Nuncij Lingua predvodio zahvalno slavlje u povodu kanonizacije Charlesa de Foucaulda

Domaći župnik fra Goran Rukavina uputio je tople riječi pozdrava nunciju i prisutnima uime župne i samostanske zajednice.

Nuncij Lingua u homiliji je istaknuo kako je Karlo svojim stalnim traženjem zadnjeg mjesta dotaknuo živote mnogih ljudi, postavši tako izvor nadahnuća mnogima. Naveo je i zaključne riječi pape Franje u enciklici Fratelli tutti u kojima je istaknuta Karlova uloga nadahnitelja: “Želim zaključiti i podsjetiti na još jednu osobu duboke vjere koja je, na temelju svoga snažnog iskustva Boga, prošla put preobrazbe sve do toga da se osjećao bratom sviju. To je blaženi Charles de Foucauld. Vođen idealom potpunog predanja Bogu kroz poistovjećenje s najmanjima, napuštenima u bespućima afričke pustinje. U tom je okruženju Charles de Foucauld izrazio svoju težnju da svako ljudsko biće doživljava svojim bratom i molio je jednog prijatelja: ‘Molite se Bogu da zaista mogu biti bratom svih duša u ovim krajevima.’ U konačnici, želio je biti ‘univerzalni brat’. Ali samo poistovjećujući se s najmanjima, postao je brat svima. Neka Bog nadahne ovaj ideal u svakom od nas. Amen.”

Nuncij je pozvao sve prisutne izmoliti zajedno molitvu predanja malog brata Karla te zatim učiniti taj čin predanja u tišini, u dubini svoga srca. Ta molitva je dio Karlova razmatranja Isusove molitve „Oče moj, stavljam svoju dušu u Tvoje ruke.“ (Lk 23, 46). Istaknuo je kako je u uvodu razmatranja Karlo zapisao: „To je posljednja molitva našeg Učitelja, našega Ljubljenog… Neka bude i naša… i ne samo našega posljednjeg časa, već svih naših trenutaka.“

Nuncij je naglasio kako je ta molitva odjek i molitve njegove majke na samrti, koju je Karlo u dobi od šest godina vidio kako odlazi u nebo uslijed teškog poroda: „Bože moj, neka bude volja tvoja, a ne moja.“ Mali brat Karlo za života nije vidio plodove svojih nastojanja i nastavio je dalje u ustrajnoj strpljivosti. Nadbiskup Lingua prisutnima je oslikao i burni životni put svetog malog brata Karla, njegova traženja, lutanja i otkriće otajstva Utjelovljenja, susret s Isusom iz Nazareta prilikom njegova prvog hodočašća u Svetu zemlju.

Karlo „želi nasljedovati Isusa, ali vjeruje da nije pozvan slijediti ga u javnom životu. Štoviše, želi ga nasljedovati u privatnosti, jednostavnosti i skrovitosti: „Žudim živjeti život koji sam naslutio, predosjetio, hodajući ulicama Nazareta kojima je stupao i naš Gospodin, siromašni obrtnik, izgubljen u poniznosti i nepoznatosti.“

Na kraju homilije nuncij je zaključio: „Karlo je shvatio da je Ocu nešto posebno važno: da ljubimo jedni druge, kao u Presvetom Trojstvu. Taj život Trojstva Isus je došao priopćiti svojim prijateljima. Zbog toga se Karlo mogao smatrati Isusovim prijateljem i osjećati se bratom sviju. Molimo Gospodina, po zagovoru svetog Karla od Isusa, da iskusimo Očevu ljubav, onu ljubav koju želimo preliti na svakog našeg brata i sestru da, kao što je Isus obećao, „moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11).“

Zahvalnu misu nuncij je predslavio zajedno s provincijalima kapucina i isusovaca, braćom kapucinima, franjevcima, karmelićanima i biskupijskim svećenicima u zajedništvu s brojnim redovnicama grada, članovima Arke, župljanima, susjedima i prijateljima malih sestara i male braće. Slavlje je pripremljeno uz veliku pomoć i podršku gvardijana fra Dejana Lecića i župnika, te cijele kapucinske zajednice, pastoralnog vijeća i mnogih župljana. Glazbom i pjesmom misu su pratili Marina i Krešo Matošević s Trnja, članovi mješovitog zbora iz župe sv. Luke, iz Travna te Duhovni kutak čiji je zaštitnik Charles de Foucauld koji su otpjevali i Karlovu molitvu predanja. U prinosu darova sudjelovali su župljani, mala braća, prijatelji iz Trnja i Travna, iz Arke iz Slovenije, kao i brojna djeca koja su nosila upaljene svijećice.

