Današnje Evanđelje nas vraća korijenima vjere. Oni se nalaze u sušnom tlu Kalvarije, gdje je iz sjemena koje je posijao Isus isklijala nada: zasijano u srcu zemlje, otvorilo nam je put u Nebo. Svojom smrću Isus nam je dao život vječni, po drvu križa donio nam je plodove spasenja. Uprimo, dakle, svoj pogled u njega, u Raspetoga.

Pokušajmo si predočiti kralja: zamišljamo moćnika koji sjedi na prijestolju s dragocjenim insignijama, sa žezlom u rukama i svjetlucavim prstenjem na rukama, dok izgovara svečane riječi svojim podanicima. To je, grubo rečeno, naša predodžba. Gledajući Isusa, vidimo da je upravo suprotno. On ne sjedi na udobnom prijestolju, nego visi s križa; Bog koji „silne zbaci s prijestolja“ (Lk 1, 52) ponio se kao sluga kojeg su moćnici razapeli na križ; urešen samo čavlima i trnjem, lišen svega, ali bogat ljubavlju, s prijestolja križa on više ne poučava mnoštvo svojom riječju, on više ne diže ruku da poučava. I više od toga: on ni u koga ne upire prstom, već svima širi ruke. Tako se očituje naš Kralj: raširenih ruku, brasa aduerte.

Tek ulazeći u njegov zagrljaj shvaćamo: shvaćamo da je Bog išao sve do paradoksa križa da bi prigrlio sve u nama, pa i ono što mu je bilo najdalje: našu smrt, našu bol, naše siromaštvo, našu krhkost. Postao je sluga kako bi se svaki od nas osjećao kao sin/kći; dao se vrijeđati i izrugivati, da u svakom poniženju nitko od nas više ne bude sam; dao se ogoliti, da se nitko ne osjeća lišenim vlastitoga dostojanstva; uspeo se na križ, da u svakom križu u povijesti bude prisutan Bog. Eto našeg Kralja, Kralja svemira, jer prešao je najudaljenije granice čovječanstva, ušao u mračne procjepe mržnje i napuštenosti kako bi svaki život obasjao svjetlošću i prigrlio svaku stvarnost.

Raspeti Isus ne upućuje nam samo letimičan pogled kao što mi često činimo s Njim, već ostaje tu, raširenih ruku, da ti u tišini kaže da ništa što je vezano uz tebe njemu nije tuđe, da te želi zagrliti, ponovno pridići i spasiti te takvog kakav jesi, s tvojom poviješću, tvojim jadima, tvojim grijesima. Daje ti mogućnost da kraljuješ u životu, samo ako se prepustiš njegovoj krotkoj ljubavi koja se nudi ali se ne nameće, njegovoj ljubavi koja ti uvijek oprašta, koja te uvijek podiže na noge, koja ti uvijek vraća kraljevsko dostojanstvo. Dà, spasenje dolazi kad pustimo da nas on voli, jer jedino se tako oslobađamo ropstva svojega ega, straha od samoće, mišljenja da je svaki pokušaj osuđen na neuspjeh. Braćo i sestre, zastanimo često pred raspelom i prepustimo se toj ljubavi, jer njegove raširene ruke otvaraju raj i nama, kao i „dobrom razbojniku“. Njegove riječi, jedine koju Isus danas izgovara s križa: „Bit ćeš sa mnom u raju“ upućene su i nama. To nam Bog želi reći svaki put kad mu se pustimo da nas gleda. I tada shvaćamo da nemamo nepoznatog boga koji je tamo gore na nebu, moćnog i dalekog, nego Boga koji je blizu, nježnog i suosjećajnog, čije raširene ruke tješe i miluju. To je naš kralj!

Naša vjera kopni ako ostane teorija i ne pretoči se u djelo, ako nema zalaganja, ako ne utrošimo same sebe za druge. Tada postajemo kršćani mekušci, koji kažu da vjeruju u Boga i žele mir, ali ne mole i ne brinu se za bližnjega.

Vidimo današnje krize, pad vjere, nedostatak sudjelovanja… Što nam je činiti? Hoćemo li se ograničiti na teoretiziranje, na kritiziranje, ili ćemo zasukati rukave, uzeti život u svoje ruke, prijeći sa „ako“ isprikâ do „dà“ molitve i služenja? Svi mi mislimo da znamo što nije dobro u društvu, u svijetu, pa i u Crkvi, ali poduzimamo li nešto u vezi s tim? Zaprljamo li ruke kao naš Bog prikovan za drvo ili stojimo s rukama u džepovima i promatramo? Danas, dok Isus, gol na križu, skida svaki veo s Boga i uništava svaku lažnu sliku o svojemu kraljevanju, uprimo svoj pogled u njega kako bismo smogli hrabrosti pogledati u sebe same, kročiti putovima povjerenja i zagovora, postati sluge da bi smo s njim kraljevali.