Program je počeo u Dvorani sv. Terezije Avilske molitvom Trećega časa, nakon čega je požeški biskup Antun Škvorčević pozdravio sve nazočne koji su se i ove godine okupili na već uobičajenu korizmenu postaju – svećeničku duhovnu obnovu. Istaknuo je da smo kao svećenici ukorijenjeni u zajedništvo Crkve ponajprije po svetom krštenju, a potom i u zbor prezbitera po sakramentu svetoga reda. Dodao je da su i redovnički svećenici svojim pastoralnim poslanjem, iako inkardinirani u svoju redovničku zajednicu, na svoj način sastavni dio mjesne Crkve.

Biskup je podsjetio da je taj dan znakovit zbog spomena na desetu obljetnicu pontifikata pape Franje. Kazao je da je važno, dok razmišljaju o svojem svećeničkom zajedništvu u mjesnoj Crkvi, podsjetiti se da po služenju nasljednika sv. Petra pripadaju zajedništvu Opće Isusove Crkve.

Potaknuo je okupljene svećenike da u svoje molitve jednih za druge, uključe i papu Franju da bi se njegovim služenjem što snažnije izgrađivalo zajedništvo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Mons. Škvorčević dodao je da se žele prisjetiti i svih onih svećenika koji nisu danas mogli sudjelovati na duhovnoj obnovi, osobito onih koji su preminuli. Kazao je da i oni, iako nisu fizički prisutni među njima, pripadaju njihovom zajedništvu, posebice po onom dobru koje su ugradili u svoju mjesnu Crkvu.

Biskup je potom uputio pozdrav voditelju duhovne obnove vlč. prof. dr. Ivici Ragužu, v. d. dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. Zahvalio mu je što je prihvatio voditi duhovnu obnovu i poticajnim riječima pomoći sudionicima da se duhovno osnaže.

Kao poticaj na što zauzetije sudjelovanje u duhovnoj obnovi, svećenicima je pročitao tekst Tina Ujevića „Ispit savjesti“, u kojem pjesnik piše: „Otkrio sam za svoj račun jednu nesumnjivu stvar – da je za mene život savjesti moj pravi život, da je moj život, moja duša, ono što tako zovemo moje pravo biće i da prema tome nema za me drugoga života nego je ovaj nutarnji. Sva je moja povijest: savjest. Prema tome ispit savjesti nije za mene ništa drugo nego najiskrenije, najdublje, najizrazitije očitovanje mojega života, vrhovni trenutak moje životne sabranosti i usredsređenja. Ni jedne godine, dana, ni trenutka ne bih htio biti isti, stati, nego uvijek u duševnoj struci: najmanje su važne naše maske i etikete.

Čovjek može da pati, dugo da pati. I da ne izdrži! Može biti bešćutan i prema sebi i drugima. Može biti surov, neiskazano surov. Može biti jedinstveno glup, glup bez metafore. Može da bude rana, rana koja peče i sebe i druge. Može da bude svatko i svašta. I da ne izdrži! Čovjek može da bude tašt. Granitni stup taštine. Obelisk oholosti. Može biti bijedan, sitan, kao dopušen, slinav čik. I da ne izdrži! Ali ne može biti bez savjesti! Ispita savjesti! Kad-tad ona ga dočeka u njemu samome, bilo kad, ona se u njemu ispravi poput starodrevnog žreca, zrela od memorije, košćata od lucidnosti, prekipjela od želje za istinitošću, zdravljem istine…Nju može, možda, da izdrži.“

Biskup Antun poželio je svećenicima da i oni izdrže svoju savjest, dodavši da nema većega događaja nego susresti sebe kao jedinstveno i neponovljivo Božje djelo, kao svećenik kojemu je povjereno poslanje u Požeškoj mjesnoj Crkvi.

Zatim je voditelj duhovne obnove profesor Raguž, održao razmatranje o temi „Svećenička dijecezanska duhovnost“. Pojašnjavajući sastavnice „dijecezanske duhovnosti“ naveo je nekoliko načela za svećenike koje im pomažu izgrađivati takvu duhovnost.

Ponajprije je istaknuo važnost poslušnosti u svećeničkom životu koja, onkraj svih duhovnih napora koje svećenik može činiti, jedina vodi do istinskog mira u srcu i zadovoljstva u svećeničkom zvanju i poslanju. Prikazao je zatim svećenika kao oca i majku. Govoreći o svećeniku kao ocu pozvao se na riječi sv. Augustina koji je kazao kako „želi biti prezren radi Krista“ što je vrhunac iskrene poniznosti.

