U tradiciji bizantsko-katoličkog ili grkokatoličkog obreda sredinom studenoga (15. studenoga) počinje predbožićni post, to jest duhovna priprava za Božić, svetkovinu rođenja Kristova, kao što u rimokatoličkom obredu Božiću prethodi došašće ili advent. U tom predbožićnom vremenu u grkokatoličkom mjesecoslovu (kalendaru) padaju razni svetački blagdani: Bezgrješno začeće presvete Bogorodice u krilu majke Ane, spomendani proroka, crkvenih naučitelja i svetih isposnika, zatim dvije pred-božićne nedjelje koje se spominju svetih praotaca i svetih otaca – prethodnika Kristovih.

Priprava za Božić – svetkovinu Rođenja Gospoda našega Isusa Krista kod grkokatolika jasno izražava otajstvo „sniženja“ (grč. kenosis) ili tjelesnog silaska, a time i svojevrsnog poniženja Riječi Božje kroz sliku “silaska“ svetih među nas, njihovih svjedočanstava i primjera. Tijekom prosinca u sinaksaru (menologiju ili mjesecoslovu) redom se nalaze likovi presvete Bogorodice, proroka, mučenika, biskupa, monaha i isposnika, kao da bi bogoslužje htjelo okupiti ove velike kršćanske likove, a s njima i nâs same, na zajedničko očekivanje i slavlja otajstva silaska Boga među ljude, da bude „Emanuel – S nama Bog“.

Presveta Bogomajka Marija prisutna je u blagdanu njezina Neporočnog ili bezgrješnog začeća u krilu majke Ane (8. prosinca), zajedno sa svojom majkom Anom, u kojem promatramo Božji blagoslov nad svetim Joakimom i Anom po božanskom začeću Marije. U životu poodmaklog, pobožnog i jednostavnog bračnog para svjedočimo izvanrednom Božjem zahvatu koji je dio šireg, nadnaravnog i neizrecivog Božjeg nauma spasenja cijeloga čovječanstva. Sve to započinje u životu jedne skromne i obične obitelji. Marija će postati “prebivalištem Kralja kozmosa i vječnosti, da se obnovi naš pali ljudski rod“ (stihira Večernje blagdana Bezgrješnog začeća).

Spomen petorice svetih proroka – Nauma, Habakuka, Sefanija, Hagaja i Danijela – slavi se zajedno sa spomenom babilonskih mladića Ananije, Azarje i Mišaela kao spomen onih koji su unaprijed predskazali i navijestili Kristov dolazak. Kao onaj koji znade mudro čitati znakove vremena ističe se nadasve prorok Habakuk (2. prosinca). „Stojeći na božanskoj straži, časni prorok Habakuk čuo je za neizrecivo otajstvo tvoga dolaska među nas, Kriste, i proročki te navijestio, vidjevši unaprijed i bogomudre apostole poput konjâ koji gaze po moru brojnih naroda“ – pjeva stihira Večernje spomendana ovog proroka. Danijel i tri mladića iz babilonskog ropstva (17. prosinca kao i nedjelja pred Božić) predstavljaju uzore pravednog i kreposnog života usred najgorih životnih okolnosti, koji “premda ne od zlata nego od propadljive ljudske naravi sazdani, pokazaše se dragocjenijima i od zlata koje se u vatri tali“ zbog svoje stamene vjere. Vatra ih ne sažga, već dapače osvježi. I to je slika nadnaravnog Božjeg zahvata u povijesti čovječanstva koje se dogodilo po nadnaravnom začeću Krista, ali i nadnaravnog zahvata u osobni život svakog čovjeka. Svatko može postati Božjim zlatom u svojoj ljudskoj prolaznosti. Danijel se slavi upravo kao prorok Kristova božanstva i Marijinog božanskog bogomaterinstva: „Častimo Danijela, prvaka među prorocima: on je uistinu unaprijed vidio Krista, Boga našega, kao stijenu, ne ljudskom rukom odsječenu, izdubenu od čiste i svete gore, Bogorodice Marije“ (stihira proroku Danijelu).

Prosinac donosi i značajne mučeničke likove, svete muškarce i žene – Barbaru, Luciju, Julijanu, Anastaziju i Eugeniju te Sebastijana i Bonifacija. Za Barbaru (4. prosinca) tekstovi bizantske himnografije ističu ulogu križa, na kojem mučenik kao svjedok Kristov, poput njega samoga pobjeđuje smrt. Kod Lucije (13. prosinca) i Julijane (21. prosinca) tropar govori o zaručničkoj dimenziji mučeništva, Crkve i duše svakoga kršćanina koja se s Kristom sjedinjuje u smrti: „Za tobom, Zaručniče moj, žudim i za tebe mučeništvom umirem. S tobom se razapinjem i s tobom po krštenju bivam pokopana. Trpim s tobom, da bih mogla kraljevati s tobom, i umirem za tebe, da bih živjela s tobom“. Velemučenica Anastazija ili Stošija (22. prosinca), već samim svojim imenom („uskrsnica“), najavljuje krajnji smisao i cilj Kristova utjelovljenja i rođenja te smisao i cilj mučeništva, svih proroštava, ali i vjerničkog života svakoga kršćanina. To je uskrsnuće i vječni život u zajedništvu Presvete Trojice i nebeske Crkve anđela i svetih.

