Kad smo godine 1978. zakoračili u franjevačko sjemenište u Visokom, bili smo djeca sa sela koja su se prvi put otisnula od svojih kućâ, odvojili od mame i od tate. – Među nama svima, sitnima i malenima, za glavu je odskakao on – zato smo ga prozvali Gino.

Gino danas živi sa svojom obitelji u Neu Ulmu. – Poslao mi nešto što bi se moglo nazvat’ – „razgovor prije smrti“, a koji je on vodio s gospođom H.

Tekst je u pripremi, i bit će objavljen uskoro na stranicama novih „Sjećanja“.

Priča Gino:

Rani je Uskrs. Radim drugu smjenu. Sunce proviruje dobro iza većeg sivog oblaka.

Soba gospođe H., dobrim dijelom je obasjana. Ona slavi svoj 93. rođendan. Iako joj je smrt sve bliža, gola je kost i koža, ali još je svježeg duha. Ima plave, živahne oči. Sabrana je i vrlo škrta na riječima. Izdisaji i udisaji su joj lagani, još uvijek slijede pravilan ritam.

– Sretan Vam rođendan, sretan Vam Uskrs gospođo H!

– Hvala. Neka je i tebi sretan Uskrs!

– Slaba sam. Nemam snage. Pred smrt sam.

– Pitam je otvoreno: Gospođo H., imate li straha od smrti? Bojite li se?

– Ne! Uzvraća mi odlučno. Hoću smrt, ali ona nikako da dođe. Neće da mi dođe.

– Kažem joj: Smrt će već doći, sâma od sebe; ne bojte se. Ona dolazi tiho i onda kad ju se ne očekuje. Iznenada k’o tat u noći.

– Ja čekam na smrt! … Šutnja … – Predvorje smrti.

– Čuje se cvrkut ptica iz obližnjeg vrta.

– Jeste li rado živjeli gospođo H?

– Da. Vrlo rado sam živjela! Sad sam evo pri kraju. Osjećam da mi se tijelo raspada iznutra. Nije više ni za što sposobno, čak ni za one osnovne stvari.

– Tu sam, danas sam uz Vas, gospođo H., do 21.00 sat. Bit ću sve do kraja smjene. Što god da budete trebali, zovnite me zvoncem. Doći ću.

– Lijepo. Odgovorila mi je.

– Imate bolove?

– Nemam.

Uskrsni ponedjeljak je, bio sam prva smjena.

U 7.40 sati gospođa H. je preminula. Imala je još otvorene, plave oči kad sam joj prišao.

I dok sam joj rukom posljednji put zatvarao oči, prošla mi je kroz glavu ova misao: završila je još jedna povijest, život jedne žene koja je budno gledala – gotovo jedno stoljeće – ovaj svijet.

Gospođa H. je imala samo jednu želju, kad bude išla s ovoga svijeta; saznao sam to od njezinih bližih rođaka: željela je imati sat na ruci!

– Bože, pitao sam se: što će joj sat? Htjela je, valjda, tamo u onostranosti, usporedit’ ovo naše vrijeme s vječnošću?!

Misa zadušnica za Čedomira Antolića/Foto:IKA

A onda, u svom drugom javljanju piše Gino:

Razmišljao sam još o nečemu vezanom uz ovu priču. – Uzeo sam jedan citat od Schopenhauera, gdje on kaže: „Vjerujem, da kad smrt zaklopi naše oči, mi stojimo u svjetlu, pred kojim je ovo naše sunčevo svjetlo samo sjena“.

U mom dosadašnjem svećeničkom radu – evo ide 30.ta godina – nisam imao puno sprovodâ djece. Bogu hvala, samo dva-tri do sada.

Zato me je sprovod tog malog dječaka po imenu Antun jako pogodio. Ni prije, a ni nakon sprovoda, nije mi bilo nimalo svejedno.

Volim prije svakog sprovoda doći malo ranije na groblje, ne samo zato da ne bih zakasnio, nego volim prošetat’ između grobova; pomolit’ se i pogledat’ imena, godišta, natpise… – na spomenicima, na križevima. – Tako sam činio i u Zagrebu, i dok sam bio na Korčuli, tako činim i u Hamburgu.

Činim to i kad dođem u moje Brajkoviće. – Najprije odem na naše seosko groblje Bogdušu. U zadnjih pet godina bio sam dvaput ili triput. Vidim, slabo se tko novi ukapa. Svejedno, prođem od križa do križa, nadajući se da ću otkrit’ štogod novo, što dotad nisam vidio.

