Na početku homilije Papa je primijetio kako nam čitanja Prve nedjelje došašća sugeriraju dvije ključne riječi za došašće a to su blizina i budnost, Božja blizina i naša budnost.

Došašće je vrijeme u kojem se spominjemo blizine Boga koji je sišao k nama i toj blizini vjernici silno žude jer im je nasušno potrebna. To je ujedno prva poruka došašća i liturgijske godine, naime prepoznati da nam je Bog blizu i reći mu: „Još se više približi“. Neka tipični zaziv došašća: „Dođi, Gospodine Isuse“ postane naš, pozvao je Papa. Možemo to reći na početku svakog dana i ponavljati često, prije sastanaka, učenja, posla i odluka koje treba donijeti, u najvažnijim trenucima i u trenucima kušnje: Dođi, Gospodine Isuse. Mala molitva, ali od srca. Molimo je u ovo vrijeme došašća, ponavljajmo je: „Dođi, Gospodine Isuse“, pozvao je Papa u homiliji na misi s novoimenovanim kardinalima.

Govoreći o drugom izrazu od ključne važnosti u došašću, budnosti, Papa je primijetio kako smo, zaokupljeni svojim interesima i rastreseni raznim ispraznostima, u opasnosti da izgubimo ono bitno. Zato nas Gospodin danas ponavlja svima: „Budni budite“. Ne smijemo dati da nas obuzme obeshrabrenje, zato smo pozvani živjeti u nadi. Ali biti budan nije lako, primijetio je Papa podsjetivši na učenike pozaspale u Maslinskom vrtu uoči Isusove muke. Ali i nas može obuzeti ista drijemež.

Ima jedan opasan san: san osrednjosti. Dolazi kada zaboravimo prvu ljubav i kročimo dalje kroz život po inerciji, pazeći samo na to da nam nitko i ništa ne naruši naš spokoj. Ali bez poticaja ljubavi prema Bogu, bez iščekivanja njegove novosti, čovjek postaje osrednji, mlak, svjetovan. A to nagriza vjeru, jer je vjera suprotnost od osrednjosti: to je Božja gorljiva želja, neprestana odvažnost za obraćenjem, hrabrost za ljubav, to znači uvijek ići naprijed. Vjera nije voda koja gasi, ona je vatra koja gori; nije sedativ za one koji su pod stresom, to je ljubavna priča za zaljubljene! Zato Isus mrzi mlakost više od svega (usp. Otk 3,16). Vidi se Božji prezir prema mlakima.

Kako se možemo, dakle, probuditi oda sna osrednjosti?, zapitao je Papa te odgovorio: budnošću molitve. Moliti znači upaliti svjetlo u tami. Molitva nas budi iz mlakosti horizontalnog života, uzdiže nam pogled prema gore, daje nam da budemo „na istoj valnoj dužini“ s Gospodinom. Molitva život opskrbljuje kisikom: kao što se ne može živjeti bez disanja tako se ne može biti kršćaninom bez molitve. Tako su nam silno potrebni kršćani koji bdiju za one koji spavaju, kršćani klanjatelji, zagovornici, koji danju i noću donose pred noge Gospodinu, svjetlu svijeta, tmine povijesti.

Postoji, primijetio je Papa, još jedan unutarnji san, a to je san ravnodušnosti. Onome tko je ravnodušan sve je isto, kao u noći, ne zanima se za one koji su oko njega. Kad se vrtimo samo oko sebe samih i svojih potreba, ravnodušni prema drugima, srce nam obuzima noć. Srce postaje tamno. Čini se da je danas ova noć pala na mnoge koji misle samo na sebe, a drugi ih ne zanimaju, upozorio je Sveti Otac.

Kako se probuditi iz toga sna ravnodušnosti?, ponovno se zapitao Papa te odgovorio: budnošću ljubavi. Da bismo u taj san osrednjosti, mlakosti, unijeli svjetlo postoji budnost molitve. Da bismo se probudili iz ovog sna ravnodušnosti, postoji budnost milosrđa. Milosrđe je srce kršćanina koje kuca: kao što se ne može živjeti bez otkucaja srca, tako se ne može biti kršćanin bez milosrđa. Nekima se čini da su ćutjeti samilost, pomagati i služiti za gubitnike, ali zapravo se samo tako pobjeđuje, jer je to usmjereno prema budućnosti, prema danu Gospodnjem, kada će sve proći, a ostat će samo ljubav. Djelima milosrđa približavamo se Gospodinu, istaknuo je Papa u homiliji na misi s kardinalima imenovanima na konzistoriju u subotu 28. studenoga.