Draga braćo i sestre, dobro jutro!

Drago mi je što ovaj drugi dan u Parizu započinjem s vama, u kući koja cijelomu gradu svjedoči da je moguće susretati se i živjeti zajedno u dostojanstvu i miru. Zahvaljujem Pariškoj nadbiskupiji, sestrama skalabrinijankama te svim djelatnicima i volonterima koji ovom mjestu daju život i služe onima koji ovdje nalaze prihvat, slušanje, obrazovanje i prijateljstvo. Posebno zahvaljujem onima koji su podijelili svoja svjedočanstva.

Ime vašega Centra za pratnju i društvenu integraciju, nazvanoga po svetoj Bakhiti, potiče nas da prepoznamo temeljnu ulogu žena u izgradnji civilizacije ljubavi, nasuprot kulturi koja razara zajednice i gradove čini bolesnima od samoće. Povijest Crkve i čovječanstva, pogledamo li je pomnije, ne ispisuju oni koji ostavljaju dojam pobjednika namećući se i zauzimajući prostor, nego oni koji „stvaraju prostor“, pokreću procese mira, bude povjerenje i ohrabruju na život. Nisu posrijedi tek osjećaji, nego odluke i zauzimanja koja idu protiv struje, a čiju društvenu važnost i obećanje budućnosti sve jasnije razumijemo.

Sveta Bakhita potiče nas da vidimo one koji su drugima nevidljivi, da oslobodimo one koje današnje gospodarstvo i kultura pretvaraju u robove te da poštujemo beskrajno dostojanstvo svakoga brata i svake sestre, u kojima nam sam Isus kuca na vrata.

Dragi prijatelji, „stvarnost je da siromasi za kršćane nisu sociološka kategorija, nego samo Kristovo tijelo. Naime, nije dovoljno općenito iznositi nauk o Božjem utjelovljenju. Da bismo doista ušli u to otajstvo, potrebno je reći da je Gospodin uzeo tijelo koje gladuje, žeđa, bolesno je i zatočeno“ (apostolska pobudnica Dilexi te, 110).

Siromašni i raspeti Krist daje se susresti i ljubiti u tim muškarcima i ženama, koji nas pozivaju da iziđemo iz samih sebe i odvažimo se na djelatnu ljubav.

Braćo i sestre, najvažniji uvid koji nadahnjuje vaše djelovanje odnosi se na razmjenu darova koja se obnavlja u svakom susretu. Nitko nije toliko siromašan da nema što dati; nitko nije toliko bogat da nema što primiti. Života ima u izobilju ondje gdje se granice svakoga pojedinca otvaraju tajanstvenoj prisutnosti drugih, u kojima nam se približava Onaj koji je drukčiji od svih, Bog života.

To ne poriče patnju koju je grijeh unio u povijest, nego nam pomaže da ne ostanemo njezinim zarobljenicima. Naviještamo da je otkupljenje moguće, da je započelo, da traje i da obuhvaća i nas kao žive udove Kristova Tijela.

Ne zaboravimo da „ne može oko reći ruci: ‚Ne trebam te‘, ili glava nogama: ‚Ne trebam vas.‘ Naprotiv, udovi tijela koji se čine slabijima mnogo su potrebniji“ (1 Kor 12, 21 – 22).

To su riječi svetoga Pavla upućene kršćanima u Korintu, jednom od najbogatijih i najdinamičnijih gradova njegova vremena. Ondje su Evanđelje prihvatili ljudi različita podrijetla i društvenih položaja, među njima mnogi siromasi i robovi (usp. 1 Kor 1, 26 – 29), kao što su danas neki od vas.

„Ali Bog je“, piše nadalje Apostol, „rasporedio udove tijela dajući veću čast onome kojemu je nema, da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge“ (1 Kor 12, 24 – 25).

Zato zahvaljujem vama za vaš rad, kao i svima diljem Francuske koji obavljaju ovu službu u sličnim ustanovama. Nastavite svjedočiti tu međusobnu brigu koja bratskim prihvaćanjem, obrazovnim programima i dijalogom s gradom uzdiže duh i svijet čini humanijim.

Neka za vas zagovaraju sveta Bakhita i veliki svjedoci djelatne ljubavi koji su oblikovali prisutnost Crkve u Francuskoj, osobito u vremenima teških promjena. Hvala! Neka vas Gospodin blagoslovi.

Papa odgovarao na pitanja mladih u Parizu: Ne bojte se poziva, pouzdajte se u Isusa