Posljednjih godina, piše Sveti Otac u svome pismu, Crkvu u Sjedinjenim Američkim Državama uzdrmali su razni skandali koji su ozbiljno utjecali na njezinu vjerodostojnost. To su bila burna vremena u životima svih onih žrtava koje su u vlastitome tijelu pretrpjele zlouporabu moći i savjesti i seksualna zlostavljanja od strane zaređenih službenika, redovnika, redovnica i vjernika laika. Bila su to vremena nemira i patnje za njihove obitelji i za sav Božji narod.

Vjerodostojnost Crkve ozbiljno je potkopana i umanjena tim grijesima i zlodjelima, ali još više nastojanjima kojima ih se pokušalo zanijekati ili prikriti. To je dovelo do rastućeg osjećaja nesigurnosti, nepovjerenja i ranjivosti među vjernicima. Kao što znamo, prikrivanje tih zlodjela ne samo da nije pomoglo rješavanju konflikata, već je omogućilo da se ona i dalje nastavljaju i izazovu još veću štetu spletu odnosa koje smo danas pozvani ozdravljati i obnavljati, poručuje Papa.

Nitko se ne može smatrati izuzetim iz toga; od nas kao zajednice traži se da u ovim trenucima naše odluke, izbori, djelovanja i namjere ne budu zaražene unutarnjim sukobima i napetostima, već da budu nadasve odgovor Gospodinu koji je život za svijet. U vremenu velike konfuzije i neizvjesnosti moramo bdjeti i razlučivati kako bismo oslobodili naša srca kompromisa i lažnih sigurnosti da možemo čuti što Gospodin traži od nas u poslanju koje nam je povjereno.

Mnoga djelovanja mogu biti korisna, dobra i nužna, a mogu se čak činiti i ispravnima, ali nemaju sva „okus“ Evanđelja. Kolokvijalno rečeno, moramo paziti da „lijek ne postane gori od bolesti“. A to zahtijeva od nas mudrost, molitvu, mnogo slušanja i bratsko zajedništvo, istaknuo je Papa.

Svjesni smo da su grijesi i zlodjela koja su počinjena i njihove posljedice na crkvenoj, društvenoj i kulturnoj razini ostavili dubok trag i zadali duboku ranu u srcu vjerničkog naroda. Ispunili su ga velikom zbunjenošću, uznemirenošću i konfuzijom; i to često služi kao izgovor da se neprestano diskreditira i podozrivo gleda živote onih kršćana koji se nesebično daruju drugima i pokazuju neizmjernu ljubav prema čovječanstvu nadahnutu Bogom koji je postao čovjekom. Kad god se evanđeoska poruka pokaže neugodnom ili uznemirujućom, podignu se mnogi glasovi koji je žele ušutkati ukazujući na grijehe i nedosljednosti članova Crkve i, još više, njezinih pastira, primijetio je Papa u pismu američkim biskupima.

Šteta koju su nanijeli ti grijesi i zlodjela također je duboko utjecala na zajedništvo biskupa i stvorila ne zdravo i nužno sučeljavanje i napetosti vlastito svakom živom tijelu, nego podjelu i razmirice. Ovo posljednje svakako nisu plodovi i poticaji Duha Svetoga, nego „neprijatelj ljudske naravi“ koji izvlači veću korist od podjele i raspršenosti nego od napetosti i nesuglasica koje se mogu očekivati u životima Kristovih učenici, upozorava Papa.

Borba protiv kulture zlostavljanja, gubitka vjerodostojnosti, kao i posljedične zbunjenosti i konfuzije, te diskreditiranje naše misije hitno zahtijeva od nas obnovljeni i odlučni pristup rješavanju sukoba. Gubitak vjerodostojnosti zahtijeva poseban pristup jer se tu vjerodostojnost ne može povratiti izdavanjem strogih uredbi ili naprosto uspostavom novih povjerenstava ili poboljšanjem planova rada kao da smo voditelji odjela ljudskih resursa. Takva vizija u konačnici ograničava poslanje pastira i Crkve na puku administrativnu ili organizacijsku zadaću u „evangelizacijskom poduhvatu“.

Budimo jasni: mnoge od tih stvari su nužne, ali nedovoljne, jer ne mogu shvatiti i uhvatiti se u koštac sa stvarnošću u njezinoj složenosti i u konačnici prijeti im opasnost da se sve svede na organizacijske probleme, upozorio je Papa.

Gubitak vjerodostojnosti dotiče bolna pitanja o načinu na koji se odnosimo jedni prema drugima. Jasno je da je živa tkivo ranjeno i mi, poput nekih tkalaca, pozvani smo ga popraviti. To uključuje našu sposobnost ili nesposobnost da kao zajednica stvaramo veze i stvorimo prostore koji su zdravi, zreli i znaju poštivati integritet i intimnost svake osobe. To uključuje našu sposobnost da okupljamo ljude i da ih oduševimo i uvjerimo u široki, zajednički projekt koji je istovremeno skroman, čvrst, trezven i transparentan. A to zahtijeva ne samo novu organizaciju, već i promjenu u našem razmišljanju (metanoia), našem načinu molitve, našem pristupu moći i upravljanju novcem, našem življenju autoriteta i načinu na koji se ophodimo međusobno i odnosimo prema drugima. Promjene u Crkvi uvijek su usmjerene na poticanje stalnog stanja misijskog i pastoralnog obraćenja koje je sposobno otvarati nove crkvene puteve koji su sve više u skladu s Evanđeljem i kao takvi poštuju ljudsko dostojanstvo.

Programska dimenzija naših djelovanja treba biti praćena njihovom paradigmatskom dimenziju koja pokazuje duh i značenje onoga što se čini. Te su dimenzije nužno povezane. Bez tog jasnog i odlučnog fokusiranja, sve što radimo izloženo je opasnosti da bude zaraženo autoreferencijalnošću, samoočuvanjem i samoobranom, i tako od početka osuđeno na propast. Naši napori mogu biti dobro strukturirani i organizirani, ali bez evanđeoske snage nećemo biti vjerodostojna i svjedočka Crkva, nećemo biti Crkva koja nosi vjerodostojno svjedočanstvo, već umjesto toga „mjed što ječi i cimbal što zveči“ (1 Kor 13,1), upozorio je Papa.

Riječju, novom razdoblju Crkve trebaju, kao nešto temeljno, biskupi koji znaju podučavati druge kako razaznati Božju prisutnost u povijesti svog naroda, a ne samo upravitelji.

Može se raspravljati o idejama, ali se moraju uočiti vitalne situacije. Stoga je, usred uznemirenosti i konfuzije koju doživljavaju naše zajednice, nužno pronaći zajednički duh koji nam može pomoći u razlučivanju, umjesto da tražimo relativni spokoj koji je rezultat kompromisa ili demokratskog glasovanja gdje su jedni “pobjednici”, a drugi gubitnici. To nipošto. Riječ je o pronalaženju kolegijalnog i očinskog načina prihvaćanja sadašnje situacije i, ono što je najvažnije, radi se o tome da se zaštititi one koji su povjereni našoj skrbi od gubitka nade i osjećaja duhovne napuštenosti. To će nam omogućiti da budemo potpuno uronjeni u stvarnost, nastojeći je shvatiti i osluškivati iznutra, poručio je Papa u svome pismu.