Spomeni velikih biskupa i otaca Crkve – Ivana Damašćanskog, Nikole iz Mire, Ambrozija milanskog, Spiridona i Ignacija Antiohijskog redaju se u predbožićno vrijeme poput blagdanskih svjećica koje naukom i mudrošću rasvjetljuju tamu ljudske ograničenosti u potrazi za istinom i mudrošću života. Ivan Damašćanin (4. prosinca) je vrhunski bogoslov i himnograf i naučitelj prve Crkve, kojemu zahvaljujemo najljepše i teološki najbogatije kondake, kanone i druge bizantske liturgijske i teološke tekstove. „Premudri oče Ivane, ti si uresio Crkvu hvalospjevima nebeskog nadahnuća, prebirući svoju citru snagom Svetoga Duha i pjevajući poput slatkopjevca Davida…“ Svoj talent bogoslovske oštroumnosti Ivan je umnožio talentom pjesništva i tako nam pretočio neizreciva božanska otajstva u skladne i razumljive pjesme. On je „utjelovio“ bogoslovlje u poeziju i tako nam približio i objasnio Kristovo utjelovljenje i spasenje.

Sveti Nikola biskup (6. prosinca) nam se pokazuje kao čudotvorac, dobrotvor i zagovornik. „Pastiri i naučitelji sabiru se kako bi zajedno proslavili uzor-pastira Dobroga Pastira, u kojem bolesni nalaze liječnika, oni u opasnostima izbavitelja, grješnici odvjetnika, siromasi bogatstvo, ožalošćeni utjehu, putnici suputnika, moreplovci kormilara.“ Sa sv. Nikolom Bog silazi s nebeskih visina u svagdanje ljudske potrebe i nevolje da bude Emanuel – s nama Bog. Sveti Ambrozij Milanski (7. prosinca), jedan od velikih latinskih otaca Crkve predstavlja nam se kao branitelj pravovjerja, kao „lira Svetoga Duha koja pjeva o svetom nauku i jasno zbori o jednom jedinom Sinu u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj, bezgrješno začetom i suvječnom Ocu“. Spomen Ambrozija u ovo predbožićno vrijeme nas podsjeća na važnost ispravne vjere, da znamo u što vjerujemo i što zapravo Božićem slavimo. Sveti Ignacij Antiohijski, nazvan „bogonosni“, poput velebnoga portala „blagdanskoga hrama“, stoji na samom početku predblagdana Božića (20. prosinca). Stihovi koji se njemu u čast pjevaju dobrim dijelom su uzeti iz njegovih poznatih spisa. On izravno govori o povezanosti euharistijske žrtve i žrtve mučeništva: „Ljubavlju prihvativši Krista, primio si nagradu bogonosni Ignacije! Krvlju svojom si zapečatio svećeničku službu Kristovu evanđelju, postavši pšenicom Besmrtnoga Sijača, a samljeven zubima divljih zvijeri, prinio si se Kristu kao pogača najslađeg kruha. Mučeniče blaženi, neprestano za nas moli!“ Kada nas život „melje“, a mi svoje muke prinosimo kao žrtvu Bogu, postajemo za Boga poput „pogače najslađega kruha“, a sudjelujući u božanskoj liturgiji i primajući svete Tajne Tijela i Krvi Kristove, sjedinjujemo se s Božanskim Sijačem Kristom.

Ovoj povorci svetih velikana pridruženi su i sveti monasi i isposnici: Saba Posvećeni, Patapij i Danijel Stupnik. Njihove zasluge, ali i poticaj svima nama na istinski kršćanski život i istinski doživljaj blagdana Božića najbolje opisuju stihovi velikom monaškom vođi, učitelju i isposniku sv. Sabi iz Palestine (5. prosinca), koji bijaše „nalik anđelima, prijatelj svetaca, subesjednik proroka, baštinik slave mučenika i apostola, neugasiva svjetiljka suzdržanosti i umjerenosti, putokaz subraći monasima, sav ispunjen dobrotoljubljem i milosrđem“.

Pet dana prije samog Božića započinje Predblagdan Rođenja Kristova (20. – 24. prosinca), kao neposredni uvod u slavlje, slično kao vrijeme velikih O – antifona u rimskom obredu. Himničke pjesme (stihire) usmjeravaju prema Betlehemskoj špilji, pozivajući nebesku vojsku, zvijezde, pastire, mudrace, ali i sve nas da budemo dionici ovog nedokučivog i veličanstvenog Božjeg spasiteljskog zahvata. „Započnimo, vjerni, predblagdansko slavlje Kristova rođenja i uzdignuvši misli k visinama, duhom se zaputimo u Betlehem. Pogledajmo špilju poput Edena koji nam se ponovno otvara po Bogu koji iziđe iz čiste Djevice, i kao savršeni čovjek ostaje savršenim Bogom… Slušajte nebesa i počuj zemljo! Pogledajte Sina i Riječ Očevu koja se ima roditi od bezgrješne Djevice, voljom Oca koji ga prije vječnosti porodi, a koji je začet po Svetomu Duhu… (Stihire Večernje prvog dana božićnog predlagdana)“.

