Uvodeći u homiliju, preč. Mario Kopjar pozdravio je okupljene vjernike riječima “Draga moja braćo i sestre, štovatelji sv. Antuna Padovanskog. Kako nam je lijepo biti ovdje. Svi smo mi “ovčice” pred Bogom. Svi ovdje prisutni, svi smo pred Bogom jedno. Jedna duša, jedno srce, jedan osjećaj i sigurnost u Bogu. Da, slični smo jer smo djeca Božja. Slično smo jer smo ovdje došli ljubiti i čuti Boga, osjetiti Boga u svome srcu jer mu želimo biti blizu i upravo onakvi kakvima nas odgaja. On je naš pastir i snaga. Sveta misa je svakodnevno, ali svaki moj susret s Gospodinom je novi. Iako sam ja jednak pred Gospodinom, On je uvijek za mene novi u mome srcu jer želim pred njim biti nova osoba i vidjeti Ga svojim očima, ali ne onako kako sam ga vidio jučer već na čišći način, čišćim pogledom. On me poznaje. Poznaje svakoga od nas. Zašto nas poznaje? Zato jer smo jedno pred Njim”, rekao je preč. Kopjar.

Foto: Dario Zürchauer

Prečasni Mario Kopjar pojasnio je kako je po genetskim segmentima svatko od nas drugačiji. Razlikujemo se po mnogočemu, spomenuo je. “Razlikujemo se do zadnjeg atoma koji je u nama, ali to je samo fizički i to će ionako nestati. Ostat će ono radi čega smo večeras ovdje. Ostat će duša koja će odgovarati pred Bogom. Ostat će duša koja će trebati reći kako je i koliko ljubila. Duša koja će trebati reći je li dovoljno govorila o svojoj vjeri i ponašao se lijepo među ljudima ili se u tom ponašanju želio pokazati neku drugu stranu poput ove maske koju nosim. Ili sam možda želio da drugi u meni prepoznaju čovjeka koji živi s Bogom. Da, tako nas poznaje Isus, koji je naš pastir. Kaže da poznaje svaku ovčicu po svojem imenu. Svi smo na krštenju dobili svoje ime. Tim imenom bit ćemo prozvani pred Ocem nebeskim. On nas poznaje. On ne treba pogledati u našu knjigu života. On sve vidi, zna i čuje. On je ovdje večeras prisutan i večeras želi da u našim srcima osjeti da ga želimo imati u sebi i s Njime živjeti, da želimo samo Njegov glas u svome srcu. Želimo da sve ono što je Njegovo bude u nama”, naglasio je.

Foto: Dario Zürchauer

Preč. Marija Kopjera dirnulo je svjedočanstvo vjere i pobožnosti župljana prema njihovom svecu zaštitniku. “Večeras kada sam ulazio u ovaj vaš prostor kako se pobožno ponašate pred pokaznicom i stavljate križ da vas ovaj svetac Antun, koji je toliko godina živio iza nas, drži i čuva na životu. To je jedna vjera koju možda ne može svatko sa svojeg mjesta osjetiti, ali ja sam osjetio tu blizinu koju imate u sebi za Boga. Vidim da to i živite. Takva vjera uvijek mora ostati u vama. Ne zatomiti u sebi i zadržavati, nego takvu vjeru živjeti uvijek. Nemojte misliti da vas Gospodin, koji vas poznaje, ne prati u životu. Nadalje, spomenuo je priču o čovjeku koji je usnu san. “Ima jedan lijepi primjer čovjeka koji usnuo san. Rekao je da je sanjao Gospodina. “Išli smo zajedno, ali u jednom trenutku okrenuo sam se iza sebe i vidio da ne postoje dva para otisaka stopala, već samo jedan. Rekao sam Isusu: Isuse, vidiš, samo su moja stopala tamo. Gdje su tvoja? Gospodin je šutio. Tada taj čovjek reče. Upravo tamo nema otisaka gdje mi je bilo teško, gdje su me mrzili i nisu željeli imati u svojoj sredini i vidim da te tu nije bilo. Kaže mu Gospodin: Da, a reci mi kako si došao do ovog mjesta? Kaže mu on: Ne znam, ali vidim samo jedan par stopala. Kaže mu Isus: U tvojim teškim trenucima o kojima ti pričaš ja sam te uzeo na svoje ruke i nosio. Onaj par stopala koji vidiš su moje noge.”

Preč. Mario Kopjar / Foto: Dario Zürchauer

Potaknuvši vjernike preč. Kopjar naglasio je da nas Gospodin uvijek nosi. On uvijek želi da osjetimo Njegovu pomoć i blizinu. Kako to možemo osjetiti? Po svojim bližnjima. Po svima vama koji ste tu i ne tražite, kako kažu moderno, energiju negdje drugdje nego snagu tražite ovdje, u Gospodinu i Njegovu tijelu jer On je pravi pastir. Nas šalje poput Barnabe da potražimo Pavla koji je izgubljen jer će možda on biti najveći misionar. Da, i mi smo pozvani da poput Barnabe pozivamo izgubljene, malaksale i čak progonitelje da ih Gospodin dotakne. I oni su naša braća i sestre. Oni su jedno zajedno s nama. Taj se Pavao obratio, Barnaba ga je pozvao u sklad učenika. Pozvao ga je u svoju “ekipu” da pronose Božju riječ i u njoj uživaju. Da druge ljude privode svome srcu. Da, to smo mi, braćo i sestre. Toliki je posao nas ljudi, kršćana u ovom svijetu, kazao je.

Foto: Dario Zürchauer

Govoreći o primjeru kojim je sv. Antun nasljedovao Krista spomenuo je sljedeće. “Takav primjer nam je pokazao i sveti Antun. On je bio čovjek uma, poznavanja sv. Pisma, patristike. On je tolike ljude privodio na pravi put i priveo ih konačnom veselju u zajedništvu s Bogom. Kako to znamo? I dan danas njegov jezik stoji u pokaznici i kao da nam želi reći: “Čovječe, ako si već došao u ovaj prostor u kojem čuvaju moju relikviju, pa kreni odavde drugačiji. Kreni ispunjeniji, kreni ispunjen snagom Božje ljubavi da i ti možeš svojim jezikom nešto reći. Na to nas i danas ovdje poziva. Da nam na jezik dođe riječ koje ćemo znati reći određenim ljudima za opomenu, kojima treba znati i “odbrusiti”, kojima treba znati dotaknuti srce da prepoznaju svoju krivinu i lutanje. Možda nismo hrabri, možda nam ponestaje snage, ali znajmo da na putu nismo sami. Da onaj par nogu koji ne vidimo hoda zajedno s nama. To je Gospodin”, zaključio je.

Foto: Dario Zürchauer

Foto: Dario Zürchauer

Foto: Dario Zürchauer