Dragi brate u episkopatu,

U izvješću o Muci Gospodnjoj na Veliki petak, među znakovima koji su prethodili Isusovoj smrti, nalazi se i onaj kako se „zavjesa hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje; zemlja se potrese, pećine se raspukoše“ (Mt 27,51). Dok se čovječanstvo postepeno oporavljalo od posljedica pandemije, prije nekoliko tjedana svjedočili smo i strašnim posljedicama izazvanim strašnim potresom. Potres se osjetio čak i u Jeruzalemu, prouzročio je veliku štetu i te je zabilježen vrlo velik broj smrtnih slučajeva u Siriji i u južnoj Turskoj, zemljama koje su posjetili apostoli, gdje je kršćanstvo u svojim počecima cvjetalo s izvanrednim monaškim i isposničkim tradicijama. Svi smo mi dužni teološkim školama koje su razvijale na tim prostorima i tako pridonijele razvoju boljeg shvaćanja Kristova otajstva, iako ih često niti ne poznajemo zbog progona koji su ih ugasili.

Drami rata, koji u Siriji traje više od dvanaest godina, snažni udari potresa pridonijeli su razaranjima zgrada. Mnoga naša braća i sestre u vjeri i u čovječanstvu morali su napustiti svoje domove, ne zbog opasnosti zbog bombi ili invazije Ninivske ravnice u Iraku, već zato što su podrhtavali njihovi domovi – utočišta njihovih obitelji te intimno mjesto njihovih najdubljih osjećaja. Samim time izloženi su riziku da postanu, ali i da se pretvore u smrtonosne grobnice.

Ratna razaranja i nedavni potres ponovno su otkrili krhkost kamenja u koje čovječanstvo često povjerava svoje nade i sigurnost. Ove katastrofe čine da još više osjećamo potrebu da se ukorijenimo u Stijeni Božje vjernosti u vazmenom otajstvu umrlog i uskrslog Krista. Prije nekoliko tjedana vidjeli smo kako je njegov lik oskvrnjen vandalskim činom u Crkvi bičevanja, Via Dolorosa, u Jeruzalemu. U ovom oskvrnjenom liku Raspetoga pozvani smo prepoznati i bol tolike naše braće i sestara koji su vidjeli tijela svojih najmilijih teško ranjenih pod ruševinama ili pak onih koji su bili pogođenih bombama; pozvani smo s njima zajedno hodati putem križa znajući da svaki grob, baš kao i onaj u bazilici Uskrsnuća u Svetom Gradu, nije posljednja riječ u životu čovjeka bez obzira na tijek vremena. Dragocjena nazočnost braće Kustodije Svete Zemlje ne jamči samo da će se svetište materijalno održavati, već ono čuva i štiti život kršćanskih zajednica koje su često u iskušenju napustiti svoj poziv svjedočenja Uskrslog narodima u ovim zemljama koji su blagoslovljeni prisutnošću Otkupitelja.

Posljednjih su tjedana mnoge redovničke kuće franjevaca i drugih redova i kongregacija u Siriji i Turskoj postale poput šatora i skloništa za ljude evakuirane zbog potresa. Ali, govoreći općenito, oni su u cijeloj Svetoj zemlji poput oaza nade koja se očituje: u posvećivanju pozornosti malenima, u školovanju, potporama majkama u poteškoćama, brigama za starije i bolesne, te u podržavanju izrada stambenih projekata za mlade obitelji i stvaranju radnih mjesta kako bi se pronašao smisao boravaka u tim Svetim mjestima spasenja.

Sveopća Crkva i čitavo čovječanstvo ponovno su pokazali spremnost za pomoć ovim ljudima u hitnoj situaciji koju je izazvala ova prirodna katastrofa. Sveti Otac Franjo, slijedeći svoje prethodnike, naložio je Dikasteriju za Istočne Crkve da ponovne poziv na solidarnost s kršćanskom zajednicom Svete Zemlje, kao što je to već učinio apostol naroda sveti Pavao za jeruzalemsku Crkvu. Neka materijalna gesta pomoći na koju nas poziva bude oživljena ovim riječima koje nas potiču da ponovno otkrijemo smisao očuvanja sjećanja na naše korijene: „Pogledajte stijenu iz koje ste isječeni“ (Iz 51,1). Crkva se proširila svijetom propovijedanjem apostola, a svatko je od nas krštenjem postao kamenom koji je pozvan ostati sjedinjen s temeljem koji je Krist Gospodin; tako možemo graditi duhovnu građevinu. U Jeruzalemu su to naši izvori i želimo ostati složni i solidarni s našom braćom i sestrama koji tamo nastavljaju svjedočiti Evanđelje. Čuvajmo povijesnu uspomenu na Cenakul, ali učinimo i svoje domove i župe Cenakulima molitve i ljubavi. Poduprimo izgradnju Bazilike Svetoga groba vraćajući ovim mjestima njihovo svjetlo, ali prije svega neka navještaj Uskrsloga prebiva u našim srcima. Sačuvajmo Baziliku Navještenja u Nazaretu, ali neka Riječ Gospodnja svakodnevno mijenja naš život, baš kao i kod Djevice Marije. Pridružimo se radosnim anđelima u mozaicima Bazilike Isusova rođenja u Betlehemu, ali ne zaboravimo voditi posebnu brigu o onima koji su tek rođeni i ostaju na marginama našeg društva, poput Svetog Djeteta u spilji koje je bilo okruženo samo pastirima.

Stoga vas od sveg srca molim da kolektu Velikoga petka velikodušno podupremo, poput tolikih malih daroova udovice koju je Isus pohvalio u Evanđelju.

U ime Svetog Oca, pape Franje, zahvaljujem biskupima, župnicima, svim redovničkim i župnim zajednicama, kao i povjerenicima Svete Zemlje koji diljem svijetu pomažu da se omogući ovogodišnje hodočašće na izvore kršćanskog života. Hvala, posebno u ime onih koji će se vašom dobrotom vratiti dostojanstvenijem životu.

U Kristu odani,

✠ Claudio Gugerotti
Prefekt

vlč. Flavio Pace
Podtajnik