Misno slavlje predvodio je zagrebački pomoćni biskup Marko Kovač.

Hodočastili su mjesto u kojem je blaženi Alojzije Stepinac proveo posljednje godine života i umro. Okupila se školska i obiteljska zajednica u molitvi i zajedništvu te im se pružila prilika za neposredno upoznavanje sa životom i svjedočanstvom blaženoga Alojzija Stepinca, osobito s njegovom vjernošću Kristu, Crkvi i vlastitoj savjesti u godinama zatočeništva u Krašiću.

Središnji dio hodočašća bilo je euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva, koje je predvodio zagrebački pomoćni biskup mons. Marko Kovač, izaslanik zagrebačkoga nadbiskupa mons. Dražena Kutleše. Koncelebrirali su umirovljeni vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Juraj Jezerinac, domaći župnik i dekan preč. Ivan Vučak, sjemenišni odgojitelji i školski duhovnici preč. Matija Pavlaković i vlč. Matko Filipović, župnik Župe sv. Jurja u Desiniću vlč. Stjepan Prugovečki, o. Đani Kordić OCD te vlč. Božo Belinić, župnik Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuhlju.

Na početku misnoga slavlja sve je hodočasnike pozdravio domaćin preč. Ivan Vučak.

Biskup Kovač homiliju je započeo razmatranjem o Blaženoj Djevici Mariji kroz motiv pijete: „Došla mi je jedna slika… prizor koji se u povijesti umjetnosti naziva Pijeta. Marija sjedi i u svome krilu drži mrtvo tijelo svoga Sina. Sve je završilo, nema više riječi, nema više odgovora, samo tijelo.“ Opisujući majčinsku bol nad tijelom Sina „kojega je nekoć nosila pod srcem, kojega je nekoć privijala na svoje grudi, kojega je gledala kako raste, a sada beživotno počiva u njezinu krilu“, mons. Kovač istaknuo je da je taj prizor stoljećima nadahnjivao umjetnike u traženju izraza za neizrecivu bol.

Posebno se osvrnuo na kipara Ivana Meštrovića, čija Pieta nije nastala iz hladnoga promatranja, nego „iz čovjeka koji je i sam poznavao tjeskobu, nasilje, rat, zatočeništvo, patnju i neizvjesnost“ u teškim godinama Drugoga svjetskog rata. Zbog toga, kako je naglasio, „u Meštrovićevu mramoru kao da je zarobljen krik majke, u njemu je tišina nakon smrti i sva nemoć čovjeka pred patnjom“.

Taj je umjetnički prikaz propovjednik potom povezao s patnjom čovjeka kojemu je bilo zabranjeno slobodno govoriti te citirao pismo koje je nadbiskup Alojzije Stepinac 2. lipnja 1959. godine uputio upravo Meštroviću: „Što god se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, to se mora srušiti unutarnjom nuždom… Svaki nasad koji ga nije zasadio Otac moj nebeski, iskorijenit će se.“

Tumačeći te riječi, biskup Kovač pojasnio je da Bog u svojoj sadnji ne ukida čovjekovu slobodu, nego traži naš pristanak, stavljajući pred okupljene vjernike ključno pitanje: „Što je u meni zasadio Bog, a što sam ja ili netko drugi zasadili bez njega? Pitanje nije raste li nešto u meni, pitanje je što raste?!“

Osvrćući se na Stepinčevu snagu praštanja i njegove riječi da osveta ne pripada nama, nego Bogu, „a on neka im se osveti kao otac koji prima natrag izgubljenog sina“, propovjednik je istaknuo da je to jedna od najtežih rečenica jer ljubiti onoga tko ti je nanio zlo ne znači opravdati nepravdu, nego odbiti dopustiti da mržnja postane gospodar srca.

U nastavku se biskup Kovač osvrnuo na izazove suvremenoga doba i mladih koji žive u svijetu društvenih mreža, površnih procjena i pritiska tuđega mišljenja, u kojem „jedna poruka, jedna fotografija ili jedan komentar za nekoliko sekundi postane javan“. Podsjetivši da su i kardinala Stepinca u novinama prikazivali ružnim karikaturama, poručio je da ljudsko mišljenje i pogreške nisu posljednja riječ o čovjeku, nego da posljednja riječ pripada Bogu. Povezujući to s pismom umjetnici Mili Wod, u kojem Stepinac ističe da je „jednostavnost početak i završetak svega kršćanskog života“, propovjednik je naglasio da se vjera, nada i ljubav sažimaju u jednostavnosti kakvu vidimo i na samoj pijeti: „Što je jednostavnije od onoga prizora – majka drži svog mrtvog sina, nema velikih govora, samo ljubav koja ostaje kada više ništa ne možeš promijeniti.“

Biskup je homiliju zaključio pozivom hodočasnicima da s ovoga susreta ponesu tri jednostavne misli: da se zapitaju što raste u njima jer su Božja njiva, da nose pouzdanje kako, ako je Bog s nama, nitko ne može protiv nas te da predaju svoje srce Gospodinu poput suhe i žedne zemlje.

U liturgijskom slavlju sudjelovali su i sjemeništarci Međubiskupijskoga sjemeništa, a pjesmom su ga obogatili članovi KUD-a Horvatska iz Župe sv. Jurja u Desiniću, koji su članovi prvoga Molitvenog vijenca Kraljice obitelji u Zagorju.

Na kraju misnoga slavlja u ime ravnateljice prof. Ljube Duvnjak i cijele zajednice Nadbiskupske klasične gimnazije riječi zahvale uputio je preč. Matija Pavlaković, rektor Međubiskupijskoga sjemeništa u Zagrebu i duhovnik Nadbiskupske klasične gimnazije.

Obraćajući se posebno učenicima, potaknuo ih je da iz Krašića ne ponesu samo uspomenu na hodočašće, nego da se pred primjerom blaženoga Alojzija Stepinca zapitaju: „Kakav čovjek želim postati?“ Istaknuo je da Stepinčevo svjedočanstvo i danas podsjeća na vrijednosti od kojih se ne odustaje te da savjest, vjera i odgovornost prema Bogu i ljudima trebaju oblikovati život mladoga čovjeka.

Nakon euharistijskoga slavlja sudionici hodočašća razgledali su Spomen-dom blaženoga Alojzija Stepinca, mjesto koje čuva uspomenu na godine njegova zatočeništva u Krašiću. Program je nastavljen euharistijskim klanjanjem pred Presvetim i razmatranjem Stepinčeva puta sužanjstva uz postaje križnoga puta na vanjskoj Kalvariji u sklopu svetišta.

Nakon zajedničkoga ručka i fotografiranja za uspomenu učenici, profesori, djelatnici i sjemeništarci uputili su se prema Zagrebu.

Hodočašće u Krašić dio je odgojno-duhovnoga programa Nadbiskupske klasične gimnazije kojim se učenicima, uz obrazovanje, želi omogućiti upoznavanje osoba i mjesta koja su obilježila život Crkve te ih potaknuti na promišljanje o vjeri, odgovornosti i vlastitom životnom pozivu, izvijestilo je Međubiskupijsko sjemenište u Zagrebu.