Obraćanje mons. Kutleše prilikom objave preuzimanja službe splitsko-makarskog nadbiskupa

Preuzvišeni oče nadbiskupe Marine,
braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice i dragi bogoslovi,
draga braćo i sestre u Kristu,

gotovo su dvije godine prošle otkako me je sveti otac Franjo, imenovao nadbiskupom koadjutorom ove naše Splitsko-makarske nadbiskupije, u koju sam kanonski uveden 3. rujna 2020. godine. Danas nas ponovno zajedno okuplja vijest da je Sveti Otac odlučio prihvatiti odreknuće nadbiskupa Marina zbog navršene kanonske dobi čime sada moje služenje i prisutnost među vama poprima jednu novu, intenzivniju dimenziju. Božjom Providnošću, pred vama danas u punom smislu stojim kao pastir ove časne mjesne Crkve, ili da se poslužim saborskim izričajem (usp. usp. LG 27, 3), kao „otac kojega je poslao Otac obitelji da upravlja njegovom obitelji“. Pred očima mi je primjer Dobroga pastira koji nije došao biti služen, nego služiti i da za ovce položi svoj život. Želio bih da me tako i primite: kao onoga koji preuzima obvezu prednjačiti u služenju i zajedno s vama izgrađivati zajedništvo, „da po jedinstvu“ u ovoj Dujmovoj Crkvi, „sve bude u skladu i obiluje na slavu Božju“. Protekle dvije godine imao sam priliku postupno i u raznim prigodama upoznavati prilike i običaje kao i poteškoće s kojima se susrećete kao i nadanja koja vam uzdižu duh. Bilo je to milosno vrijeme srdačnih susreta, ali i vrijeme svojevrsne kušnje u odmjeravanju snaga pred izazovima koji su se dali naslutiti. Svoje pouzdanje stavljam u Gospodina u nadi da neću iznevjerit poslanje koje mi je povjerio.

Ovo je prilika koju rado koristim kako bi u svoje i u vaše ime zahvalio nadbiskupu Marinu kako na dugogodišnjem upravljanju Splitsko-makarskom nadbiskupijom tako i na suradnji u biskupstvu na razini Crkve u Hrvata. Značajan dio svoje životne dobi nadbiskup Marin je ugradio u ovu, Splitsko-makarsku nekoć salonitansku Crkvu, disao s njome, navijao s njome, te je s juga domovine širio prepoznatljivu gorljivost svoga puka u ljubavi prema Bogu i zemlji Hrvatskoj. S lakoćom je pristupao drugima i nastupao pred svima ohrabren, vjerujem, i vašom vjernošću te bratskom i vjerničkom podrškom. Osobno mu zahvaljujem jer me je primio kao sina i velikodušno uveo u život nadbiskupije.

Hvala vama, braćo svećenici dijecezanskog i redovničkog klera, redovnici i sestre redovnice i svi dragi vjernici koji ste me otvorena srca primili od prvoga dana i ponudili i djelima pokazali spremnost na suradnju, svjesni da izgrađujemo kraljevstvo Božje. Posebno hvala onima koji su u skrovitosti srca i služenja svoju molitvu upravljali Bogu, zazivajući tako rosu milosti Božje na ovu njivu Gospodnju i na mene koji sam bio i ostajem potrebit vaše molitve. Svoje „hvala“ i svoj pozdrav upućujem vama, braćo i sestre, koji nosite teret bolesti, nemoći, siromaštva, vama koji najviše osjećate posljedice krizâ kojima smo pogođeni. Želim vam reći da niste i nećete ostati sami ni napušteni te da možete imati povjerenja. Ova je Crkva tu za vas, jer se s vama poistovjetio sam  Gospodin, njezin Zaručnik. Ako bismo iznevjerili vas, iznevjerili smo njega.

Draga braćo i sestre, s vama želim podijeliti radost koju osjećam zbog mladosti ove Crkve, koja se ne boji otvoriti vrata Gospodinu. Među nama su mladići i djevojke koji su spremni uložiti svoje snage za Gospodinovo djelo, velikodušno odgovoriti na njegov poziv bilo kao kršćanski supružnici prihvaćanjem i odgojem djece, bilo nasljedujući izbliza Krista Gospodina u svećenikom ili redovničkom pozivu. Svi smo pozvani na njihovu spremnosti odgovoriti svesrdnom podrškom i blizinom, primjerom koji izgrađuje, a ne žalosti. Dragi mladi prijatelji, ovdje nazočni bogoslovi, dragi redovnički pripravnici i pripravnice, ne bojte se darivanja onamo kamo vas Gospodin zove. Njegova je volja mir vaš.

Danas, u ovoj prigodi, molim da se u zahvalnosti za plodnu prošlost okrenemo izgradnji zajedničke budućnosti, svjesni da nam je trud uzaludan ako Gospodinu ne dopustimo da kuće gradi (usp. Ps 127). Stoga vas pozivam i na poniznost koja je, kako kaže papa Franjo, jedina kadra stvarati s pogledom okrenutim u budućnost i sjećanjem punim zahvalnosti. Dok se oholost zatvara u prošlost, kruta je i bešćutna, poniznost otvara novosti, drukčijemu i drugomu, dopušta da se propitkujemo bez gorčine i da bez poteškoće ustajemo nakon posrtaja. Ponizna će duša lako prepoznati dobro u drugome, ali i spretno umaći zamkama okamenjenosti koja guši svaki dašak dobra.

Na tom putu i u tim nastojanjima ugledajmo se na Bezgrešnu Djevicu, poniznu službenicu, čiji blagdan, Gospu Fatimsku danas slavimo. Ona nas ne napušta u vremenima nevolje i straha. Blizu je malenima, nosi nam mir, pomaže pronaći smisao našim trpljenjima, put i snagu u nasljedovanju Isusa. Pomaže nam vjerovati i ostati sjedinjeni s Crkvom; pomaže nam vidjeti ruku Božju u svijetu i živjeti u nadi usred najgušće noći.

Još uvijek sam apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije pa ne mogu ne spomenuti da danas slavimo i dan rođenja svećenika blaženog Miroslava Bulešića koji je svoju vjeru posvjedočio mučeničkom smrću u 27. godini života. Tako je postao uzor mladim svećenicima kako ustrajno živjeti svoje svećeničko poslanje u ovom svijetu.

Na kraju sve vas, braćo i sestre, preporučujem nebeskoj zaštiti Gospe Fatimske, i zazivam zagovor bl. Miroslava Bulešića kao i našeg nebeskog zaštitnika sv. Dujma.

Neka nas blagoslovi Gospodin i neka nas čuva!

Neka nas Gospodin licem svojim obasja i milostiv nam bude!

Neka pogled svoj Gospodin svrati na nas i mir nam donese!