Vježbe je predvodio generalni vikar Riječke nadbiskupije mons. Mario Tomljanović. Na početku susreta sve okupljene pozdravila je predstojnica Katehetskog ureda Ksenija Rukavina Kovačević.

Na početku programa sudionicima se obratio riječki nadbiskup Mate Uzinić. Istaknuo je važnost duhovne formacije i kontinuiranog rada na sebi te je vjeroučiteljima zaželio uspješne i plodonosne trenutke provedene u sklopu duhovnih vježbi te obilje duhovnih dobara za njih, njihove obitelji i za sve s kojima dolaze u susret.

Nadbiskup Uzinić ujedno je prisustvovao prvom od četiri tematska razmatranja koja su bila obuhvaćena programom. U prvom razmatranju na temu pedagogija slobode Voditelj je naglasio da se molitva uvijek i jedino ostvaruje u slobodi srca koje je otvoreno za Boga i koje u svemu primarno vidi Boga, vidi dobro, a ne zlo. U svojoj uvodnoj riječi pozvao je vjeroučitelje da se otvore Duhu i da sa sebe pokušaju skinuti sav teret svakodnevnice koji ih pritišće i ne daje im da žive u slobodi djece Božje.

U više navrata voditelj je istaknuo da o molitvi želi govoriti u kontekstu slobode i odnosa, a manje različitih teorija koje ograničavaju prostor Duha pa samim time i molitvu. Prva dimenzija molitve je susret sa samim sobom s ciljem slušanja svoga identitetskog „ja“, a potom susret s Bogom koji se nastavlja u relaciji s čovjekom.

Oslanjajući se na Isusovu pedagogiju ljubavi koja je ujedno i pedagogija slobode, voditelj je postavio ključno pitanje svim sudionicima: „Kako danas katehizirati u slobodi opredjeljenja za dobro, za čovjeka?“ Tijekom prvog razmatanja u više navrata istaknuto je da su upravo vjeroučitelji pokretačka snaga Crkve koja je najbliža djeci i mladima, ali i od koje se mnogo očekuje u javnosti.

U drugom razmatranju o temi komunikacije u relaciji Bog – čovjek, voditelj je istaknuo da su upravo duhovne vježbe prilika za govor vlastitosti nakon postavljenih temeljnih egzistencijalnih pitanja. Polazište je ispravan odnos prema Bogu kao Ocu. Drugim riječima, kakav odnos imamo prema Bogu, takav ćemo imati i prema čovjeku jer se odnos prema Bogu nikada ne udaljava od odnosa prema čovjeka. Autentična komunikacija predstavlja dar sudjelovanja u zajednici. U tom smislu voditelj je posebno naglasio da smo svi pozvani u svom životnom i radnom okruženju, u svojim svakodnevnim relacijama i akcijama injektirati Boga i sve ono što primamo iz njegovih ruku.

Poseban naglasak stavio je na Božju riječ kojom Bog odgaja za komunikaciju i za odnos. Ponovno je vjeroučiteljima postavio tematsko pitanje: „Što i kako činimo s Božjom riječju u svakodnevnom životu? Oglušujemo li se na nju ili ju parcijalno čujemo ili ju pokušavamo čuti (a ne čujemo ju) u mnoštvu drugih riječi vanjskoga svijeta kojima smo okruženi?“

U trećem razmatranju o temi raspoloživosti i oduševljenosti srca za Boga, za molitvu, voditelj je naglasio da je potrebno neprekidno razmicati prostor svoje unutrašnjosti za Boga. Pritom je istaknuo da je čovjeku dana sposobnost iskrene i otvorene komunikacije s Bogom, ali i sposobnost razlučivanja, i to ne samo između dobra i zla, jer je to samo po sebi evidentno, nego između dobra i „još boljega“ (isusovački „semper magis“ – „uvijek više“).

Slijedom rečenog, poseban je naglasak stavio na činjenicu da je vjernički život neprestano u potrebi hoda, onoga hoda koji pobuđuje pokretačku nadu i oduševljenost kako za Boga tako i za sve stvoreno. Pritom je detektirao situaciju današnjice u kojoj je suvremeni čovjek izgubio sposobnost divljenja i oduševljenosti za stvoreno. Jedan od razloga tomu je nedostatak ljubavi i manjak jednostavnosti i poniznosti, a upravo je poniznost najplodnije tlo na kojemu raste bilje Božje ljubavi, poručio je voditelj.

U četvrtom i završnom razmatranju o temi molitve na djelu, u svakodnevnom životu, voditelj je potaknuo vjeroučitelje da se u svojoj svakodnevici klone dualističkog mentaliteta „mi – oni“ jer su pristajanjem uz Isusa iskonski pozvani na nepristranost i na razbijanje predrasuda i ljudskih okvira unutar kojih se promatra svijet i druge oko sebe. Pozvao ih je da u svom vjeroučiteljskom, vjerničkom i općeljudskom pozivu uvijek grade i svjedoče Crkvu otvorenih vrata, tim više jer u današnjem vremenu nedostaje kulture zajedništva, kulture prijateljstva, otvorenosti odnosno jednom riječju kulture kršćanstva.

Tijekom trodnevnog boravka vjeroučitelji su imali prilike sudjelovati u pobožnosti krunice u kojoj su žalosna otajstva molitveno obogaćivali vlastitim molitvenim iskazima i nakanama, potom u klanjanju pred Presvetim te u ispovijedi i u svakodnevnom euharistijskom slavlju.