Primat Petrova nasljednika u otajstvu Crkve

Počelo, svrha i narav Primata

1. U ovome trenutku života Crkve, pitanje primata Petra i njegovih nasljednika ima osobitu, a i ekumensku, važnost. U tom se smislu često izražavao Ivan Pavao II, osobito u enciklici Ut unum sint (Da budu jedno), u kojoj je pastirima i teolozima želio posebno uputiti poziv na “pronalaženje takva oblika vršenja primata, koji bi se otvorio novoj situaciji, ne odričući se nikako bitnoga u tom poslanju” (1).
Kongregacija za nauk vjere, prihvaćajući poziv Svetoga Oca, odlučila je nastaviti s produbljenjem te tematike sazivajući simpozij čisto naukovne naravi o Primatu Petrova nasljednika, koji je održan u Vatikanu od 2. do 4. prosinca 1996., a o čijim je radovima objavljen Zbornik (2).
2. U Poruci upućenoj sudionicima simpozija, Sveti je Otac napisao: “Katolička Crkva svjesna je da je sačuvala, u vjernosti Apostolskoj predaji i vjeri Otaca, službu Petrova nasljednika” (3). Naime, postoji kontinuitet kroz povijest Crkve u naukovnom razvoju o primatu. U priređivanju ovoga teksta, koji se pojavljuje u dodatku gore navedenog Zbornika (4), Kongregacija za nauk vjere okoristila se prilozima znanstvenika koji su sudjelovali na simpoziju, no nije željela niti ponuditi sažetak, a niti zaći u pitanja koja su otvorena novim istraživanjima. Ova “Razmišljanja” – na rubu simpozija – žele samo podsjetiti na bitne točke katoličkog nauka o primatu, velikom Kristovom daru svojoj Crkvi kao služenju neophodnom za jedinstvo, a koji je, kako pokazuje povijest, često bio obranom slobode biskupa i partikularnih Crkvi pred uplitanjem političke moći.
3. “Prvi Šimun, zvani Petar” (5). Tim znakovitim isticanjem prvenstva Šimuna Petra, sveti Matej uvodu u svoje Evanđelje listu dvanaestorice Apostola, koja i u ostala dva sinoptička Evanđelja i u Djelima apostolskim počinje Šimunovim imenom (6). Taj popis, prepun velike svjedočke snage, i ostali evanđeoski ulomci (7) pokazuju s jasnoćom i jednostavnošću da je novozavjetni kanon preuzeo Kristove riječi koje se odnose na Petra i na njegovu ulogu u skupini Dvanaestorice (8). Zbog toga je već u prvim kršćanskim zajednicama, kao i kasnije u cijeloj Crkvi, Petrova slika ostala utvrđena kao slika Apostola kojega je, bez obzira na njegovu ljudsku slabost, Krist izričito postavio na prvo mjesto među Dvanaestoricom i pozvao na vršenje vlastite i osobite zadaće u Crkvi. On je stijena na kojoj će Krist izgraditi svoju Crkvu (9); on je onaj koji, jednom kad se obratio, nikada neće oslabiti u vjeri i učvršćivat će braću (10); on je, konačno, Pastir koji će voditi cijelu zajednicu Gospodinovih učenika (11).
U Petrovom liku, poslanju i služenju, u njegovoj prisutnosti i njegovoj smrti u Rimu – koje potvrđuje najstarija književna i arheološka predaja – Crkva promatra duboku stvarnost koja je u bitnom odnosu sa samim njezinim otajstvom zajedništva i spasenja: “Ubi Petrus, ibi ergo Ecclesia” (12). Crkva je od samog početka i sa sve većom jasnoćom shvaćala da kao što postoji nasljedstvo Apostola u biskupskoj službi, da tako i otajstvo jedinstva, povjereno Petru, pripada vječnom ustroju Crkve Kristove i da je to nasljedstvo utvrđeno u mjestu njegova mučeništva.
4. Temeljeći se na svjedočanstvu Novoga Zavjeta, Katolička Crkva uči, kao nauk vjere, da je rimski biskup Petrov nasljednik u njegovu prvenstvenom služenju u sveopćoj Crkvi (13). To nasljedstvo objašnjava prvenstvo Rimske Crkve (14), obogaćene također propovijedanjem i mučeništvom svetoga Pavla.
