Na početku homilije prof. dr. Draženko Tomić pozdravio je okupljene štovatelje sv. Antuna Padovanskoga i svoju misao započeo o smislu ljudske patnje.

“Možda ste se i sami zapitali zna li Bog za našu patnju i vidi li je? Morao bi znati jer sve smo mu rekli i govorimo mu svakodnevno kroz osobnu molitvu, zavjete, pješačenja i osobna odricanja. No, je li to njega uopće zanima? Očekujemo neki znak, pomoć, možda ozdravljenje ili ruku spasa u nevolji koja nas pritišće. Vrijeme i događaji odvijaju se upravo onako kako ne bismo željeli. Mnogo je takvih pitanja i nejasnoća, poštovani vjernici, u našem ljudskom životu. Nisu nevolje nešto novo, niti se događaju samo nama. One su zajedničke cijelom čovječanstvu. Bilo ih je u sva vremena, a izgleda da će tako biti dok je svijeta i vijeka. Zanima nas što će Bog na to sve reći. On mnogo zna o nedaćama s kojima se ljudi neprestano susreću i upitima s kojima se odavno dolazi k njemu. Ti upiti se pretežno tiču vlastitog ili tuđeg zdravlja”, rekao je prof. Draženko Tomić.

Nadalje, primijetio je da čovjek i Bog jedno drugome uvijek postavljaju pitanja no “čovjek je uvijek u “lošijoj” poziciji. Njega boli. Nešto ga tišti i vrijeme mu vrlo brzo prolazi. S druge strane, Gospodina ništa ne boli, ima vremena napretek, možda ga ljudi žaloste i ima previše posla za uređenje ovog nemirnoga svijeta” te istaknuo da “ljudi imaju previše privida i ulažu u ono što misle da je važno, a to zapravo nije važno. Ljudi traže zdravlje gdje se ono nikada ne može dogoditi, traže dijete, a propustili su svoje najbolje godine, traže posao koji ne mogu raditi. Mnogo puta zbilja ljudi traže ono što je nemoguće i dok tako njeguju i hrane vlastite privide, tješe se brojnim zamislima zemaljskoga života. I da stvar bude još zanimljivija, oni koji imaju manje tog zemaljskoga propadljivog privida trpe kompleks neuspjeha i nesreće pred onima koji toga zemaljskoga privida imaju previše, a na sebi nemaju nikakvoga ploda nego se pred Bogom i čovjekom prave da nešto imaju, prodaju maglu i skrivaju golotinju vlastitoga duha”.

Naposljetku, obrativši se okupljenim štovateljima sv. Antuna Padovanskoga istaknuo je prof. dr. Draženko Tomić da je “najbolje ulaganje u budućnost duhovnih “novčića”. U potpunosti ste u pravu kada se svaki vaš posni zalogaj koji ste si uskratili ove korizme, bude stostruko vraćao u raju, imat ćete duhovne hrane cijelu vječnost. Dakle, dok se trudimo pretvoriti Zemlju u što bolje prebivalište za sve nas, važna je Isusova poruka koja se tiče načina i sadržaja da nas ključni trenutak našeg odlaska iz toga boljitka ne bi zatekao nenadano. Znamo da poslije kuge dolazi rat, da poslije rata dolazi glad, ali ne možemo ništa učiniti osim moliti se Bogu i sv. Antunu. Molimo sv. Antuna da nas sačuva od kuge, gladi, rata i zla svakoga!”

“Posvetimo se pokorom i razmatranjem križa Kristova kako bismo ovu zemlju i po zagovoru sv. Antuna pretvorili u raj u kojem je dobro biti, i iz koje ćemo imati zasluženi dolazak u rajsku domovinu nepovredivog blaženstva i pune dobrobiti za svakoga od nas”, poručio je na kraju homilije prof. dr. Draženko Tomić.