Na početku, predstavljajući se publici, Pojatina je rekao da je potresno inženjerstvo primarni dio njegova rada te da konstrukcijska obnova iz naslova predavanja znači obnovu i sanaciju strukture koja nosi cijelu građevinu, koja je u ovom slučaju stradala za vrijeme potresa. „Ne postoje dva ista slučaja. Svaka crkva, svaka građevina je posebna na svoj način i zahtjeva aktivno promišljanje i pronalaženje tehničkih rješenja.“

U nastavku Pojatina je predstavio pristup konstrukcijskoj obnovi crkvi kroz nekoliko tematskih cjelina. Podsjetio je na teška oštećenja sakralnih građevina nakon petrinjskog potresa te prikazao zakonsku i tehničku regulativu obnove. Zatim je kroz brojne fotografije i ilustracije progovorio i o anamnezi odnosno dokumentiranju postojećeg stanja i istraživanju građevine, dijagnozi tj. ocjeni stanja građevinske konstrukcije i na kraju je predstavio i terapiju tj. tehničko rješenje popravka i pojačanja. „Na rješenju obnove statičari nikada ne rade sami već je to vrlo širok tim, od više desetina raznih eksperata, arheologa, arhitekata, konzervatora, restauratora, povjesničara umjetnosti i brojnih drugih. Svi oni moraju biti prisutni i zajednički surađivati na svakoj od ovih crkvi kako bi se pronašlo optimalno rješenje u zaštiti i očuvanju baštine za buduće naraštaje“, rekao je predavač.

Istaknuo je upravo reverzibilnost svih procesa kao jedan od temelja razmišljanja u zaštiti da bi buduća pokoljenja mogla nekim novim materijalima i procesima još bolje zaštiti kulturnu baštinu.

Ustvrdio je i da kao država i stručna zajednica imaju određeno iskustvo obnove od potresa, međutim ono što se dogodilo u Sisku i Zagrebu po zadatku koji stavlja pred struku je jedinstven slučaj.

„Posljednji potres u ovom kontinentalnom području se dogodio na prijelazu s devetnaestog u dvadeseto stoljeće tako da je obnova ove tipologije izgradnje, materijala i statičkih sustava nešto što nije rađeno u kontinentalnoj Hrvatskoj. Jako je nezahvalno pričati o propustima starih graditelja iako se i u našoj regulativi to naziva izvorni nedostaci, ali zapravo oni koji su gradili crkve bili su jedinstveni majstori s unikatnim rješenjima koja su, slobodno možemo reći, dio tehničke kulture RH. Ono što mi možemo jest unaprijediti ta stara rješenja za buduće seizmičke podražaje koji u to doba nisu bili poznati i karakteristični za ovo područje tradicionalnog tipa gradnje srednjoeuropskih, austrougarskih i njemačkih škola. Ta geografska područja ne znaju za potres i samim time nemaju u sebi i u svojim zanatskim detaljima ugrađene seizmičke otporne sustave koji su potrebne za naše podneblje.“

Govoreći o obnovi katedrale u Sisku, rekao je da je to nevjerojatno složen proces. „Ako samo krenemo od tla imamo istovremeno sudar arheologije i geotehnike. Konkretno, stari zvonik bili smo primorani razgraditi zbog slamanja tla koje se dogodilo pod njegovom velikom težinom te se on nagnuo i pravo je čudo da se nije srušio. O složenosti geomehanike govori i podatak da se na prvih šest, a na nekim dijelovima i više metara dubine ispod katedrale, nalazi puno arheoloških slojeva. Upravo zato temeljna ploča novog zvonika nalazi se na tri metra dubine, a na nju je oslonjen sustav pilota dubokih 22 metra. S druge strane, tik uz zvonik imamo arheološka iskapanja koja su naišla na nevjerojatna nova otkrića, a koja želimo u konačnici prezentirati javnosti. Sve to uklopiti u jednu cjelovitu priču s mog aspekta je doista izazovno“, zaključio je Pojatina.