Poruka kardinala Angela Bagnasca na Općoj skupštini CCEE-a

“Draga subraćo, jako mi je žao da ne mogu biti s vama na slavlju Plenarnog zasjedanja Vijeća europskih biskupskih konferencija. Pedeseta obljetnica od nastanka ove ustanove razlog je za posebnu radost i zahvalnost Papama, kao i onima koji su nam prethodili u ovoj službi. Iznenadna prepreka je Covid-19, ublažen dvostrukim cijepljenjem koje sam primio u svibnju ove godine. Unatoč tome, smatrao sam da trebam biti prisutan barem s nekoliko riječi koje pišem a koje će, kao i uvijek, uvesti u naš rad”, stoji u poruci kardinala Bagnasca.

Godišnjica CCEE dovela nas je ovdje u Rim gdje su apostoli Petar i Pavao navijestili evanđelje i dali svoje živote za Gospodina Isusa, i gdje se, stoga, nalazi nasljednik prvoga u Apostolskom zboru, danas Sveti Otac Franjo. Iz tog razloga svijet na Rim gleda kao na središte katoličkog kršćanstva, naveo je kardinal.

U našim je srcima – i meni na distanci – euharistijsko slavlje koje je jučer predvodio Vrhovni svećenik, i duboko smo mu zahvalni na osjetljivoj pažnji, molitvi i daru njegove riječi koja utvrđuje i ohrabruje nas i našu subraću u pastirskoj odgovornosti. Kao i zato što naše Vijeće potiče da bude sol i kvasac, a cijeli kontinent da oporavi svoje kršćanske korijene te da obnovi svijest o svom poslanju.

U poruci je kardinal Bagnasco uputio zahvale kardinalu Pietru Parolinu koji se obratio sudionicima u sklopu zasjedanja, kao i kardinalu Marcu Ouelletu, prefektu Kongregacije za biskupe; kardinalu Gualtieru Bassettiju, predsjedniku Talijanske biskupske konferencije te tajniku mons. Stefanu Russu. Zahvalu je uputio i govornicima i gostima na zasjednju. Dobrodošlicu je uputio i predsjednicima i delegatima homolognih tijela drugih kontinenata.

Naš je organizam rođen iz srca svetog Pape Pavla VI. koji je, poticajem Drugoga vatikanskog koncila, želio specifičnu, kvalificiranu i jedinstvenu stvarnost koja bi predstavljala evangelizacijsku strast Katoličke crkve da sluša, nadahnjuje i prati putovanje Narodâ koji – u raznolikosti povijesti, jezika i tradicije – imaju zajedničku utrobu: Isusovo evanđelje. Ono je, dodao je kardinal Bagnasco, poput korita velike rijeke, prihvatilo svaki dobar doprinos i postavilo temelje za razumijevanje između različitih naroda na Kontinentu. Benediktinsko je monaštvo, od pada Rimskog Carstva, potom stvorilo onaj kulturni i društveni humus koji je bio primjer i poticaj za organizaciju različitih redovničkih i humanih zajednica.

Radilo se o uzvišenoj viziji života, svijeta, povijesti, koja je u antropološkoj koncepciji imala najvišu i najuspješniju točku koju je čovječanstvo ikada zabilježilo, nasuprot vizijama koje bi se mogle doimati humanističkima, no koje rezultiraju oblicima samo-povrede i poricanja ljudskog života. “Transhumanizam”, o kojem se sada govori i piše, nije objekt apstraktne kategorije disertacija, već je to fenomen u tijeku: čovjek želi nadvladati sam sebe odrješujući se od bilo kakve fizičke i duhovne sveze, a u ime apsolutne slobode dolazi dotuda da negira samoga sebe potvrđujući riječi posljednjeg Koncila: “Stvorenje naime bez Stvoritelja iščezava ” (Drugi vatikanski koncil, GS 36).

Kao pastiri, s ljubavlju i strepnjom gledamo na Europu i željeli bismo da sve bolje hodi zajedno od Atlantika do Urala. Kontinent je jedno tijelo, rođen je zajedno i nastavio je – prije svega zahvaljujući kršćanskoj prisutnosti – udisati onu izvornu limfu koja je evanđelje u plodnom susretu vjere i razuma: bez tog kreposnog odnosa sve postaje komplicirano pa i iskrenom dijalogu nedostaju potrebni alati, stoji u poruci. Ako je potrebno podignimo oči i pogledajmo dalje kako bismo bolje vidjeli ono što je blizu, to jest pojedinačne korake puta, tada ćemo s povjerenjem gledati u Europu otaca utemeljitelja, u Europu narodâ, Dom nacijâ, i nadati se – zajedno sa Svetim Ocem Franjom – obnovljenoj viziji, Europi Duha.