Tako je bilo i prije sprovoda malog Antuna. Došao sam ranije na korčulansko groblje svetog Luke, i najprije se zaustavio na grobu naših sestara dominikanki i moje subraće dominikanaca. – I dok sam se molio, pogled mi zapne za grob obitelji Silić, odmah pokraj grobnice sestara.

Na spomeniku slika malog dječjeg lica, a ispod stoje napisane riječi: „Bartule, Sunce naše, svijetli nam kroz tamu života!“

– Asocijacija i više nego jasna.

Nisu li ove riječi zapravo ono, o čemu Isus govori u Evanđelju: vi ste svjetlo svijeta, vi ste sol zemlje!

Naučili smo da sol daje okus i začin je; ona konzervira i kao takva predstavlja mineral koji je neophodan za život. – Svjetlo pak jamči orijentaciju, toplinu, životnu energiju.

– Ali, i sol i svjetlo mogu djelovati tek kada od sebe daju, kad se troše. Zrno soli postaje začinom tek kad se rastopi, a svijeća se tek u sagorijevanju troši.

U obitelji koja nosi dvostruko prezime: „Sol i Svjetlo“, nije uvijek lako živjeti u skladu s tim imenom. Kad se osjetimo slabima, neuspješnima, potrošenima… – onda bismo trebali uzaći zajedno s Isusom na „goru“, kako bismo se malo maknuli od svagdanjih brigâ i crpili snagu na mjestu gdje se On – naš Učitelj nalazi.

U ovome nam često od pomoći može biti jedno jednostavno pitanje: tko mene danas treba kao sol i kao svjetlo?

Čiji život je bezukusan i bljutav te čezne za nekim tko bi ga mogao začiniti? – Gdje je ta tama, koja čeka na moje svjetlo?

– Ako mi na ova postavljena pitanje dođe pred oči neka osoba, s imenom i prezimenom, mogu li razumjeti da je baš ta osoba moja briga, moja današnja zadaća koju mi je Bog namijenio?!

Dobro se sjećam prvih odlazaka kod Čede, u Gorice. Išao sam najprije s ministrantima, pa onda sa zborom. – I roditelji su se znali priključiti, jer u Goricama je bio pravi mali raj: velike trešnje s kojih nismo silazili.

Iz tog našeg druženja, dok nas je bilo puno dvorište, nastala je „Zornica“.

A onda, kad sam jednom navratio sâm, sjećam se – odsvirao mi je Čedo po prvi put „Jezuša“. – Trnci su me prolazili, toliko je bilo dobro.

Još se sjećam druženja s Čedom, u njegovoj kuhinji. – Znali smo se koji put nać’ nas dvojica za doručak. Čedo bi zovnuo već ujutro, sav potišten i nikakav – i ja bih odmah krenuo.

Usput bih kupio kruh, mortadelu, sir, jogurt, mlijeko; sve ono što ja volim, naravno volio je i on.

I onda bi nas dvojica sjeli, i riječ po riječ – i svega bi nestalo.

A onda bih se digao i počeo prevrtat’ po Čedinim papirićima zalijepljenim na hladnjaku; ili onima koji su tek bili zapisani i stajali su na stolu.

Mnogi su koji sanjaju o tome, da upoznaju neke velike ljude u njihovoj privatnosti. Dakle, ne samo kad se predstavljaju u javnosti, nego – kakvi su u svom dnevnom boravku, kako režu nokte, je li kopaju nos kad su sami, koju zubnu pastu koriste.

Volio je Čedologija suhu olovku, šiljilo, pa onda one posebne blokiće, u koje je sve brižno zapisivao. Tol’ko sam ga puta gledao, dok šilji olovku. – Sav bi se unio u to.

Sve što je radio, Čedo je činio potpuno unesen u to.

– Imao je rukopis, s kojim sam nekad imao poteškoća – čitati ga; a on bi me ispravljao – naravno, spominjući se mojih bosanskih korijena.

Na jednom od tih listića, tek napisanih, sjećam se da sam pročitao ove riječi:

Volim miris pokošene trave i polja makova.

Iz moje sobe se ne vide bijeli vrhunci daleki,

niti mi planinska rijeka hladi obraze.

Iz moje sobe je krasan pogled na oblake

i djetinjstvo ucrtano u život.

Misa zadušnica za Čedomira Antolića/Foto:IKA

Baš na ove riječi jako dobro se nadovezuje ono što je Matija, nakon Tatine smrti, stavio na fejs.

Piše Matača:

S velikom žalošću vam želim reći da nas je noćas u svojoj 69.-oj godini života napustio Čedo Antolić.