U Božjem naumu o primatu kao “službi od Gospodina posebno povjerenoj Petru, prvaku Apostola, a koja se ima prenositi na njegove nasljednike” (15), već se očituje svrha Petrove karizme, tj. “jedinstvo vjere i zajedništva” (16) svih vjernika. Naime, rimski Prvosvećenik kao Petrov nasljednik, “trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika” (17), i stoga ima osobitu služiteljsku milost kako bi služio onome jedinstvu vjere i zajedništva koje je potrebno za izvršenje spasenjskoga poslanja Crkve (18).
5. Konstitucija Pastor aeternus Prvoga vatikanskog sabora u proslovu je pokazala svrhu primata, posvećujući potom glavni dio teksta izlaganju sadržaja ili područja njegove vlastite vlasti. Drugi vatikanski sabor, sa svoje strane, opetovano potvrđujući i upotpunjujući naučavanje Prvoga vatikanskog sabora (19), uglavnom je obrađivao temu svrhe, s osobitom pozornošću na otajstvo Crkve kao Corpus-a Ecclesiarum-a (20). Takvo promišljanje omogućilo je da se s većom jasnoćom istakne da prvenstvena zadaća rimskog biskupa i zadaća ostalih biskupa nisu u proturječju, već u izvornom i bitnom skladu (21).
Stoga, “kada Katolička Crkva tvrdi da funkcija rimskog biskupa odgovara volji Kristovoj, ona ne odvaja tu funkciju od poslanja povjerena cjelini biskupa, koji su također #!vikari i delegati Kristovi#! (Lumen gentium, br. 27). Rimski biskup pripada njihovom #!zboru#! i oni su mu braća u službi” (22). No, isto se tako mora ustvrditi da se biskupska kolegijalnost ne suprotstavlja osobnom vršenju primata niti ga mora relativirati.
6. Svi su biskupi podložni sollicitudo omnium Ecclesiarum (23), budući da su članovi biskupskog Zbora koji nasljeduje apostolski zbor, u kojemu je sudjelovao i izvanredni lik svetoga Pavla. Ta sveopća dimenzija njihovoga episkope (nadgledanja) neodjeljiva je od osobite dimenzije koja se odnosi na povjerene im službe (24). U slučaju rimskog biskupa – Kristovog namjesnika na način vlastit Petru kao Glavi biskupskog Zbora (25) – sollicitudo omnium Ecclesiarum zadobiva posebnu snagu jer je popraćena punom i vrhovnom vlašću u Crkvi (26): vlašću koja je doista biskupska, ne samo vrhovna, potpuna i sveopća, ali i izravna, nad svima, bilo biskupima bilo ostalim vjernicima (27). Stoga služba Petrova nasljednika nije služenje koje do svake partikularne Crkve dopire izvana, već je upisana u srce svake partikularne Crkve u kojoj “je doista prisutna i djeluje Crkva Kristova” (28) i stoga u sebi nosi otvorenost služenju jedinstvu. Ta unutarnjost službe rimskog biskupa svakoj partikularnoj Crkvi također je izričaj uzajamne unutarnjosti između sveopće Crkve i partikularne Crkve (29).
Biskupstvo i primat, uzajamno povezani i nerazdvojivi, božanskog su ustanovljenja. Ustanovljenjem Crkve povijesno su nastali oblici crkvenoga uređenja u kojima se također vrši počelo prvenstva. Katolička je Crkva osobito dobro svjesna zadaće apostolskih sjedišta u drevnoj Crkvi, posebice onih koje se smatraju “Petrovima” – Antiohija i Aleksandrija – kao uporišnih točki apostolske Predaje, oko kojih se razvio patrijarhijski sustav. Taj sustav pripada vodstvu redovite Božje Providnosti nad Crkvom i u sebi sadrži, već od samih početaka, vezu s Petrovom predajom (30).
7. Vršenje Petrove službe mora se shvaćati – da “ništa ne izgubi od svoje izvornosti i transparentnosti” (31) – polazeći od Evanđelja, tj. od njegovoga bitnog uključivanja u spasenjsko otajstvo Kristovo i izgradnju Crkve. Primat se u vlastitoj biti i vlastitom vršenju razlikuje od službi upravljanja koje su na snazi u ljudskim društvima (32). On nije služba koordinacije ili predsjedanja, niti se svodi na primat časti, niti se može shvatiti kao neka monarhija političke vrste.
