Oče nadbiskupe,
cijenjeni predavači i voditelji radionica,
poštovani kolegice i kolege predstojnici katehetskih ureda,
kolegice i kolege viši savjetnici za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje,
predstavnici medija,
drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji!

Dopustite mi da vam, u ime organizatora Katehetske zimske škole, Agencije za odgoj i obrazovanje te Nacionalnog katehetskog ureda Hrvatske biskupske konferencije, izrazim riječi dobrodošlice na Školu pod nazivom Čovjek i svijet u Božjem naumu. Putovanje kroz biblijsku antropologiju. Činim to zahvaljujući svima, koji su pridonijeli organizaciji ove Škole: najprije kolegici dr. Gordani Barudžija, potom cijenjenim predavačima i voditeljima radionica, kao i domaćinima ovog skupa: Nadbiskupijskom pastoralnom institutu te Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu. Ne zaboravljam pri tom niti tajnicu Nacionalnog katehetskog ureda, kolegicu Anitu Vranić.

Vrijeme praznika, u kojemu se nalazimo i koje nam je darovano kako bismo dva sljedeća dana razmišljali i radili na predloženu temu, sve je samo ne vrijeme mira, opuštanja te svega onoga što je pojam praznici sa sobom nekada u sebi donosio. Barem kada je riječ o odraslima. Dao Bog da djeca i učenici uspiju sačuvati istinski spomen na ono što mir jest: radost, opuštanje, smijeh, zajedničko druženje, jer ako oni to ne učine, čovječanstvo je u opasnosti da ostane bez nužnog i potrebnog odmaka od svakodnevice, koji mu omogućuje pogledati sebe iz neke druge perspektive. Odrastao i tzv. zreo čovjek suvremene kulture u kojoj mi živimo, očito to nije u stanju. Apokaliptične slike potresa i ljudskih sudbina, zatrovane svakodnevnim slikama uništenja jedne čitave zemlje usred Europe, sa dnevnom dozom podsjećanja da se još nismo uspjeli othrvati koroni, dok tu blizu nas, djeca i mladi, odrasli i stariji, još uvijek čekaju ono što je najnužnije za život – topla četiri zida, ostavljaju nas često bez riječi, dok sliježeći ramenima, kao da odgovoramo: tako je, kako je. Tako mora biti… No, tako ne mora biti! Upravo svjesni toga, poželjeli smo se odmaknuti dva dana od svakodnevice te smo pristigli na ovu Katehetsku zimsku školu. Ne zbog toga da bismo svakodnevicu zaboravili, nego da bismo ju još bolje razumjeli. Da bismo, barem na trenutak, u ponuđenim predavanjima i radionicama mogli zajedno pronaći i iskusiti smisao svega što se oko nas događa. I premda ova Katehetska škola postavlja najprije pitanje: što je čovjek?, kao vjeroučitelji ne želimo razmišljati samo o čovjeku. Naša nas razmišljanja vode prema Bogu i čovjeku, jer smo svjesni da jedan pripada drugomu, te da jedan ne može bez drugoga. Unatoč svemu i usprkos svemu! Odmakom od svakodnevnoga, kako bismo svakodnevicu bolje razumjeli, činimo i prve korake predstojećega korizmenog vremena, koje ništa drugo ne želi nego nas iznova staviti pred ispit našega čovještva, ali i našega odnosa prema vjeri i prema Bogu.

Vrijeme u kojemu živimo, te svijet koji nastanjujemo, reći će Max Weber, vrijeme je i svijet bez čuda. No ne zbog toga što čuda ne bi bilo. Nego najprije zbog toga što, prema njegovu mišljenju, nema razlike između čuda i onoga stvarnoga. A kad je tomu tako, onda nema čuda. Sve je stvarno. I jer je sve samo stvarnost, tomu ne treba niti božansko! Svijet, izgleda, postaje bezosjećajni mehanizam koji, s vremena na vrijeme – jer je još uvijek ipak ljudski – krene u potragu za ljudskom pravednošću: u rješavanju ratnih stradanja u Ukrajini, u brizi za očuvanje okoliša, u brzoj i solidarnoj pomoći nastradalima. I to je pohvalno. No, to nije sve! Čovjek često puno toga čini kako bi na površinu zemaljskoga iznjedrio pravednost. Ipak, kao kršćani smo pozvani na još više: učiniti iskustvenim Onoga, koji je, barem tako izgleda, prisutan u svojoj neprisutnosti!

Drage vjeroučiteljice i dragi vjeroučitelji!

Mi nismo niti smijemo biti drukčiji od drugih kolegica i kolega nastavnika. Još manje smo bolji ili plemenitiji, zbog poziva koji njegujemo u nama i koji nas svakodnevno poziva sjetiti se da smo u ime Boga na mjestu na kojemu upravo jesmo i na kojemu trebamo biti. Ali upravo nas ta činjenica čini ipak drukčijima. Mi nismo sami. Ljubav prvoga početka, ona između Boga i čovjeka, nije prestala živjeti do danas. Želim nam svima da se u ozračju te ljubavi međusobno obogaćujemo darovima, koje svatko od nas nosi u sebi.

Ivica Pažin