„Došli smo danas zahvaliti Bogu za sve što nam dariva, a često to zaboravljamo. U liku pokojnog nadbiskupa i metropolita možemo vidjeti koliko smo sretni bili što smo u teškim vremenima Domovinskog rata na čelu mjesne Crkve imali takvog pastira koji je ljude susretao, obilazio i pomagao te onima u potrebi, a bile su to izbjeglice, dao na raspolaganje sve što je mogao“, rekao je nadbiskup Devčić prisjećajući se svog prethodnika na čelu nadbiskupije sa sjedištem u Rijeci koja je tada obuhvaćala veći teritorij od današnjeg.

U tim ratnim danima on je posjedovao najjače oružje, molitvu“, objasnio je nadbiskup Devčić.

Tadašnja Riječko-senjska nadbiskupija obuhvaćala je područje današnje Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije na čijem teritoriju su se vodile oružane borbe. Brojne su izbjeglice iz tog kraja, ali i drugih krajeva Hrvatske zahvaćenih ratom dolazile u mirnije područje na sjevernojadranskoj obali. „Nadbiskup Tamarut vodio je brigu o njima i dao im na raspolaganje nadbiskupijska dobra, zgradu u Lovranu i u Rijeci gdje se kasnije smjestio Dom za žene i djecu Sv. Ana“.

Anton Tamarut 1986. godine imenovan je šibenskim biskupom i tu je služio dvije godine. Nakon toga prebačen je kao biskup koadjutor u Rijeku gdje je 1990. godine naslijedio nadbiskupa Josipa Pavlišića. „Iako narušena zdravlja, 1990. godine dobio je na upravljanje veliku nadbiskupiju zahvaćenu ratom. Osnažen vjerom, nikada se nije žalio i tiho je nosio svoj križ“, rekao je nadbiskup Devčić. Nadbiskup Tamarut preminuo je iznenada u 68. godini života 28. lipnja 2000. godine.

Po završetku misnoga slavlja svećenici i vjernici, predvođeni nadbiskupom Devčićem te generalnim vikarom mons. Emilom Svažićem, biskupskim vikarom za pastoral i rektorom katedrale mons. Matijom Matičićem, te kanonicima prvostolnog kaptola pomolili su se kod groba nadbiskupa Tamaruta u riječkoj katedrali.