Rimski Prvosvećenik je – poput svih vjernika – podložan Riječi Božjoj, katoličkoj vjeri te je jamac poslušnosti Crkve i, u tom smislu, servus servorum. On ne odlučuje prema vlastitoj samovolji, već daje glas volji Gospodinovoj koji se čovjeku obraća u Svetom Pismu kojega Predaja živi i tumači. Drugim riječima, episkope primata ima ograničenja koja proizlaze iz božanskog zakona i nedodirljivoga božanskog ustanovljenja Crkve koje je sadržano u Objavi (33). Petrov nasljednik je stijena koja, protiv samovolje i konformizma, jamči strogu vjernost Riječi Božjoj. Iz toga proistječe i mučeničko obilježje njegovog primata.
8. Obilježja vršenja primata moraju se nadasve shvaćati polazeći od dvije temeljne pretpostavke: jedinstvo Episkopata i biskupsko obilježje samoga primata. Budući da je Episkopat “jedna i nedjeljiva” (34) stvarnost, Papin primat sa sobom nosi sposobnost učinkovitog služenja jedinstvu svih biskupa i svih vjernika, te se “vrši na različitim razinama, koje se tiču bdjenja nad prenošenjem Riječi, slavljenja sakramenata i liturgije, poslanja, discipline i kršćanskog života” (35). Na tim razinama, a Kristovom voljom, svi u Crkvi – biskupi i ostali vjernici – dužni su poslušnost Petrovom nasljedniku koji je također jamac opravdane različitosti obreda, stega i crkvenih ustroja između Istoka i Zapada.
9. Primat rimskog biskupa, ako se u obzir uzme njegovo biskupsko obilježje, na prvom se mjestu izlaže u prenošenju Riječi Božje. On, dakle, uključuje specifičnu i osobitu odgovornost u evangelizacijskom poslanju (36), budući da je crkveno zajedništvo stvarnost koja je bitno usmjerena na širenje: “Evangelizirati je milost i vlastiti poziv Crkve, njezinoga najdubljeg identiteta” (37).
Biskupska zadaća koju rimski Prvosvećenik ima u odnosu na prenošenje Riječi Božje proteže se i unutar cijele Crkve. Kao takva, ona je vrhovna i sveopća učiteljska služba (38); ona je zadaća koja podrazumijeva karizmu: osobitu pomoć Duha Svetoga Petrovom nasljedniku koja u određenim slučajevima podrazumijeva također povlasticu nepogrešivosti (39). Kako “su sve Crkve u punom i vidljivom zajedništvu jer su svi pastiri u zajedništvu s Petrom i tako u jedinstvu s Kristom” (40), na isti su način biskupi svjedoci božanske i katoličke istine kada naučavaju u zajedništvu s rimskim Prvosvećenikom (41).
10. Zajedno s učiteljskom zadaćom o primatu, poslanje Petrova nasljednika nad cijelom Crkvom sa sobom nosi vlast nalaganj( crkvenog upravljanja koja su nužna ili prikladna za promicanje i obranu jedinstva vjere i zajedništva. Među njih treba, primjerice, ubrojiti davanje mandata za ređenje novih biskupa, zahtjev da oni ispovijede katoličku vjeru, a i pomoć svima da se održe u ispovjeđenoj vjeri. Kako je uobičajeno, postoje i ostali – manje više kontingentni – mogući načini vršenja toga služenja jedinstvu, kao što su donošenje zakona za cijelu Crkvu, određivanje pastoralnih ustroja na službu različitih partikularnih Crkvi, proviđanje obvezujućom snagom odluke partikularnih Sabora, odobrenje nad-dijecezanskih redovničkih instituta, itd. Zbog vrhovnog obilježja vlasti primata, ne postoji nijedna instancija kojoj bi rimski Prvosvećenik morao zakonski odgovarati o vršenju primljenoga dara: “prima sede a nemine iudicatur” (42). No, to ne znači da Papa ima apsolutnu vlast. Naime, osluškivanje glasova Crkvi znamenje je služenja jedinstvu, također posljedica jedinstva biskupskog Tijela i sensus-a fidei cijeloga naroda Božjega. I taj vez očituje se kao bitno obdaren većom snagom i sigurnošću nego zakonske instancije – uostalom ta je postavka nepredloživa, jer je bez temelja – kojima bi rimski Prvosvećenik morao odgovarati. Konačna i neodgodiva odgovornost Pape najbolje jamstvo nalazi, s jedne strane, u njegovom uključivanju u Predaju, i s druge strane u bratskom zajedništvu, te u povjerenju u pomoć Duha Svetoga koji upravlja Crkvom.
