Održane korizmene duhovne vježbe vjeroučitelja i odgojiteljica u vjeri Riječke nadbiskupije

Voditelj ovogodišnjih duhovnih vježbi na temu „Dobro činite s Bogom i za Boga“ bio je Josip Radić, suutemeljitelj javnog vjerničkog društva Omnia Deo.

U uvodnom dijelu prvog dana programa prisustvovao je riječki nadbiskup Mate Uzinić koji je sudionicima uputio pozdravnu riječ i Božji blagoslov sa željom da otvore svoja srca tijekom boravka na duhovnim vježbama kako bi one obilno bile plodonosne ne samo za njih i njihov osobni život nego i za sve one s kojima žive, rade i surađuju.

Voditelj je u uvodnom razmatranju pojasnio smisao i važnost duhovnih vježbi kao životne potrebe „povlačenja u osamu“ za svakog vjernika. Pritom je istaknuo kao temeljni uvjet otvorenost odnosno dispoziciju srca. Budući da živimo i radimo u svijetu u kojemu vlada kaotičnost, rastresenost i aktivizam svake vrste, dokazivanje, trka i natjecanje, prijeko je potrebno odmaknuti se iz tog vrtloga i vratiti se Izvoru mira, staloženosti, smirenosti, poručio je voditelj. Posebno se osvrnuo na smjernice Drugog vatikanskog koncila i poziv na svetost odnosno na autentičnost života u vjeri koji je upućen svima u Crkvi, čime Crkva iskazuje svoju dijametralnu suprotnost vrijednostima svijeta kao što su elitizam i osrednjost. Voditelj je upozorio na dva aspekta mlakosti u autentičnom življenju svoje vjere, a to su mlakost koja je neizbježiva u svakodnevnom životu i mlakost koja proizlazi iz stanja kada ništa ne poduzimamo iako smo svjesni i vidimo kod sebe i drugih evidentne mane (npr. oholost, arogancija, licemjerje i sl.), te je zaključio da ako se „ne povlačimo u osamu“ (usp. Izl 24, 17-18; 34, 28; 1Kr 19, 12; Mt 4, 1-2; 14,13; 17,1; Lk 5, 16; 6,12) mi ovom svijetu ne možemo ponuditi ljubav Božju nego samo sebe.

Duhovne su vježbe upravo prilika za pokretanjem i obnovom našeg duhovnog života ako postoji dispozicija srca. One nisu i ne mogu biti duhovna razbibriga nego indikator našeg duhovnog života i trenutne pozicije na duhovnoj stazi koja vodi u vječnost, poručio je voditelj. Nakon uvodnog razmatranja slijedila je pobožnost križnog puta.

Drugi dan duhovnih vježbi, na Blagovijest, započeo je razmatranjem o temi čistoće nakane odnosno dobrih djela učinjenih iz čiste ljubavi prema Bogu. Voditelj je najprije istaknuo važnost harmonične povezanosti ispovijedanja osobne vjere i činjenja dobrih djela (usp. Jak 2, 14-26). Naša djela govore o našoj vjeri i u tom su smislu naša nada odnosno osobna legitimacija na Božjem sudu jer će upravo ona razotkriti naše stvarno lice pred Gospodinom, poručio je voditelj i istaknuo da postoje različiti motivi za činjenje dobrih djela, od onih ljudima i svijetu vidljivih i prihvatljivih kao što su različita humana djela solidarnosti i pomoći bližnjima do onih koja mogu biti prividno dobra, ali s lošom i sebičnom nakanom vlastite promocije i probitka. Čista nakana očituje se u bezuvjetnom ispunjavanju Božje volje uvijek i svugdje. Svako naše dobro djelo koje nije učinjeno iz čiste nakane primarne ljubavi prema Bogu neće biti nagrađeno na Nebu nego u ovom zemaljskom životu (usp. Mt 6, 1-2.5-6.16), poručio je voditelj i naglasio da Bog više gleda kakvim srcem radimo, jesmo li dali sve od sebe iz čiste ljubavi prema njemu, dakle svoj ljudski i kršćanski maksimum, negoli koliko radimo, jer mnogo ne čini tko puno čini nego tko mnogo ljubi.