Skoro tri i pol godine borio se Tata s bolešću, na način njemu svojstven: pjevajući i dalje, radeći jaslice u glini, slikajući i dajući sebe do kraja – u sve što je radio, bez obzira na bol, umor i na teške okolnosti.

Ostavio je traga, jer je i najmanju stvar radio s toliko puno ljubavi i predanosti. Bio je Tata veliko dijete; ostario nije zapravo nikada, jer mu je duša bila djetinja, uvijek spremna razveselit’ se najiskrenije moguće, i uvijek spremna za korak naprijed, a najspremnija za nepredvidive korake.

Ostavio je iza sebe glazbu i poeziju što uzdižu dušu, radio je – hvala Bogu – na svoj način: tvrdoglavo. – I na tome mu hvala, jer stvorio je legendaran opus, osoban, poseban, slojevit, genijalan.

Bio je Božji umjetnik, „Pjesnik Gospodnji“.

Želio bih toliko toga reći i obuhvatiti, ali trenutno ne mogu više.

Znajući njega, dok sada s nekim zborom pjeva, koji slučajno ne pjeva dovoljno strastveno, govori im: „dajte, žvegnite to, kaj pjevate ko’ da ste na umoru!“

I za kraj, napisao je Matija:

„U jednom ne tako davnom razgovoru, rekao je Tata: ‘Mogu reći da sam živio!’“

Tata, fališ već – i falit ćeš jako!

Nek’ ti je mir.

Za kraj bih pročitao dio maila, koji sam dobio od našeg đakona Ratka, koji je inače vrsni profesor klasične gitare.

Piše Ratko:

Primio sam tvoju poruku o Čedinoj smrti u autu. Jako me je rastužila. Na neke se ljude navikneš da su tu – i ne očekuješ da će ikad otići.  – A kada odu, ipak nekako živo u tebi ostaju.

Čedo je jedan od njih. Otišao je, ali u stvarnosti nije. Tu je, ne samo svojom glazbom, nego nekako u živoj prisutnosti.

Susretali smo se povremeno, na misama na kojima smo svirali. – Prvo u Petrovoj; ja na prvoj misi s djecom, a on s mladima. Sreli bi se i kratko pozdravili u sakristiji svake nedjelje.

Jednom, ne sjećam se kojom prilikom, pozvao me Čedo da malo zasviramo zajedno. – Ništa posebno, nego više onako da se osjetimo.

Čedo je bio čovjek instinkta. – K’o da je čekao glazbu, osluškujući neke njemu dohvatljive vibre i mogućnosti.

Često je koristio jedan meni dotad nepoznat akord, koji bi mi tada – bez obzira koliko ga je puta upotrijebio u toj, inače Marijanskoj pjesmi, zvučao novo i gotovo provocirajuće – ali dobro.

Od njega sam ga preuzeo i koristim ga vrlo često. Dobro zvuči, otvoren je, nudi mogućnosti – i pamtim ga kao „Čedin akord“.

Ima mekoću, ima otvorenost. – Takav je u glazbi bio i Čedo. Uvijek u osluškivanju nekog glazbenog Ruah Adonai-a, u stalnom traženju; čekao je trenutak susreta. 

Zanimljivo je, kako mi se u sjećanje utisnuo taj trenutak našeg zajedničkog sviranja. Pamtim čak i mjesto, gdje smo sjedili. 

Vjerujem da je Čedo jedan od „Božjih akorda“, u toj nepreglednoj rapsodiji Božje milosti koja se na nas razlijeva po glazbi, koju je on sâm toliko volio, kojoj je bio odani sluga i prijatelj.

Uvijek kad odsviram taj „njegov“ akord, znam da je dio njega sa mnom – i u meni.

Ostaje u otvorenom akordu, koji me je naučio, dijeleći ga sa mnom u jednom trenutku Božje milosti.

Ratko

Moj stariji brat, fra Mirko, napisao je u mailu:

Čedo, počivaj u miru, u humci svog počivališta; počivaj u miru u sjeni tvog nadgrobnog križa.

Tvojoj obitelji, rodbini, prijateljima, suradnicima, svima koji su ti u životu od srca stiskali ruku pri pozdravu, moja iskrena sućut!

fra Mirko Bobaš, Kufstein.

Braćo i sestre,

mi dominikanci i cijela naša župna zajednica Kraljice svete krunice, itekako trebamo bit’ ponosni na sol i svjetlo koje smo imali u ovom velikom Čovjeku – Čedi Antoliću.

Misa zadušnica za Čedomira Antolića/Foto:IKA