11. Jedinstvo Crkve, u čije se služenje na jedinstveni način stavlja služba Petrova nasljednika, doseže najuzvišeniji izričaj u euharistijskoj žrtvi, koja je središte i korijen crkvenog zajedništva, zajedništva koje se i nužno temelji na jedinstvu Episkopata. Stoga se “svako slavljenje Euharistije vrši u zajednici ne samo s vlastitim biskupom već i s Papom, s biskupskim redom, sa svekolikim svećenstvom i cijelim narodom. Svako valjano slavlje Euharistije izražava to sveopće zajedništvo s Petrom i cijelom Crkvom, ili objektivno na njega upućuje” (43), kao u slučaju Crkvi koje nisu u potpunom zajedništvu s Apostolskom Stolicom.
12. “Putujuća Crkva u svojim sakramentima i ustanovama, koje spadaju na ovo vrijeme, nosi prolazni lik ovoga vijeka” (44). I zbog toga se nepromjenjiva narav primata Petrova nasljednika povijesno izražavala preko načina vršenja prikladnih za stanja putujuće Crkve u ovome promjenjivom svijetu.
Konkretni sadržaji njegovoga vršenja obilježavaju Petrovo služenje u onoj mjeri u kojoj vjerno izražavaju primjenu zahtjeva konačne svrhe koja mu je vlastita (jedinstvo Crkve) na uvjete mjesta i vremena. Veće ili manje protezanje takvih konkretnih sadržaja u svakome će povijesnom dobu ovisiti o necessitas Ecclesiae. Duh Sveti pomaže Crkvi da raspozna tu necessitas, a rimski Prvosvećenik, slušajući glas Duha u Crkvama, traži odgovor i nudi ga kada to smatra potrebnim i na način koji smatra prikladnim.
Upravo zbog toga ne može se odrediti jezgra nauka vjere o nadležnostima primata, tražeći najmanje nadležnosti u povijesti. Stoga samo činjenica da je primat u određenom razdoblju vršio određenu zadaću ne znači da ta zadaća nužno uvijek mora biti pridržana rimskom Prvosvećeniku. I, obratno, samo činjenica da Papa prije nije vršio određenu zadaću ne daje ovlasti na donošenje zaključka da se takva funkcija u budućnosti ne bi mogla vršiti kao nadležnost primata.
13. U svakom slučaju, temeljno je ustvrditi da je razlikovanje glede podudaranja između naravi Petrove službe i mogućih načina njezinog vršenja, jest razlikovanje koje treba obaviti in Ecclesia, tj. uz pomoć Duha Svetoga i u bratskom dijalogu rimskog Prvosvećenika s ostalim biskupima, prema konkretnim zahtjevima Crkve. No, istodobno je jasno da samo Papa (ili Papa s ekumenskim Saborom) ima, kao Petrov nasljednik, vlast i nadležnost reći konačnu riječ o načinima obavljanja vlastite pastoralne službe u sveopćoj Crkvi.
14. Podsjećajući na bitne točke katoličkog nauka o primatu Petrova nasljednika, Kongregacija za nauk vjere sigurna je da pouzdana potvrda takvih naukovnih dostignuća pruža veću jasnoću o putu kojim treba nastaviti. Naime, takav je priziv koristan, i stoga kako bi se izbjeglo uvijek iznova moguća upadanja u pristranosti i jednostranosti koje je Crkva u prošlosti već odbacila (febronijanizam, galikanizam, ultramontanizam, koncilijarizam, itd.). A svi će nadasve – milošću Duha Svetoga – a vidjevši služenje Sluge slugu Božjih kao veliki dar božanskog milosrđa Crkvi, pronaći poleta za življenje i vjerno čuvanje stvarnoga i potpunog zajedništva s rimskim Prvosvećenikom u svakodnevnom hodu Crkve, onako kako je to želio Krist (45).