Nakon kanonizacije Isusova malog brata Karla u Rimu 15. svibnja ove godine održana je 16. svibnja prva svečana misa zahvalnica koju je u bazilici Sv. Ivana Lateranskog predslavio kardnal Angelo de Donatis, Papin generalni vikar za Rimsku biskupiju. Nakon toga rimskog slavlja u svim zemljama gdje je prisutna duhovna obitelj Charlesa de Foucaulda održavaju se zahvalne mise u mjesnim crkvama.

Zagrebačko slavlje tako je nastavak na rimsko zahvalno slavlje u kojem je kardinal Angelo de Donatis zahvalio malom bratu Karlu jer se usudio ostaviti sve kako bi živio samo za Boga, jer je „izgubio svoje srce za Isusa iz Nazareta“ i našao u njemu svako stvorenje kao svoga brata i svoju sestru. Kardinal de Donatis zahvalio je Karlu i za pažljivost prema najudaljenijima, za nježnu ljubav kojom je volio nomade Tuarege, za strpljivost i dobrotu s kojom je uranjao u njihovu kulturu; za blagost i jasnoću u osuđivanju nepravde i zlostavljanja u uvjetima kolonizacije i zbog postojanja ropstva. Kardinal je završio svoju molitvu riječima: „Hvala ti jer si živio samoću bez očaja. Hvala ti jer si želio imati braću i sestre, hvala ti na tvojim snovima. Hvala ti za plodnost tvoga života. Mnogi od nas su dio toga klasja, rođenog od tebe, zrna pšenice posijanog u pijesku Sahare.“ Zatim je pozvao okupljene da svatko izrekne u tišini i svoju osobnu zahvalu.

Usred pustinje na grobu svetog malog brata Karla nalazi se rečenica: „Želim izvikivati Evanđelje cijelim životom.“ Radi se o tihoj evangelizaciji. Karlo je naime često razmatrao o susretu Marije i Elizabete u Evanđelju po Luki. Sam Karlo svjedoči kako ga je Gospodin pohodio dobrotom rođakinje u njegovim traženjima i lutanjima. U Marijinu pohodu Elizabeti Karlo uočava ujedinjenje dvaju poziva i poticaja. Prvi ga potiče živjeti u tišini, biti sâm s Bogom sâmim, usmjeren na Isusovu prisutnost u Riječi i euharistiji. Slika tog pokreta je Marija koja nosi Isusa u svome krilu, u tišini. Drugi poticaj sažima se riječju ‘brat’ i potiče Karla izaći iz sebe i susresti Isusa u drugima, osobito u najmanjima (Mt 25,40). Za malog brata Karla slika je to Marije koja žuri u susret Elizabeti, svojoj rođakinji u poodmakloj dobi. Marija ulazi u Elizabetinu kuću bez govora, samo ju pozdravlja. Noseći u svome krilu Isusa, Marija budi u Elizabeti najdublje što Elizabeta nosi u sebi. I Marija je u susretu s Elizabetom preobražena, izriče svoj Veliča. Ta napetost između života samo za Boga i blizine ljudima vodit će Karla putem svetosti. Ta su dva poticaja upravo ono što označava i izraz ‘kontemplacija u svijetu’: izreći Boga u tišini, kontemplaciji, klanjanju, strpljenju.

U Hrvatskoj, u Zagrebu Isusova mala braća i male sestre prisutni su nešto više od pedeset godina, ističe se u prilogu Isuovih malih sestara.