Čast mi je obratiti Vam se kratkim pozdravnim govorom u ovoj radosnoj prigodi na 30. obljetnicu priznanja neovisnosti Hrvatske od strane Svete Stolice.

Sveti Ivan Pavao II., tadašnji papa, obraćajući se Diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici 11. siječnja 1992. godine, rekao je: „Poznati su vam moji brojni apeli za izmirenje i dijalog. Upoznati ste dobro sa stajalištem Svete Stolice o priznanju država koje nanovo nastaju iz promjene europskih prilika. Ograničit ću se danas na to da naglasim kako narodi imaju pravo odabrati svoj način mišljenja i zajedničkog života. Na njima je da se opskrbe sredstvima koja će omogućiti ostvarenje vlastitih zakonitih težnji, koje su slobodno i demokratski određene.“

Sveta Stolica službeno je priznala Hrvatsku dva dana prije velikih zemalja međunarodne zajednice.

Možda je ova mlada demokracija nastala u trenutku kada, prema mišljenju mnogih politologa, sam demokratski sustav proživljava duboku krizu. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe, od ponovnog procvata suverenizma i autoritarizma do novih oblika nejednakosti, iskorištavanja pa čak i ropstva.

U svojem posljednjem govoru u ulozi predsjednika Europskog parlamenta, poštovani David Sassoli, koji je preminuo prije dva dana, rekao je: „Jako je teško izgraditi demokraciju, ali ju je jako lako izgubiti ako se ne brinemo za nju. Priroda demokracije u svojoj se biti temelji na povjerenju građana u vlastite institucije. To povjerenje mora se obnavljati svakoga dana, rasti kao kapital i paziti kao najbolje ulaganje.“

Ako se to blago ne čuva, u ime slobode i prava, o kojima se često više propovijeda nego ih se poštuje, mogu se širiti uvijek novi oblici individualizma, diskriminacije pa čak i prikrivene diktature.

Protagonisti smo i žrtve tehnološkog napretka koji smanjuje vremenske i prostorne udaljenosti na planetu, ali produbljuje digitalni jaz stvarajući nove društvene klase i nova opasna siromaštva.

Roba, a osobito oružje, nažalost, sve brže putuju s jedne strane svijeta na drugu ne poznajući granice, dok se pojedince zaustavlja, pa čak i one koje hitno traže slobodu i demokraciju.

Što u tako složenom kontekstu može učiniti jedna mala država sa svojom neovisnošću?

Moglo bi se reći, malo. No ipak, neovisnost je nužna, neophodna, ne da bi se zatvorila u narcistično blagostanje, već da bi se otvorila zajednici naroda i dala svoj jedinstveni doprinos.

Tada neovisnost postaje izazov. Čovjek nikada nije zadovoljan s onim što postiže, uvijek traži nešto novo, nešto više. Nije bilo dovoljno stvaranje neovisne i slobodne države kako bi se Hrvati zadržali u svojoj lijepoj i voljenoj domovini.

Sloboda uvijek ima dva lica i sa sobom nosi rizik od disperzije. Tada je važno ne rasipati vrijednosti koje su sakupljene u ponekad bolnom hodu.

Potrebna je kreativna vjernost vlastitim korijenima da bi nastavila obogaćivati vlastiti identitet bez rasipanja dok se integrira u drugim, ponekad dalekim, zemljama i dok prihvaća nove građane na vlastitom tlu.

Samo „kultura susreta“ omogućava obogaćivanje vlastitog identiteta, a „logika sukoba “, s druge strane, degradira društvo.

Želim Hrvatskoj, u prigodi ove značajne obljetnice, da ima potrebnu mudrost da se neprestano obnavlja znajući prilagoditi vlastiti identitet vremenu i prostoru, čuvajući blago neovisnosti i demokracije plaćenih visokom cijenom.