15. Potpuno zajedništvo koje je Gospodin želio među onima koji se priznaju njegovim učenicima, zahtjeva zajedničko priznanje sveopće crkvene službe “u kojoj bi se svi biskupi prepoznali ujedinjenima, a svi vjernici našli potvrdu vlastite vjere” (46). Katolička Crkva ispovijeda da je ta služba prvenstvena služba rimskog Prvosvećenika, Petrova nasljednika, te ponizno i stameno smatra “da je zajedništvo partikularnih Crkvi s rimskom Crkvom, kao i njihovih biskupa s rimskim biskupom, bitan zahtjev – po Božjem naumu – punog i vidljivog jedinstva” (47). Kroz povijest u papinstvu nije nedostajalo niti ljudskih pogrešaka pa i teških nedostataka: sam je Petar, naime, priznavao da je grješnik (48). Petar, slab čovjek, bio je izabran za stijenu, upravo zato da bi očito bilo da je pobjeda samo Kristova, a ne rezultat ljudskih sila. Gospodin je svoje bogatstvo kroz povijesna doba želio pronijeti u krhkim posudama (49): tako je ljudska krhkost postala znak istine božanskih obećanja.
Kada će i kako biti dostignut toliko željeni cilj svih kršćana? “Kako to postići? Kroz nadu u Duhu, koja je kadra od nas udaljiti sablasti prošlosti i bolne spomene podjele; On nam može podariti jasnoću, snagu i hrabrost da poduzmemo nužne korake tako da naš napor uvijek iznova bude što izvorniji” (50). Svi smo pozvani povjeriti se Duhu Svetome, povjeriti se Kristu, povjeravajući se Petru.
X JOSEPH Card. RATZINGER
Pročelnik
X TARCISIO BERTONE
Umirovljeni biskup Vercellija
Tajnik

(1) Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno (Ut unum sint), 25. 5. 1995, br. 95.
(2) Il Primato del Successore di Pietro, Atti del Simposio teologico, Roma, 2-4 dicembre 1996, Libreria Editrice Vaticana, Citta del Vaticano, 1998.
(3) Ivan Pavao II, Lettera al Cardinale Joseph Ratzinger, in Ibid, p. 20.
(4) Il Primato del Successore di Pietro nel mistero della Chiesa, Considerazioni della Congregazione per la Dottrina della Fede, in Ibid, Appendice, pp. 493-503. Tekst je u posebnom sveščiću objavila Libreria Editrice Vaticana.
(5) Mt 10,2.
(6) Usp. Mk 3,16; Lk 6,14; Dj 1,13.
(7) Usp. Mt 14,28-31; 16,16-23 i par.; 19,27-29 i par.; 26,33-35 i par.; Lk 22, 32; Iv 1,42; 6,67-70; 13,36-38; 21,15-19.
(8) Svjedočanstvo Petrove službe nalazi se u svim, premda različitim, izrazima novozavjetne predaje, bilo u sinopticima – tamo s različitim odlomcima kod Mateja i Luke, kao i kod Marka – bilo u Pavlovim spisima i Ivanovoj predaji, uvijek s izvornim elementima, koji se razlikuju u pripovijedalačkom vidu, ali se duboko slažu u bitnom sadržaju. To je znak da je Petrova stvarnost shvaćana kao temeljna činjenica Crkve.
(9) Usp. Mt 16,18.
(10) Usp. Lk 22,32.
(11) Usp. Iv 21,15-17. O novozavjetnom svjedočanstvu o primatu, usp. i Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 90 ss.
(12) Sv. Ambrozije Milanski, Enarr. in Ps., 40, 30: PL 14, 1134.
(13) Usp. npr. S. Siricije I, Pismo Directa ad decessorem, 10-II-385: Denz-H(n, n. 181; II. lionski sabor, Professio fidei di Michele Paleologo, 6-VII-1274: Denz-H(n, n. 861; Klement VI, Pismo Super quibusdam, 29-IX-1351: Denz-H(n, n. 1053; Firentinski sabor, bula Laetentur caeli, 6-VII-1439: Denz-H(n, n. 1307; Pijo IX, enciklika Qui pluribus, 9-XI-1846: Denz-H(n, n. 2781; I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, cap. 2: Denz-H(n, br. 3056-3058; II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, III. pogl., br. 21-23; Katekizam Katoličke Crkve, br. 882; itd.
