Pogreb fra Ivice Vidaka

Fra Ivica preminuo je okrijepljen svetim sakramentima nakon kratke i teške bolesti u subotu 9. prosinca, u franjevačkom samostanu sv. Ilije u Sesvetskoj Sopnici kod Zagreba u 67. godini života, 47. godini redovništva i 41. godini svećeništva.

Misu zadušnicu uz lijes pokojnika u prepunoj plehanskoj crkvi sv. Marka evanđelista predvodio je vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić u zajedništvu s banjolučkim pomoćnim biskupom fra Markom Semrenom, provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravkom Dadićem, plehanskim gvardijanom fra Antom Tomasom i sedamdesetak svećenika.

Nadbiskup Vukšić u homiliji je promišljao o rečenici iz Matejeva evanđelja – da Gospodin neće da itko propadne, nego želi da se svi ljudi spase. Posvijestio je kako je „za to potrebna i naša želja za spasenjem.“ „Pozvani smo u ovo vrijeme došašća poravnati i pripraviti Gospodinu staze kako bi On mogao doći u naš život. Pripravimo se za veliku tajnu Božjeg dolaska u ljudsku zajednicu. Proslavljajući još jednom svetkovinu Božića sjetit ćemo se Božje želje da spasi. On dolazi, jer traži, ali je potrebno da mi hoćemo da nam nađe, da svoje životne putove pripravimo i poravnamo kako bi bez naših zapreka mogao ući u naše živote, naše savjesti, naša radna mjesta, u susrete s ljudima koje nalazimo na svojim životnim putovima. Zadaća je to svakoga Isusova vjernika, a napose pastira njegova stada – svećenika. Gospodin neće da itko propadne! Od svakoga želi da bude nađen i spašen. Njegova je radost uvijek velika. To je napose poslanje i čast njegovih svećenika. Vjerujemo da je pok. Ivica za vrijeme svoga života učinio sve što je mogao na putu vlastitog obraćenja, a isto tako da je kao dušobrižnik ljudima navješćivao milosrđe Božje, Božju želju da svi budu spašeni i da se radovao kad god je netko od zalutalih, rasipnih, izgubljenih našao načina, susreo milosrđe Bože, zadobio obraćenje i vratio se u stado“, rekao je nadbiskup Vukšić.

Od svoga župnika oprostio se župni vikar u Sivši fra Ivan Nujić.

„U župama u kojima je služio vjernici će pamtiti njegove propovijedi po njegovu osobitu propovjedničkom stilu: duboke vjerske i životne istine zaodijevao je u jednostavan i svima razumljiv govor, a govorio je ne samo riječima nego i svojim visoko uzdignutim i otvorenim rukama. Dopirao je do ljudi i osvajao ih cijelom svojom pojavom: svečanim tonom, laganim pokretima, sućutnim očima i toplim emocijama. Zazirući od svake politike, bahatosti i – kako je znao reći – ‘šepirenja na svetoj gori Božjoj’, pronalazio se u jednostavnoj i neposrednoj bliskosti s malim ljudima, napose s djecom. Bio je čovjek koji je volio djecu i kojega su djeca voljela. To su bili njegovi ‘mali prijatelji’. Jednakom nježnošću pristupao je starijim osobama, bolesnima, roditeljima, starima i mladima, pazeći napose na one koji su u potrebi. Fra Ivica ništa nije pretpostavljao ljudskom životu. Život je smatrao najvećom vrijednošću“, rekao je fra Ivan.

Od pokojnika se oprostio i sućut uputio njegov provincijal fra Zdravko. „Fra Ivica ili Šulc, kako smo ga mi fratri zvali, bio je čovjek, fratar i svećenik kvalitetnog kova. Ostat će upamćen kao vrlo revan, marljiv i savjestan fratar i svećenik, stalno zainteresiran da uvijek iznova i s puno truda preispituje svoja uvjerenja i proširuje svoj duhovni horizont čitanjem teološke i književne literature. Vrlo je često držao duhovne vježbe i nagovore (rekolekcije) raznim skupinama redovnika, redovnica i svećenika te predvodio svečane euharistije za velike blagdane i patrone župa. Naizgled tih, miran i staložen, bio je jako razgovorljiv, sustavan i ugodan za slušati. Na nekakav poseban i jednostavan način je propovijedao o svecima, o sv. Franji, sv. Anti, Gospi, o svetkovinama našega Gospodina, dugo je propovijedi pisao ručno s nekoliko stranica, a nastupao je tako lagano kao da na licu mjesta slaže misli. Sve mu je bilo sistematski poredano kao kod vrsnog profesora. Imao je duha koji se mogao prepoznati u njegovom ugodnom glasu i snažnoj riječi. Odisao je blagošću i plemenitošću, strpljivošću i ustrajnošću. Upravo kakav je bio i susreo je svoju tešku i ubrzano bolest kao i samu smrt; jednostavno. smireno i s nadom u susret s onim kojega je i naviještao”, rekao je provincijal te izrazio sućut obitelj i rodbini pokojnika, te vjernicima župe Sivša i fratrima toga područja uime članova uprave te cijeloga bratstva Provincije Bosne Srebrene.

Na kraju mise gvardijan fra Anto je ocrtao život i djelo fra Ivice Vidaka.

Fra Ivica je rođen 16. svibnja 1957. u Doboju u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Marijana i majke Stane rođene Gogić. Oni su odgojili desetero djece, među njima dvoje su se odazvali duhovnome pozivu te je uz fra Ivica njegova mlađa sestra Marica redovnički s. Celina franjevka. Poslije završene osmogodišnje škole u Ritešiću i Kotorskom fra Ivica je otišao u Visoko gdje je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju. Franjevački habit obukao je 15. srpnja 1976. u Visokom. Privremene zavjete položio je 10. srpnja 1977. na La Verni u Italiji. Studij teologije završio je u Sarajevu 1983. Svečane redovničke zavjete položio je 3. listopada 1982. u Sarajevu u ruke provincijala fra Luke Markešića. Red đakonata primio je 8. prosinca 1982. u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1983. u sarajevskoj katedrali po rukama mons. dr. Marka Jozinovića, vrhbosanskog nadbiskupa. Mladu misu slavio je 7. kolovoza 1983. godine u rodnoj župi Foča kod Doboja. Nakon svećeničkog ređenja fra Ivica je za mjesnu Crkvu obnašao je službe župnog vikara u župi Novoj Biloj, Potočanima, Plehanu, Domaljevcu, Tišini, u izbjeglištvu u Sesvetskom Kraljevcu, Gornjoj Dubici i Vitezu. Župničku službu obavljao je u župama u Gornjoj Dubici, Varešu, Svilaja, a od 2016. do smrti u župi u Sivši kod Doboja. U franjevačkoj zajednici bio je samostanski vikar na Plehanu, tajnik Provincije Bosne Srebrene, vikar Provincije Bosne Srebrene i djelatnik „Kruh sv. Ante“.

Fra Anto je zahvalio svima koji su se za brinuli za fra Ivicu tijekom njegove bolesti.

Poslije mise pokopan je na franjevačkom groblju na Plehanu. Sprovodne obrede predvodio je provincijal Dadić. Uz rodbinu, prijatelje i znatan broj redovnica na misi i pokopu sudjelovali su brojni vjernici među kojima župljani njegovi župe iz Sivše te vjernici iz drugih župa u kojima je služio.