I mi danas obnavljamo svoju predanost evangelizaciji zbog ljubavi prema Kristu i ljubavi prema čovječanstvu koje živi na ovom divnom kontinentu, poručio je. Unatoč mnogim problemima s kojima se mora suočiti suvremeni čovjek, on u dubini svojega srca nosi najuzbudljiviji problem, kojega često pokušava utišati, a to je pitanje: Što će biti sa mnom, s mojim životom? To je pitanje vječnosti. Naviještanje Isusa najiskreniji je i najžurniji odgovor na mnoge prisutne izazove te najbolji način služenja Europi i svijetu. Među ozbiljnim pitanjima koja progone naše zemlje i naše vrijeme, želio bih istaknuti i pitanje ljudske slobode. Čini mi se da je sve očigledniji rizik manipulacije čovjekom kako bi se od njega napravilo subjekt potrošnje i objekt moći. Bolest izolacije širi se te ne stvara zajednice života i sudbine, već nakupine složenih i zbunjenih pojedinaca. Manipulacija koristi i političkoj, ekonomskoj i financijskoj “moći”, o kojoj nitko ne želi suditi, a koja stvara sve uže moćne elite koje razmišljaju i usmjeravaju druge.

U ovoj perspektivi, Crkva – zajedno s osobama pravednih osjećaja – naviješta osobu Krista, put, istinu i život, znajući da istina stvara slobodu. Istodobno smo svjesni da je – kao i uvijek u kršćanskoj povijesti – briga o inteligenciji također uvjet za vjeru. Zapravo, uz slabu misao ne nalazimo jaku vjeru, već je i ona slaba. I iz tog razloga, korupcija inteligencije trebala bi nas zabrinuti više od moralne korupcije: ona se tiče ljudske slabosti, tiče se istine koja je u osnovi etike. Devalviranje vrednota, naime, otvara vrata ne samo krhkosti nego i samovolji. Čini se da je potrebno ponovno pokrenuti – zajedno s naviještanjem Gospodina Isusa – kulturnu predanost, kako bi dijalog sa svijetom bio moguć i plodan, koristeći – kako je tvrdio Habermas – ne samo jezik vjere, već i jezik razuma, znajući kako se boriti za vrednote na pristupačan način svima. Nije dovoljno reći da je to teško, a možda i beskorisno, pastiri su u više poteškoća s Kristovim pogledom nego s vjerojatnošću uspjeha. Ova obveza zahtijeva dodatnu predanost europskog kršćanstva na razini svijesti, svjedočenja života i pripreme s odgovarajućim mjestima.

U zaključku poruke, kardinal Bagansco se osvrnuo i na mandat kao predsjednik Vijeća. Dali ste mi neočekivano povjerenje na zasjedanju 2016. godine kao nasljedniku kardinala Petera Erdöa koji nam je darovao svoju prisutnost i svoju riječ, poručio je. Kako možemo zaboraviti naše najbliže suradnike u Generalnom tajništvu, svećenike i laike? Oni su ti koji nose težinu i žegu dana kako kaže evanđelje: njima moja ljubazna zahvalnost i zahvalnost svih nas. Kao što se to radi u obitelji, posljednji pozdravi i pogledi upućuju se onima koji su najbliže te su s većom odgovornošću prošli ovih pet godina u Predsjedništvu: kardinalu Vincentu Nicholsu i mons. Stanisławu Gądeckom. Na plenarnom zasjedanju 2016. godine smo izabrani s različitih strana i spojeni smo s povjerenjem: očiju uprtih u Krista i našom zajedničkom ljubavlju prema Svetoj Crkvi i u službi europskog čovječanstva, zajedno smo hodili s uvažavanjem, odanošću i poštovanjem koje gradi i u sve većoj naklonosti. Postali smo suputnici na cesti i – poput učenika iz Emausa – sreli smo Učitelja koji nas je ohrabrio i vodio do stola povjerenja i dara. Hvala vam draga subraćo potpredsjednici, na ljubaznosti i strpljenju: hvala vam na prijateljstvu ovih godina za koje sam siguran da se neće izgubiti.

Prije pet godina prihvatio sam vaš izbor vjerujući da se vama koristila Providnost: proračune čini Bog, meni ostaje svijest da sam pokušao činiti u skladu sa svojim mogućnostima, unatoč mojim ograničenjima, nadajući se da ću s Božjom pomoći učiniti najbolje. Veliko je ovo iskustvo za mene, što zbog toga jer sam još jednom vidio da Gospodin pomaže malenima, a i zato što sam osjetio vašu simpatiju i bliskost. U legitimnim različitostima, zajedno smo hodili kako bismo – kao pastiri – služili Učitelju, njegovoj Crkvi, Europi. Siguran sam da veze poštovanja i bratstva neće propasti i da će međusobna molitva biti zlatna nit koja će nas držati ujedinjene kamo god nas Gospodin odvede, zaključio je u poruci kardinal Angelo Bagnasco.