Sljedeće razmatranje bilo je na temu skrovitosti u činjenju dobrih djela s Bogom i za Boga. Voditelj je istaknuo da tko istinski ljubi Gospodina i traži njegovu prisutnost u činjenju dobrih djela, uvijek to čini u skrovitosti odnosno u duhovnoj neizloženosti kako bi izmaknuo zamci usredotočenosti na sebe jer taština uništava zasluge koje pripadaju Bogu i čini da takva djela nemaju vrijednost za naše spasenje i vječnu sreću u zajedništvu s Bogom. Drugim riječima, činjenje dobrih djela u kojima primat imaju naše zasluge, vrijednost nas samih kao dobrih i pobožnih ljudi u ovomu svijetu dovodi do toga da živimo po principu „deklariram se kršćaninom u vlastitom aranžmanu kršćanstva“. Voditelj je posebno upozorio na zamku taštine u čijem korijenu je uvijek častohleplje, tj. prisvajanje časti i slave sebi umjesto Bogu. Zato su temeljne osobine taštine u ovom svijetu radost i ponos koji osjećamo u prisustvu drugih ljudi, a nakon smrti gubitak mogućnosti spasenja i kazna na Božjem sudu.

U poslijepodnevnim satima uslijedilo je pokorničko bogoslužje uz mogućnost svete ispovijedi. Sudionicima je bilo na raspolaganju nekoliko ispovjednika iz zajednice Omnia Deo. U drugom dijelu programa istoga dana vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri slavili su Gospodina u euharistijskom slavlju, prilikom čega su se uključili u Papinu molitvu za mir i čin posvete Rusije i Ukrajine Bezgrješnom Srcu Marijinu. Voditelj je u homiliji stavio poseban naglasak na Marijin „Fiat“ – „Neka mi bude“ (usp. Lk 1, 26-38) jer samo potpuno i nepristrano predanje Božjoj volji i prihvaćanje u duhu ljubavi prema Bogu siguran je putokaz koji vodi u Nebo. Nakon sv. mise vjeroučitelji i odgojiteljice u vjeri svoje su osobne zahvale i prošnje iznosili Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu tijekom polsatnog klanjanja.

Trećeg dana duhovnih vježbi voditelj, Josip Radić, u svojem je razmatranju stavio naglasak na znakove i uzroke taštine koja odvlači čovjeka od činjenja djela koja vode vječnom spasenju i sreći s Bogom. Istaknuo je da su naša dobra djela uvijek pomalo šupljikava jer u njih prodire taština, napose u djelima onih kojima je više dano, ali i od kojih će se više i tražiti na Božjem sudu. Zato je važna poniznost, poručio je voditelj, a do nje se dolazi preko poniženja i prihvaćanja svega što Bog dopušta i traži. Znakovi koji s velikom sigurnošću ukazuju na to da u našim dobrim djelima nema Boga nego primarno nas samih su: 1. zavist (usporedba s drugima u činjenju dobra), 2. traženje zahvalnosti, priznanja, potvrde od drugih, 3. samovolja (činjenje prema našim vlastitim uvjetima i dispozicijama, probiranje što ćemo, kada i gdje činiti), 4. uznemirenost od mogućnosti neuspjeha (uznemirenost vlastitog ega koje traži povratnu potvrdu iz svijeta), 5. rivalitet (želja za dominacijom, primatom uspjeha). Naša su čista djela iz ljubavi prema Bogu i s Bogom sigurno i jasno svjetlo koje će nas obasjavati (ili zbog nedostatka svjetlosti sakriti!) pred licem Gospodnjim.

Voditelj je ohrabrio sudionike da se ne plaše i ne obeshrabre na svom životnom putu nego da uvijek budu budni (usp. Lk 21,36) boreći se protiv taštine osvješćujući vlastitu grešnost, da smo mali i slabi pred Bogom, potom da Bog uvijek nagrađuje svako dobro djelo (tijekom zemaljskog života ona djela koja nisu za Nebo i nakon smrti ona koja otvaraju vrata vječnosti) te da je potrebno uvijek biti u Božjoj ćeliji jer izlaskom iz nje ne možemo učiniti ništa Bogu vrijedno i za nas spasonosno.

Voditelj je zaključio završno razmatranje tezom da Bog ne želi od nas ni robota ni roba nego sina i kćer u svojoj bezgraničnoj ljubavi. Program je završio euharistijskim slavljem.