„Mi kao očevi zajednice trebamo ugađati drugima, a ne sebi jer se naša stvarna ugoda nalazi tek u budućem – vječnom životu. Ne tražiti svoju ugodu nego način kako biti na korist drugima ključ je naše očinske dimenzije svećeništva“, ustvrdio je profesor Raguž. Kazao je da je i Isus pozvao Petra da „pase ovce svoje“, odnosno, da služi zajednici koja mu je povjerena, a koja ga u isto vrijeme lomi u njegovoj samodostatnosti i komoditetu.

S druge pak strane, govoreći o svećeniku kao majci, voditelj duhovne obnove slikovito je kazao da svećenik poput majke treba „rađati“ svoju zajednicu, izgarati za nju i bdjeti nad njom – jedne koji su još „djeca u vjeri“ hraniti mlijekom, a druge krutom hranom – svakoga po trenutnoj mogućnosti „probavljanja“.

Navodeći za primjer apostola Petra, profesor Raguž je istaknuo kako svećenik treba biti svjestan svojeg čovještva i svojih slabosti. – „Kao što je grijeh Petra nagnao na veću ljubav prema Kristu tako nas i naši grijesi trebaju poticati da više ljubimo Gospodina od onih koju su možda kreposniji. Isto tako, kao što je Petar ispovjedio Kristovo božanstvo ne oslanjajući se na svoj um tako se i svećenik u svom naviještanju mora oslanjati na nauk Crkve i tradiciju.“

Pored toga, svećenik se treba prepoznati po slabom duhu i slabom tijelu, ustvrdio je, pojašnjavajući kako se slabost duha očituje u ovisnosti o Bogu odnosno činjenici da je u središtu našeg života Krist a ne mi sami. „Ljudi žele Boga, a ne njegova posrednika!“ Tijelo, bilo kreposno bilo slabo, mora nasljedovati duh i žuditi za Kristom koji nas čuva i od poroka, ali i od farizejstva.

Na koncu, profesor Raguž je kazao da svećenički život treba živjeti i prikazivati kao žrtvu ugodnu Bogu (pietas), pojašnjavajući istovremeno četiri „uvjeta“ ugodne žrtve: da je ne prikazujemo oholo, da je prinosimo isključivo Bogu, da u prinosu nismo licemjerni te da se klonimo bezobzirnosti (temeritas), odnosno da u prinosu budemo bez ikakvog (straho)poštovanja. Zaključujući svoje razmatranje voditelj duhovne obnove kazao je kako je sve ono što je govorio poticaj da osobnost i duhovnost pojedinog svećenika bude na izgradnju njega samoga i zajednice, odnosno Crkve kojoj je poslan služiti.

Nakon kraće stanke u drugom dijelu programa razmotrena su neka aktualna pastoralna pitanja. Najprije je biskup Škvorčević podsjetio na važnost korizmenih nedjeljnih koraka u pripravi kandidata za prvu svetu pričest i potvrdu koji im pomažu da budu uvedeni u život po vjeri te uz župnu katehezu i druge župne i biskupijske programe čine pripravu za sakramente cjelovitom. Zahvalio je svim svećenicima koji prihvaćaju zajednička biskupijska nastojanja u tom pogledu. Povrh toga, upoznao ih je da će se na ovogodišnji Žalosni petak i Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u Jasenovcu u prijepodnevnim satima održati Međureligijska molitva, a navečer hodočašće u župnu crkvu u Jasenovcu na kojem su pozvani sudjelovati vjernici i svećenici Novljanskog i Pakračkog dekanata.

Povjerenik za pastoral mladih Marijan Pavelić, ukratko je pojasnio sudjelovanje mladih iz Požeške biskupije na Svjetskom susretu mladih u Lisabonu u mjesecu kolovozu te izložio kako će se u subotu, 18. ožujka održati XXIV. Biskupijski križni put mladih od Starog Petrovog Sela do Požege, davši pritom svećenicima i potrebne organizacijske informacije.

Biskupijski ekonom Robert Mokri podsjetio je na određena pitanja povezana s Ekonomatom kao što su pravovremene uplate godišnjeg doprinosa župa prema biskupiji i propisanih kolekti kao i na obvezu dekana i arhiđakona da prigodom godišnje vizitacije župa i pregleda financijskih izvještaja i blagajničkih dnevnika provjere račune i dokaznice za iznose navedene u blagajničkom dnevniku.

Potom su svećenici i đakoni pošli u katedralu sv. Terezije Avilske, gdje su sudjelovali na pokorničkom bogoslužju, koje je predvodio profesor Raguž, a nakon kojega su imali mogućnost osobne ispovijedi. Program duhovne obnove završio je pobožnošću križnoga puta i zajedničkim objedom u Domu pape Ivana Pavla II.