Utjelovljenje koje se dogodilo u Mariji po Svetom Duhu, i koje je donijelo svemu svijetu spasenje, unaprijed su najavili i predskazali sveti proroci, životom svojim posvjedočili mučenici, naukom svojim objasnili sveti oci naučitelji, opjevali pjesmoslovci, a u životu svom iz dana u dan, s velikim strpljenjem i ljubavlju, živjeli monasi i isposnici. Svetkovinom Božića slavimo, razmatramo i živimo otajstvo Utjelovljenja vječne Božje Riječi – Krista – u našu povijest i naše živote. Svetački likovi zajedno s blagdanima predbožićnog vremena su pomoć nebeske Crkve nama na zemlji, na našem putu ka novom rođenju u vječnosti.

Božićni post u Grkokatoličkoj Crkvi i bizantskom obredu je vrijeme od 40 dana prije Božića. Nije jednako strog kao Veliki post svete Četrdesetnice (korizma), ali je važan i blagodatan kao i svaka žrtva učinjena iz ljubavi za Gospoda Isusa Krista. Podsjeća nas na nužnost jedinstva svega stvorenoga što sama narav Kraljevstva nebeskoga traži. Utjelovljenje sjedinjuje Stvoritelja sa stvorenjima u osobi Isusa Krista i ukazuje na „dobro“ (pozitivu) svega stvorenja te međuovisnost i povezanost čitavoga kozmosa: materijalnoga, duševnoga i duhovnoga. Post je vrijeme pojačanoga napora oko ljubavi prema Bogu i bližnjemu što se iskazuje u konkretnom bogoštovanju, molitvi, postu i djelima čovjekoljublja (grč. „philantropia“). Upravo u ovome posljednjem na najbolji način postajemo ikona ili odraz Presvete Trojice i Isusa Krista jer je On Čovjekoljubac („Philantropos“) kako se u liturgiji i svetim tekstovima u Grkokatoličkoj Crkvi moli i ispovijeda. Post je ravnoteža duha, duše i tijela, unutarnjega i vanjskoga, osobnoga i zajedničkoga. Ne može se imati kvalitetan molitveni život i istinsko bogoštovlje, a istovremeno živjeti tako što se tlači druge, ne mari za brata čovjeka, robuje strastima tijela, mentalitetu i putovima svijeta te živi s lošim svagdanjim navikama. Osjećajući barem malo glad svakoga dana, postajemo svjesni da same sebe ne možemo dovesti do punine života, da smo ovisni o Bogu i njegovoj milosti, da smo prolazni, da smo ovdje na proputovanju i da „ovdje nemam trajnoga grada“, kako kaže sveti apostol Pavao. Želja i potreba za hranom postaje znakom naše želje i potrebe za onim najbitnijim – za Bogom, vječnim smislom svega stvorenoga i puninom našega bića. Kanoni Katoličke Crkve bizantskoga obreda točno normiraju post za sve posne dane, ali svatko je slobodan prema svojoj savjesti ili blagoslovu duhovnoga oca sebi izabrati i ostvariti koliko i kako može. Premda kanoni konkretno određuju tradicionalni oblik posta u svezi s hranom, što možda izgleda preidealno ili neostvarivo u današnjim uvjetima života, Crkva ih ne zapovijeda već predlaže i postavlja kao poticaj i ideal. Uvijek se može uzeti manje pravilo, ili u manjem opsegu, ali je vrijedno držati se barem redovito i tog umanjenog pravila posta. Kultura posta se gradi kao i duhovnost općenito. Prema kanonima Crkve u vrijeme posta je od hrane zabranjeno sve mesno, masno i mliječno u sve dane. Srijedom i petkom, a također od 13. do 24. (Badnjak) dodatno su zabranjeni riba, ulje i vino (izuzev subote i nedjelje). Ne smije se zaboraviti, kako kažu sveti oci Crkve, da se u vrijeme posta više vremena treba posvetiti molitvi, svetim sakramentima ili tajnama ispovijedi i pričesti. Post je ne samo disciplina za sve članove Crkve, već je i dobar poticaj svima da u vrijeme pritiska potrošačkog adventsko-božićnog komercijalizma ostanemo fokusirani na ono bitno, na bitni i istinski smisao Božića i svoj osobni duhovni rast. U svakom slučaju, Crkva nas osobito poziva na više molitve, odricanja, duhovne sabranosti i ljubavi u pripremi za slavlje Rođenja Gospodnjega. Svaki katolik je živi član žive zajednice – Crkve, a ona je Tijelo Kristovo, te je samim time uključen u njezin život i svojim osobnim duhovnim životom. Stoga kršćanin po samom svom pozivu kršćanina ne može živjeti izvan ili mimo Crkve. Posvećeno iskustvo tolikih pokoljenja svetaca, kao i nauka i discipline Crkve pomažu vjerniku u napretku duhovnoga života i hodu prema vječnom spasenju.