Na početku susreta okupljene je pozdravio Domagoj Pejić zahvalivši na dolasku, a motiv nakon jednog novinarskog zadatka na Stepinčevo u njemu se rodila želja da otputuje u Rim pješice i svaki korak prikaže kao zahvalnost sv. Ivanu Pavlu II. U nastavku je podijelio svjedočanstva s putovanja, nakon čega je uslijedio sažetak filma “Hvala, Sveti Oče – cesta sjećanja“.

Stjepan Lice, promišljajući o časnim naslovima u Katoličkoj Crkvi za Ivana Pavla II. primijetio je da ga se s razlogom može nazvati: Sluga slugu Božjih.

„Koja god mu je služba bila povjerena, on ju je predano ispunjavao. Oni koji su mu bili povjereni, oni koji su bili pred njim, uvijek su mu bili važniji od njega samoga. Tijekom svoga života, sve od svoga djetinjstva i mladosti, upoznao je mnoge dimenzije boli i mnoge dimenzije radosti. To ga je učinilo osjetljivim za čovjeka i ljudsko. Za Boga i Božje. I nije nimalo oklijevao izložiti se. Znao je da je broj njegovih dana u Božjoj ruci a da je do njega poslužiti,“ rekao je Stjepan Lice.

„Svakomu je i onima koji mu iz različitih razloga nisu bili skloni – bilo jasno da je on ovdje za Boga i ljude. I kada su osporavali neke njegove odluke i postupke, znali su da on to čini za Boga i ljude. Kada je molio u sinagogi, u džamiji, kada je predstavnike velikih svjetskih religija pozvao na molitvu za mir u Asizu ili kada je od mnogih tražio oproštenje. Kada se susreo sa svojim ubojicom (koji nije uspio u svojoj namjeri) On je svemu tomu davao istinsko značenje. Nije trebao pojašnjavati svoje riječi. Svoje postupke. U svemu je bio određen: i čvrst i blag. Njegova vjera i predanost bile su još rječitije od rječitosti njegovih riječi. Bio je duboko svjestan poslanja svetosti. Prepoznavao ju je i podržavao. I duboko vjerovao da ona ima snage liječiti ovaj svijet. Da je svetost Božji lijek. I da će je onaj koji ju traži jednostavno naći. Svete – a i nas spremno je pozivao na zagovornu molitvu. S dubokim se poštovanjem odnosio i prema zemlji i prema nebu. Bilo je dirljivo kako je, došavši u neku zemlju, čim je stupio na njezino tlo, kleknuo i poljubio zemlju. I kako su mu, kada više nije mogao kleknuti, prinosili posudu sa zemljom kako bi ju poljubio.“

„Kao što je ljubio zemlju pod našim nogama, tako je ljubio i nebo nad nama, s povjerenjem u nebo među nama. Moj prijatelj Domagoj Pejić zamolio me je da u ovoj prigodi ne govorim o njemu. Poštovat ću njegovu molbu i neću govoriti o njemu, ali ću nešto reći o njegovim cipelama; o cipelama koje su od 17. travnja do 13. svibnja 2004. prohodale putem od Zagreba do Rima, putem dugim gotovo 1000 kilometara, u znak zahvalnosti za sve što je papa Ivan Pavao Drugi učinio tijekom svoje životne službe, osobito za sve što je učinio za hrvatski narod, i vlasnika cipela osobno. Vlasnik cipela je tim putem prošao u posvećenosti svome naumu, naravno, u svojim mislima i molitvi. No istodobno su, tijekom čitavoga puta, njegove cipele svjedočile molitvi koraka. Molitvi gotovo nečujnoj, upornoj i na različite dobre načine brižnoj. Podržavale tu molitvu. Reći ću nešto upravo o toj molitvi koraka. Nenametljivoj i predanoj. Molitva koraka bila je uključena u životni hod Karola Wojtyle, svetoga Ivana Pavla Drugog, u njegovu službu Bogu i ljudima. On je bio hodočasnik koji je uporno išao putovima ususret Bogu i ljudima, nastojao prići im što bliže, posve blizu; ugazio putove i ondje gdje ih nije bilo. Ili se barem činilo da ih nema jer je njima malo tko prolazio. Sve što se zbivalo, pratio je svojom molitvom. Nikoga, ništa iz nje nije izostavljao, “ naglasio je Lice.

Spominjući se sv. Franje Asiškoga Lice je usporedio dvojicu svetaca. „Za svetoga Franju Asiškoga zapisano je da se nije samo činilo da svim svojim bićem moli, nego kao da se sav pretvorio u molitvu”. To se utemeljeno, bez imalo pretjerivanja, može reći i za svetoga Ivana Pavla Drugog. On je postojano uspravno stajao pred Bogom: i kada je prolazio između mnoštva, i kada se saginjao k nekomu u potrebi, svakomu s ljubavlju, i kada je koga zagrlio, i kada je ležao prostrt pred svetohraništem, i kada je govorio, i kada je grmio, i kada je uronio u šutnju, u rječitost tišine, i kada je samo suznim očima molio, i kada je nemoćno sjedio i lagano se osmjehivao i mahnuo rukom. 2003. godine, kada je treći puta pohodio Hrvatsku, za svoga boravka u Rijeci posjetio je trsatsko Svetište i molio pred slikom Majke Božje Trsatske. Premda to, zbog njegovog tjelesnog i zdravstvenog stanja nije bilo predviđeno, on se, iako s izrazitim naporom, posve jednostavno spustio na koljena, kleknuo na klecalo postavljeno pred sliku i molio, “ zaključio je Lice.

Svojom pjesmom susret je uveličala Klapa “Sveti Ante”.