(14) Usp. sv. Ignacije Antiohijski, Epist. ad Romanos, Intr.: SChr 10, 106-107; sv. Irenej Lionski, Adversus haereses, III, 3, 2:SChr 211, 32-33.
(15) II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 20.
(16) I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, proemio: Denz-H(n, n. 3051. Usp. Lav I. Veliki, Tract. in Natale eiusdem, Denz-H(n, 2: CCL 138, p. 19.
(17) II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 23. Usp. I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, proemio: Denz-H(n, n. 3051; Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 88. Usp. Pijo IX, Lett. del S. Uffizio ai Vescovi d#!Inghilterra, 16-IX-1864: Denz-H(n, n. 2888; Lav XIII, enciklika Satis cognitum, 29-VI-1896: Denz-H(n, nn. 3305-3310.
(18) Usp. Iv 17-21-23; II. vatikanski sabor, dekret Unitatis redintegratio, br. 1; Pavao VI., apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 8-XII-1975, br. 77: AAS 68 (1976) 69; Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 98.
(19) Usp. II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 18.
(20) Usp. ibidem, br. 23.
(21) Usp. I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, cap. 3: Denz-H(n, n. 3061; usp. Dichiarazione collettiva dei Vescovi tedeschi, genn.-febbr. 1875: Denz-H(n, nn.. 3112-3113; Lav XIII, enciklika Satis cogitum, 29-VI-1896: Denz-H(n, n. 3310; II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 27. Kako je objasnio Pijo IX u Nagovoru poslije objave konstitucije Pastor aeternus: “Summa ista Romani Pontificis auctoritas, Venerabiles Fratres, non opprimit sed adiuvat, non destruit sed aedificat, et saepissime confirmat in dignitate, unit in caritate, et Fratrum, scilicet Episcoporum, jura firmat atque tuetur” (Mansi 52, 1336 A/B).
(22) Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 95.
(23) 2 Kor 11,28.
(24) Ontološki prioritet kojeg sveopća Crkva, u svojemu bitnom otajstvu, ima u odnosu na svaku pojedinu partikularnu Crkvu (usp. Kongregacija za nauk vjere, pismo Communionis notio, 28-V-1992, br. 9) ističe također važnost sveopće dimenzije službe svakoga biskupa.
(25) Usp. I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, cap. 3: Denz-H(n, n. 3059; II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 22; usp. Firentinski sabor, bula Laetentur caeli, 6-VII-1439: Denz-H(n, n. 1307.
(26) Usp. I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, cap. 3: nn. 3060.3064.
(27) Usp. ibidem; II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 22.
(28) II. vatikanski sabor, dekret Christus Dominus, br. 11.
(29) Usp. Kongregacija za nauk vjere, pismo Communionis notio, n. 13.
(30) Usp. II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 23; dekret Orientalium Ecclesiarum, br. 7 i 9.
(31) Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 93.
(32) Usp. ibidem, br. 94.
(33) Usp. Dichiarazione collettiva dei Vescovi tedeschi, genn.-febbr. 1875: Denz-H(n, n. 3114.
(34) I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, proemio: Denz-H(n, n. 3051.
(35) Ivan Pavao II, dogmatska konstitucija Ut unum sint, br. 94.
(36) Usp. II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 23; Lav XIII, enciklika Grande munus, 30-IX-1880: AAS 13 (1880) 145; CIC can. 782 § 1.
(37) Pavao VI, apostolski naputak Evangelii nuntiandi, br. 14. Usp. CIC can. 781.
(38) Usp. I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, cap. 4: Denz-H(n, nn. 3065-3068.
(39) Usp. ibidem: Denz-H(n, nn. 3073-3074; II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 25; CIC can 749 § 1; CCEO can 597 § 1.
(40) Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 94.
(41) Usp. II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 25.
(42) CIC, can 1404; CCEO, can. 1058. Usp. I. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Pastor aeternus, cap. 3: Denz-H(n, n. 3063.
(43) Kongregacija za nauk vjere, pismo Communionis notio, n. 14. Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1369.
(44) II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 48.
(45) Usp. II. vatikanski sabor, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 15.
(46) Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 97.
(47) Ibidem.
(48) Usp. Lk 5,8.
(49) Usp. 2 Kor 4,7.
(50) Ivan Pavao II, enciklika Da budu jedno, br. 102.