko znanje koje je svjedočio životom i žarko poučavao i propovijedao. Dok je boravio u Coimbri 1920. godine, dogodila se velika promjena u životu mladog dvadesetpetogodišnjeg Ferdinanda. Naime, te su godine u Coimbri bile izložene relikvije petorice franjevačkih misionara mučenika koji su poginuli svjedočeći za Krista u sjevernoj Africi, u Maroku. Život i smrt ovih mučenika duboko je dirnuli Ferdinanda. Odlučio je krenuti putem savršenosti i primjera petorice franjevačkih mučenika. Zatražio je i dobio dopuštenje da može istupiti iz kanonika augustinaca te pristupio „manjoj braći“ sv. Franje uzevši ime Antun. Ispunjen žarom za Krista, Antun je krenuo na put prema Maroku, ali je zbog bolesti bio prisiljen vratiti se u Italiju gdje je 1221. u Asizu susreo i sv. Franju. Nakon toga živi nekoliko godina u skrovitosti, u tišini i molitvi, u samostanu na sjeveru Italije blizu grada Forlì, gdje ga je Gospodin pripremao i pozvao u drugu misiju. Dok je jednom propovijedao na svećeničkom ređenju, njegovi su poglavari primijetili kako je Antun ispunjen teološkim znanjem i obdaren umijećem govora te su mu povjerili službu propovijedanja. Apostolsku službu propovijedanja Antun je revno vršio po Italiji i Francuskoj. Poučavao je sveto teološko znanje i prenosio svojoj braći. Nakon što je izabran za poglavara svoje braće sjeverne Italije, uz službu vođenja zajednice, nastavio je službu poučavanja i propovijedanja. Po završetku službe poglavara, povukao se u samostan blizu Padove. Umro je okružen braćom pred gradskim vratima Padove na današnji dan, 13. lipnja 1231. godine. Imao je 36 godina. Već iduće godine, 1232., papa Grgur IX., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru, proglasio ga je svetim. Papa Pio XII., 1946. godine proglasio je sv. Antuna crkvenim naučiteljem i nazvao ga „evanđeoski naučitelj.“

3. Snaga za apostolski rad svetog Antuna sigurno je proizlazila, i još uvijek proizlazi, iz njegovog dubokog i bliskog odnosa s Gospodinom. U ovozemaljskom životu to je bila molitva i kreposni život pun ljubavi, a u vječnosti je to njegov zagovor i radost punine života u Bogu. U spisima koje je sv. Antun iza sebe ostavio, govori o molitvi kao ljubavnom odnosu koji osobi omogućuje blisko razgovarati s Gospodinom. Papa Benedikt XVI. u katehezi o sv. Antunu o tome kaže: „Antun nas podsjeća da je za molitvu potrebno ozračje tišine koje nije isto što i izlazak iz vanjske buke, već je unutarnje iskustvo koje ima za cilj ukloniti sve one rastresenosti zbog briga. Prema učenju toga slavnog franjevačkog naučitelja, molitva se sastoji od četiri nužna stava: otvoriti s povjerenjem svoje srce Bogu, zapodjenuti prisni razgovor s njim, iznijeti mu svoje potrebe, hvaliti ga i zahvaljivati mu“ (10. II. 2010.). Molitva nas otvara Božjoj ljubavi iz koje izvire duhovna spoznaja koja nadilazi svako znanje. „Samo duša koja moli“, nastavlja Papa, „može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi sv. Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti, nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće… Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo.“

Braćo i sestre, veličina i snaga sv. Antuna, u čemu i mi možemo imati udjela, je nadalje, u njegovom pogledu na Krista Raspetoga. „Krist koji je tvoj život“, piše sv. Antun, „stoji pred tobom raspet da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti, osim krvi Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi, kao kada se zagleda u zrcalo križa“ (Sermones).

4. „Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5, 14b – 16), poručuje nam današnje Evanđelje. Grad koji leži na gori, o kojem govori današnje evanđelje, jest sv. Antun, a svjetlo koje raspiruje našu vjeru je život sv. Antuna. Čini mi se da ovo svjetlo, život sv. Antuna, znači ljubav koja treba osvjetljavati ne samo one koji su mi najmiliji, nego sve „u kući mog života“, ne izuzimajući nikoga. Bude li naša vjera svjetlo ljubavi i drugi će moći „slaviti Oca našega koji je na nebesima“, kao što mi slavimo Boga Oca koji živi u zajedništvu sa sv. Antunom i gdje je i nama Isus pripremio mjesto (usp. Iv. 14, 2). Neka i naš život u vjeri po uzoru sv. Antuna postane utvrđeni grad na gori kojega drugi vide, a ne ruševina na kojoj se drugi zlokobno naslađuju; a naša ljubav prema bližnjemu svjetlo koje obasjava i grije sve koje susrećemo.

„Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire“, piše sv. Antun (Sermones). Vjere nema bez molitve, a molitve nema bez ljubavi. Ovaj, nazovimo ga, „triptih“ života sv. Antuna, vjera – molitva – ljubav, prikazuje nam svu veličinu i ljepotu duha sv. Antuna kojem se molimo, kojem se preporučujemo na putu našega života i kojega želimo nasljedovati. Zagovor sv. Antuna neka nam u tim nastojanjima pomogne. Amen.