Uvodeći u homiliju fra Miljenko spomenuo je svete apostole Filipa i Jakova te svoju povezanost s njima. “Crkva se spominje dvojice apostola i mučenika; sv. Filipa i Jakova s kojima sam na poseban način i sam povezan. Sigurno će se netko zapitati; kako to da tu dvojicu apostola slavimo na isti dan, što ih to povezuje? Zapravo, njih dvojica nisu bila posebno povezana za vrijeme njihova života pa ni u trenutku njihove smrti. Ta dvojica apostola su bila međusobno vrlo različita po svom mentalitetu, po svojoj provenijenciji, kulturi i naobrazbi. Sv. Filip je rođen u Betsaidi, gradiću na obali Genezaretskog jezera i za njega bi se moglo reći da je bio najliberalniji medu 12 apostola, otvoren helenističkom svijetu. On je Isusu doveo one Grke koji su ga htjeli vidjeti Osim toga njegovo ime Filip (tipično helenističko). Kad ga se spominje u evanđeljima kao danas, ispada da baš i nije brzo napredovao u vjeri, nego je trebao dodatna objašnjenja. Jakov je naprotiv, bio njegova suprotnost; vrlo konzervativan i zatvoren prema strancima, pravi Izraelac, vjeran otačkim predajama do te mjere da ga je apostol Pavao i malo kritizirao. No ono što znamo o njemu jest da mu se među prvima ukazao uskrsli Krist kako o tome govori današnje 1. čitanje, a poznata je i činjenica da je po majci bio i krvni rođak Isusa Krista, a i prvi biskup Jeruzalema. Osim tih nekoliko crtica nemamo nekih drugih podataka o njima”, rekao je fra Miljenko.

U nastavku je pojasnio zašto se tu dvojicu svetaca slavi zajedno. “Razlog zašto ih crkva slavi na isti dan je činjenica da je jedan papa, a to je bio Papa Pelagije, u 6. stoljeću, donio baš njihove relikvije u Rim i pohranio ih zajedno u bazilici svetih dvanaestorice apostola. Naime, to je bila prva i do danas jedina bazilika u Rimu posvećena svima dvanaestorici Isusovih apostola. Kako je papa Pelagije prije nego je izabran za rimskog Papu 16. 4. 556. do tada bio patrijarh u crkvi sv. Filipa i Jakova u Carigradu, htio je u Rimu imati baziliku 12 apostola pa je sa sobom ponio baš relikvije svetih Filipa i Jakova. Govorim ovo zato jer sam u toj bazilici do nedavno punih 12 godina gotovo svaki dan slavio sv. misu sa subraćom moga Reda. Naime upravo tu se nalazi Generalna kuća – uprava Reda Franjevaca konventualaca kojima je povjerena ta bazilika na služenje i održavanje, još tamo od 15. stoljeća.”

“Zato mi se čini zanimljivija ova podudarnost da me zapao baš ovaj 8. utorak na koji pada ovaj blagdan Filipa i Jakova, u ovom svetištu sv. Antuna Padovanskog. Spominjem sve ovo zato jer bih želio naglasiti da kod Boga ništa nije slučajno. I zato je važno u životu učiti prepoznavati i otkrivati Božje djelovanje i njegovu prisutnost”, naglasio je fra Hontić te istaknuo da bi volio “da naučimo od svetih apostola Filipa i Jakova, ali posebno od sv. Antuna i sv. Franje jer su oni u tome bili vrsni.”

Fra Miljenko Hontić u nastavku je rekao da je jedan od glavnih karakteristika svetaca prepoznavati Božju prisutnost i Duh u svakodnevici te ne zaboraviti  da čak i kada nam se  život može činiti težak i sumoran, valja se sjetiti da su to isto prolazili i sveci, čak možda i teže situacije, no ipak su u zajedništvu i čvrstoj povezanosti s Bogom uspjeli svijet gledati Božjim očima, a to znači vidjeti ono pozitivno što je često običnim ljudima neprimjetno.

“Važno je nikad ne zaboraviti da je Bog s nama i da nema trenutka u našem životu kad On ne bi bio tu. Ako se njemu povjerimo, onda on vodi naš život. Gospodin nam je zato i dao svece da nam budu primjer kako je moguće sveto i radosno živjeti unatoč svemu. Upravo nas je i ovaj 8. utorak u nizu 13 utoraka, okupio sv. Antun da bi nas svojim primjerom svetog života još bliže priveo Bogu. I doista; stvari koje se nama u životu čine slučajnima, u Božjim očima nisu slučajne nego je sve u njegovu promislu. Kako je to divno! Zato se odlučimo, ako to već nismo, staviti se u školu sv. Antuna i Franje, Filipa i Jakova da otkrijemo kako je lijepo biti pažljiv na Božje djelovanje u našim životima i svaki dan mu sve više dopuštati da On preuzme inicijativu u svemu”, istaknuo je fra Miljenko.

Na kraju homilije je potaknuo okupljene štovatelje sv. Antuna Padovanskoga da usvoje primjer poniznog predanja koje možemo vidjeti u sv. Antunu.

“I nama bi bilo dobro usvojiti taj antunovski primjer poniznosti i predanja Božjim planovima. Na taj način i mi ćemo moći otkriti ljepotu i bogatstvo pravog života i tako dopustiti da se Bog što više proslavi u našem životu. Poruka koju nam daje ovaj susret, nalazimo u dijelu evanđeoskog odlomka gdje je Filip zamolio Isusa da im pokaže Oca, te će im to biti dosta. Tada mu je Isus, kako smo čuli, odgovorio: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca”. Na sličan način i mi u sv. Antunu vidimo djelovanje Božje. Zato mi danas ovdje možemo reći da Gospodin i nas poziva da budemo zagledani u Krista te u njemu prepoznamo i živimo Božju ljubav u današnjem svijetu kako bi i drugi onda gledajući nas mogli prepoznati lice Božje u nama”, te na kraju zaključio da “ne zaboravimo riječi odlomka gdje nam Isus poručuje: ,,Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim” i još pojašnjava: i što god zaištete u moje ime, učinit ću!”, kako ohrabrujuće i snažne riječi… Upravo su se te riječi najkonkretnije ostvarile u sv. Antunu. O tome se možemo osvjedočiti i danas; kad god ga molimo sv. Antun uslišava i posreduje kod Gospodina i On po njemu čini i danas divna i čudesna djela. Zašto to ne bi činio danas i po nama kad nam je već obećao? Sve ovisi o tome koliko stvarno vjerujemo tim riječima…! Zato nemojmo otići s ovog susreta kao da se ništa nije dogodilo, nego po primjeru i zagovoru sv. Antuna, sv. Filip i Jakova, otvorimo svoje srce još više snazi Duha Božjega da nas može svaki dan sve više suobličavati sebi i po nama ovaj svijet činiti plemenitijem, ljepšim i boljim. Amen.”